pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

O ovome što danas pišem sam počeo razmišljati nakon posljednjeg teksta Mirjane Kasapović u Globusu (koji mi je btw, super, no ionako mi je većina njezinih tekstova super, pa to baš i nije iznenađenje). Mirjana je u tom tekstu stavila perspektivu na mnoge komentare vezane uz posljednju Konvenciju SDPa, ali i komentirala SDPove saborske aktivnosti, pozitivnim ocjenjujući rad stranke u Saboru i intenzivan pritisak na (nesposobne i(li) korumpirane) nositelje vladajuće politike. Izrazito podržavam takve akcije - mada su unaprijed (brojem ruku vladajućih) osuđene na neuspjeh - popu jdnostavno treba reći pop, a bobu bob. Na isti način promatram i pisanje dijela autora ovdje na Pollitici. Ti tekstovi, koliko god se oni bavili "samo" detektiranjem i opisivanjem situacije, imaju vrijednost, pogotovo u zemlji u kojoj nacionalna televizijska kuća prešućuje gafove, gluposti i direktne laži, dokle god dolaze od vladajućih.

Eurodiesel je prije nekoliko dana preskočio 9 kuna i sada je čini mi se na 9,27kn. (Euro)Diesel je pogonsko gorivo koje pokreće ne sam automobile nego i sva ostala teretna vozila (od malog kombija do šlepera). Također, postoji i veliki pritisak sindikata ali i političkih stranaka da vlada pokuša obuzdati cijenu energije koristeći mogućnost plivajućih trošarina. Trošarine i porezi su veliki dio ukupne cijene goriva, no ako pogledate graf koji sam dolje stavio, nadam se da je svima jasno kako je cijena nafte u jednoj kontinuiranoj i poprilično strmoj uzlaznoj putanji i da bilo kakva intervencija u cijenama nafte (a kojom vlada raspolaže) može biti vrlo kratkog daha. Primjerice, negdje tamo u prosincu bila je velika gužva oko preskakanja famozne "psihološke granice" od 100usd, da bi se prije neki dan jedna bačva neprerađene nafte prodavala po 126 USD. Dakle, govorimo o rastu cijene nafte od 25% unutar svega nekoliko mjeseci. 25% cijene nafte u ovih 9,27 kuna je otprilike veće od maksimalnog prostora koje bi vlada imala na raspolaganju za korekciju.

Mislim da mojim pisanjem, pollitici nisam puno doprinio, pa neće mojim prestankom, pollitika ništa ni izgubiti (samo pola kile mozga, k tome još i trule).
A imam i pametnijeg posla nego trošiti vrijeme na uzaludne rasprave. Ionako gazda veli da ne znam složiti smislenu rečenicu. Može biti da je u pravu.

Ako nekoga slučajno zanima, evo nekih razloga mojeg razočaranja.

Žalosno je da su najpopularniji tekstovi ovdje u stvari reciklaže novinskih članaka (u čemu prednjače cnn i mrak).
Žalosno je da nas je napustio najplodniji i najzanimljiviji diskutant, ujedno i najradikalniji :)
Žalosno je da se pollitika diči sloganom neovisni, jer s neovisnošću veze nema.
Žalosno je da se neki ljudi trude drukati za kontra stranu, kad lijepo piše u nastavku slogana da gazda i njegova pollitika, NISU NEUTRALNI.

Žalosno je koliko neki ljudi mogu trpiti omalovažavanje i pljuvanje ocjenama, kad je i vrapcima na grani jasno tko i zašto kroji totalno nepravedne kriterije.
Žalosno je da se neki ljudi nadaju da će preko svojih napisa potaknuti nekoga na akciju. Neće. Jer su maoističke divizije obavile svoj posao savršeno i totalno zatupile ovaj narod.

Evo i mog prvog susreta sa velikim stranačkim događajem - 11. izbornom konvencijom SDPa. Sad trenutno sjedim na klupi u blizini Doma sportova, te na suncu i toplom povjetarcu pokušavam na jednom mjestu skupiti prve dojmove. U isto vrijeme u dvorani je oko 2000 delegata krenulo glasati za predsjednika, potpredsjednike, predsjedništvo i glavni odbor - sve skupa, svaki delegat treba glasati za više od 100 kandidata koje smatra najboljima za ta tijela / funkcije. Glasovanje se provodi elektronski i najavljeno je de bi trebalo potrajati dva i pol sata. što je meni dalo dovoljno vremena da izađem na zrak i sumiram dosadašnje dojmove.

Umjesto odgovora na komentare podrške i na mome blogu, ali i putem mailova, SMS-ova i poziva, evo nekoliko impresija o mojemu “rezultatu” na našoj jučerašnjoj konvenciji.
Prije svega želim zahvaliti svima koji su prepoznali ono što zagovaram i za što se zalažem, koji su me podržavali i pomagali mi u ovoj kratkoj unutarstranačkoj “kampanji”. Vama šaljem i poruku: “Ne osjećam se ni na koji način pobijeđenim, unatoč skromnom broju glasova koje sam dobio”, baš kao što se tako nisam osjećao ni npr. 1992. kada smo na izborima osvojili jedva prolaz u Sabor. Čvrsto sam vjerovao onda, kao što vjerujem i sada, da politika nije matematika, tek pragmatično prikupljanje glasova, naprotiv da ona i ne smije biti usmjerena samo tom cilju, iako je taj cilj važan.

Ivu Pukanića i mene, veže za novinare neobična situacija. Umjesto da smo mi oni koji izvještavaju, obojica smo postali hodajuće vijesti. Naravno, u mnogo čemu se razlikujemo, pa i u sitnici da se Puki šepiri u pratnji policijskog osiguranja, a ja se svaki put štrecnem kad osjetim murju u blizini.

Istina, prvi SDP-ovci na koje sam u subotu naletio bili su povezani s policijom, a susret s njima bio je ugodan. Najprije me srdačno pozdravio Ranko Ostojić, bivši ravnatelj policije, a potom za zdravlje pitao Šime Lučin, bivši policijski ministar. Dakako, nisam mogao mimoići ni Zinku Bardić, bivšu glasnogovornicu MUP-a koja me smjestila na novinarskom pultu uz samo oznaku imena i prezimena dok su drugi novinari sjedili na mjestima gdje su stajali natpisi njihovih redakcija.

Pod pojmom politike podrazumijeva se puno toga. Politika je zakonodavstvo i predlaganje zakona. Politika je i administracija i servisiranje građana. Politika je diskusija i sporazumjevanje. Ali, prije svega i na najvišem nivou, politika je pitanje temeljne vizije razvoja društva, na koju se oslanjaju svi ostali oblici političkog djelovanja. Zato je za svaku političku opciju neophodno da jasno izrazi viziju na kojoj temelji i opravdava svoje postojanje, i na kojoj gradi sve ostale niže oblike svog političkog djelovanja.

U praktičnom političkom djelovanju može doći, i redovito dolazi do većih ili manjih odstupanja od tih temeljnih načela. To je zato jer je dnevna politika uvijek bazirana na kompromisima koji moraju zadovoljiti brojne često suprotstavljene interese.

Malo prije se logiram i dočeka me slijedeći video:

Ono što mi je upalo u oči je to da je video montiran, ako pogledate snimku, između trenutka kada je čovjek iz publike postavio pitanje i odgovora ima jedna minuta i četrdeset sekundi koje nedostaju. Strašno me zanima što se događalo u tih minutu i četrdeset. Uočite i da je embedanje videa bilo dozvoljeno pa potom zabranjeno.

Vrijeme je u zemljici Hrvatskoj izgleda stalo, tako da na pitanje koliko je sati nema točnog odgovora ili točnije ima onoliko odgovora koliko ljudi pitate,problem je što će svatko reći svoju istinu, dakle 4 milijuna i nešto stvarnosti. Privid demokracije ili nešto posve drugo? Ima vremena saznat ćemo već. Zadnja dva mjeseca bila su prilično burna i prepuna važnih, a ako citiramo državne dužnosnike, u daljnjem tekstu vladare, i povijesnih događaja, blago nama koji živimo u vremenu prepunom povjesnih zbivanja, imat ćemo što pričati unucima, da li hoćemo, ili ćemo šutjeti crveneći od srama, ako nam srama preostane?!?

(Svježi sjeverni povjetarac)

U posljednje vrijeme svjedoci smo izrazitih pokreta civilnog društva, i to po raznim pitanjima: od prikupljanja potpisa za referendum o NATOu, preko srednjoškolskih, studentskih i sindikalnih prosvjeda, do najavljenog skupljanja potpisa za referendum o saborskim mirovinama. Očigledno posljednji izbori velikim grupama građana nisu donjeli željene promjene u lošoj politici, što nije ni čudo obzirom na sastav i način djelovanja vlade dr. Ive Sanadera II.

Ono što je meni posebno zanimljivo je slijedeće: gotovo sve te akcije su u većoj ili manjoj mjeri na liniji SDPovih programa, no nitijedna od tih akcija nije dobila javnu ili infrastrukturnu podršku te stranke. S jedne strane, to mi je razmljivo - SDP jednostavno ne želi "zajašiti" inicijative civilnog društva, no s druge strane, živimo u sustavu koji politički (i dijelom medijski) onemogućava ili spin-a rezultate takvih aktivnosti, te je strukturalna i politička potpora nužna da bi takve aktivnosti imale trajniji rezultat.

Prvo, treba čestitati SDP-u na organiziranju prve debate ovog tipa u političkom životu Hrvatske. Sljedeći logičan korak bi bio ono što je dijelom najavio Zoran Milanović, a to je da svaki član stranke ima pravo glasa i da se na taj način vodstvo stranke bira potpuno demokratski, što bi utišalo napokon sve špekulacije tko je čiji čovjek i koje grupe koga podupiru. U tom smislu respekt SDP-u na ovom iskoraku, nadajmo se da će ih i ostale (kakti stranke bez komunističke hipoteke) slijediti i ukinuti farsične izbore s jednim kandidatom.

Slijede moji utisci o nastupu svakog od kandidata. Da ne okolišam previše - po meni pobjednik večerašnje debate je bez jače konkurencije - Zoran Milanović. Možda je nešto i naučio iz katastrofalnih komunikacijskih grešaka iz izborne kampanje, možda odlazak Zinke Bardić iz njegove blizine djeluje blagotvorno, ali večeras je bio uvjerljiv, jasan i s konkretnim porukama. Naravno, imao je i tipičnih momenata političarskog muljanja, najviše oko Osijeka, ali nećemo sad cjepidlačiti i tražiti kruha preko pogače. Vrlo dobar, Zorane, sjedni.

Evo i ja sam ovih dana bio po terenu pa nisam stigao ozbilnije komentirati istupe novog člana pollitike, kandidata za predsjednika SDP-a, Dragana Kovačevića. Počelo je s dva partijska referata na koje je većina opravdano skočila kao oparena. Pa smo mu zamjerili što ne odgovara na pitanja i onda je Dragan, izbavivši se od svekolikog lobiranja po terenu, uspio uloviti malo vremena da napiše neke odgovore pa su neki čak zaključili kako je, eto, sad sve super jer je komunikacija ipak postala dvosmjerna.

Neću više trošiti vrijeme na dolazak na pollitiku.com u stilu "slon-u-staklarskoj-radnji", ajmo vidjet kakve poruke šalje novi kandidat, prilično nepoznat širokoj publici, dao sam si malo truda pročitati ove tekstove na pollitici i neke na njegovom blogu. Generalna ocjena je ista kao i za onaj prvi tekst - puka frazeologija, puna općih mjesta, skrpljena od tisuća istih i sličnih istupa u kojima možete samo mijenjati ime stranke, a da referat ostane isti. Informacijska vrijednost - nula.

- Kaže da neće bježati od teških pitanja, a na jedno konkretno (kad će isporuka novih niskopodnih tramvaja) koje i ne bi trebalo biti preteško - odgovora nema.

Tko o čemu - ja o referendumu. :) No nemojte odmah stiskati "back", neću ponovno pisati o referendumu o ulasku Hrvatske u NATO savez, već o jednom drugom referendumu - onom koji su na prvomajskoj proslavi najavili sindikati.

Za one koji ne znaju o čemu se radi: prije par dana sindikati su, gostujući kod Bandića na grahu u Maksimiru, najavili pokretanje prikupljanja potpisa (krajem svibnja), kako bi se prema Zakonu o referendumu, raspisao referendum o - saborskim mirovinama. Naime, saborski zastupnici u Republici Hrvatskoj odlaze u mirovinu po posebnom zakonskom rješenju (Narodne novine, broj 55/2000), van "uobičajenog" umirovljenja. Dakle, pored toga što imaju visoke plaće, obračun mirovine za saborske zastupnike ne vrši se po istom principu kao i za sve ostale građane, već je Zakonom o pravima i dužnostima zastupnika posebno propisana procedura za njihove mirovine. To rezultira izrazito visokim mirovinama (u prosjeku 9200 kn), pa saborski zastupnici ni u mirovini ne dijele sudbinu naroda u čije su ime odlučivali. Za razliku od Hrvatske, Slovenija npr. svojim parlamentarnim zastupnicima mirovine obračunava na jednak način kao i svim ostalim građanima, dok u Europi praksa varira od zemlje do zemlje (detaljniji pregled prakse u ostalim zemljama EU može se naći u ovom Globusovom tekstu). Da bi zaokružili temu i do kraja opisali okolnosti, treba spomenuti da se saborskim povlaštenim mirovinama bavio Dragutin Lesar 2005. godine, te da je SDP u posljednjoj predizbornoj kampanji najavio promjenu tog zakona ukoliko dođe na vlast.

Na Pollitici je sve što ima veze sa SDP-om uvijek najčitanije štivo. U svjetlu unutarstranačke SDP-kampanje, prirodno je da se uglavnom piše o tome. Mene to posebno ne uzbuđuje, jer mislim da što god da se dogodilo u SDP-u, neće imati nikakvo sudbinsko značenje za Hrvatsku. No, najvjerojatnije se neće dogoditi nikakva velika promjena u odnosu na smjer kojim sad plovi SDP-ov brod.

Ali ovaj dnevnik se ne bavi unutarstranačkim izborima u SDP-u, već me je cijela ta aktualna situacija potaknula da napišem svoja iskustva s pojedinim članovima te stranke u nekim prošlim vremenima.

Zoran Milanović

Dopingiranom Prozacima, Misarima i Sanvalima lako se može desiti kraća halucinacija i miješanje jave s uznemirenim snoviđenjima poludjelih moždanih vijuga...
Tako sam jutros, (ne)siguran u sinoćnje komentiranje Kovačevićevog posta "Povratak SDP-a malim ljudima", pozvan od samog autora članka na osvrtanje na malog, običnog, nebitnog, zgaženog čovjeka, išao pogledati kako je nakon izlaganja mog vlastitog problema protekla burna predprvomajska blogerska noć...
I, imao sam što ne vidjeti!
I, sada, budući mi moj "History" u offline modu browsera kaže da je članak postojao, a da se nešto tijekom noći zbivalo što bih strašno volio rekonstruirati, ponovit ću Kovačevićev post u cijelosti, s komentarima koje sam uspio zabilježiti do 21:15... Pa, poštovani blogeri, nastavite tamo gdje ste stali u pola deset, da vidimo zašto je tako važna tema kojom se konačno SDP vraća malim ljudima - izbrisana -:)

Povratak SDP-a malim ljudima
Sri, 30/04/2008 - 16:21 — Dragan Kovačević
Vidim da su se zahuktale strasti i to mi je drago.