pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Neke teme se baš stalno vuku u javnosti, pa tako i na Pollitici, ali kad u sebi nose „grijehe“ koji se ne smiju prikrivati, onda ih se jednostavno ne može niti smije olako preskakati. Stjecajem nekih okolnosti posljednjih sam dana na Pollitici bio marljiviji nego inače (liječeći nervozu čekanja - jer sam odgodio jedno važno putovanje), ali se nadam da mi nećete zamjeriti ovo na gomilanju postova.

Evo se opet govori o Referendumu (koji je uvijek bio najbolja metoda za izražavanje volje naroda). Već sam jedan Referendum komentirao (Trapula za črve, ali ne radi same dileme koju se željelo staviti pred narod, nego radi naoko sporednih ili skrivenih konotacija iza te fasade. Sada opet imamo Referendum s nekom novom pričom, ali Referendum opet rezultira s razotkrivanjem ranjivih bokova mlade ali krivo nasađene hrvatske demokracije. Tako mene u ovom trenutku preokupira taj skriveni ali sramni „grijeh“ hrvatskog pravnog i državnog ustroja, koji se na balkanski način pokušava umanjivati ili čak prikrivati pred demokratskom (našom i svjetskom) javnošću.

Taj stari talijanski termin urbanog govora u politički prostor je lansirao poznati talijanski glumac i komičar Beppe Grilo, a što bi trebalo biti ekvivalent našemu „Jebite se!“. Mada izbjegavam prostačenje u govoru i pisanju, ovo ovdje je izuzetak jer se odnosi na političku konotaciju – to je visoko politizirani izričaj i u hrvatskom jeziku.

Nakon završene predizborne kampanje i obavljenih parlamentarnih izbora prošlog studenog, diskusija o potrebi reforme ili korekcije poreznog sustava u Hrvatskoj potpuno je zamukla. To je i razumljivo, s obzirom da je HDZ ponovno osvojio mandat za vladanje u slijedeće četiri godine, a postojeće stanje uglavnom odgovara njihovim političkim ciljevima, odnosno centrima moći koji su ga podržali na izborima.

S druge strane, nakon odlaska Ljube Jurčića i ostankom u oporbenim klupama, SDP se bavi nekim drugim temama nego u predizbornoj kampanji, kada je ponešto nespretno najavljivao uvodjenje poreza na špekulativnu kapitalnu dobit i na porez na imovinu bogatih. Jer, HDZ-ov PR je to vješto iskoristio i temeljito „isprepadao“ glasače baukom „komunjarskog“ uvodjenja novih poreza, koji će natovariti nove obveze malom čovjeku. Moguće je da je upravo ovo pitanje kumovalo ishodu prošlojesenskih izbora.

Dva današnja događaja, o kojima izvještavaju mediji, naoko nemaju puno veze jedan s drugim, ali su ipak itekako povezani i dio su iste priče. Dakle što, osim kišnog neba nad Zagrebom, povezuje prosvjedni sindikalni skup i stanačku skupštinu HSP-a?
Gledajući s Mjeseca, i sindikalni prosvjedi i stranačke skupštine dio su normalnih demokratskih društava, što će reći da je Hrvatska danas normalno, europski i demokratski funkcionirala u oba slučaja. Ali, avaj!

Nacija se digla na noge. Forumi su eksplodirali. Rovovi su iskopani. Je li bolji Stipe ili je bolji Lupino? Tko je prvi počeo tučnjavu? Tko je veći radnik i koji od njih može biti primjer mlađima? Stipe koji je od štemera postao svjetski prvak, pa onda podvio rep u već dobijenoj partiji. Ili Lupino, dječak sa sela koji se uspeo do svjetski poznatog fotografa. Pa sad dijeli packe i moralne prodike svima oko sebe.
Usput se načulo i nešto nepoznatih detalja. Npr. da Lupino svoje sezonske radnike plaća cvikama sa placa, a da se Stipe privatno bavi reketarenjem. Ima li u tome istine, ne želim istraživati, ali nebi me čudilo da ima. Za mene, i jedan i drugi su obične seljačine. Ne za farmu (to je za seljake, obično vrlo radišne i pozitivne ljude) nego za umobolnicu.

Kakve to veze ima sa politikom?
Nadam se da ste i vi u ovoj petparačkoj fami uočili sličnost glavnih protagonista sa Farme sa glavnim političkim protagonostima. Sličnost je više nego očita. A i podijeljenost nacije je simptomatična. Životinjske reakcije da ne spominjem.

A kakve to veze ima sa pollitikom?

Jučer ujutro sam bio na uobičajenom prijateljskom subotnjem okupljanju i potpisao za Referendum za NATO iako sam s obje ruke za ulazak u NATO, jer je to Hrvatskoj potrebno a predstavlja približavanje našem konačnom cilju - ulasku u EU. Naime, osobno imam vrlo jasan stav glede tih dvaju asocijacija (NATO i EU) da jedino one Hrvatskoj mogu istinski pomoći da stasa u pravnu i sređenu modernu državu. Također osobno smatram da je EU pogriješila što nas nije primila preko reda, kao Rumunjsku i Bugarsku, ali i ovako s NATO-om je dobro.
Možda Vam se čini da su moje insistiranje na referendumu za NATO s jedne, i opredjeljenje za ulazak u NATO s druge strane, u suprotnosti – ali nisu. Oba moja opredjeljenja su na jednom te istom pravcu – na putu prema demokratizaciji i stabiliziranju Hrvatske. Pozivnica za NATO je tek opet jedna pozivnica, a mi smo jednu „pozivnicu“ već prokockali (onu za ulazak u EU), radi nesposobnosti i kompromiserstva ove vlasti s korumpiranim strukturama novohrvatskog društva, pa smo s njome uludo potratili najmanje tri-četiri godine, puste milijune Eura, i godina boljeg življenja. Zato se nešto treba mijenjati, i to brzo.

...oporbeni plan rušenja Vlade prozreo je predsjednik HDZ-ova Kluba zastupnika Andrija Hebrang. Da bi osujetio taj oporbeni plan, Hebrang je, priča se u saborskim kuloarima, nazvao trojicu Glavaševih zastupnika da hitno dođu u Sabor. Oni su sinoć došli....

I tako su naš suvremeni king-sized Boško Buha, tj. rečeni Andrija Hebrang mlađi u zadnjih 5 minuta pristigao sa svojim patuljastim “bombašima” iz Strizivojne te “bombicama” razbucao te mrske odmetnute saborske razbojnike (koji su se kradomice pripremali oteti vlast iz posvećenih ruku).

Mi doista imamo “ridikula” u vrhu hrvatske vlasti, koji su trajali neki malo duže, neki nešto kraće, neki su isparili a stalno su se neki novi javljali – no ovaj Super Andrija je jedan i vrijedan, dugotrajan i dugovječan. Uživam kad se javi za riječ jer je on avantura za koju nikad ne znaš kuda će otploviti.

Proteklih burnih dana bilo još ogleda iz dječje naive, koji su se prosipali pred zadivljenim drukerima ili bijesnim anti-drukerima (kako se s koje strane gleda), kao npr. onaj od Velikog Vođe:

Moja rasprava 12.ožujka 2008.

Kolegice i kolege,
Slušajući još samo nekih mjesec ili dva ranije premijera Sanadera, kako je kategorično i bez zadrške jamčio da će se ZERP provesti i točka, mnogima je od nas bilo sasvim jasno da ćemo se vrlo brzo okupiti na ovakvoj sesiji, da slavno, manje ili više mucajući, u prošlost otpravimo jednu hrvatsku političku fiksaciju, jednu veliku obmanu i laž, jedan mit na kojemu aktualna vladajuća ekipa, eto već godinama stvara sliku o svojoj zauzetosti za tzv. nacionalne interese. A tzv. nacionalni interes nisu samo ribe, planktoni i alge u području uz naše teritorijalno more. Nacionalni interes prvoga reda jest i ponos i dostojanstvo ljudi koje u ovom “visokom domu” kako volimo reći, predstavljamo. U ovom našem lamentiranju o ZERPU ja vidim da je prije svega ugrožen taj nacionalni interes.

Lijepa naša domovino,
Oj junačka Vlade žrtvo,
Starog Ive djedovino,
Da bi vazda bilo mrtvo.

Dok se lova u džep skrije,
Dok se lažima sam smije,
Do tad' jadne grobak krije,
Dok mu živo srce bije!

Dobio sam elektronskom postom pismo koje objavljujem u cijelosti, bez mog komentara.
Dr. Davor Vidas: OTVORENO PISMO HRVATSKIM POLITICARIMA

Nije problem ”ZERP ili EU” – nego bjanko zalog Jadrana

U Hrvatskom ce saboru Zašticeni ekološko-ribolovni pojas Republike Hrvatske u
Jadranskome moru sada biti povjeren na još jedno, u samo cetiri i pol godine vec
cetvrto po redu odlucivanje hrvatskim politicarima.
Sadašnji prevladavajuci stav hrvatskih politicara o tome da se Hrvatska našla pred
izborom ”ZERP ili EU” – pri cemu zato onda treba izabrati EU – jest pristajanje na
lažnu dilemu dalekosežno štetnu po dugorocne hrvatske interese.
Pri tome je tvrdnja da je ZERP kocnica u pregovorima za clanstvo u EU tek zamjena
teza, jer te pregovore ne otežava primjena medunarodnog prava, nego nasuprot
tome – nelegitimni interesi koji tu primjenu žele onemoguciti.
Sigurno je da buducnost Hrvatske jest u Europskoj uniji, ali ona to nece osigurati
odustajanjem od primjene svojih prava na moru. Nedvojbeno je tek da ce Hrvatska
na taj nacin bitno oslabiti svoj položaj na Jadranu, a da za uzvrat nema nikakvih

Prema podacima HNB-a, ukupni bruto inozemni dug na kraju studenog 2003. godine iznosio je 31,92 milijarde eura, što je 356 milijuna eura više nego na kraju listopada. Kao što znamo, studeni je bio izborni mjesec. Tako je ukupni vanjski dug u nedovršenom prvom mandatu premijera Sanadera dosegao iznos od punih 12 milijardi eura, apsolutni četverogodišnji rekord. Ukupni vanjski dug po glavi stanovnika na kraju studenog iznosio je oko 7.238 eura, a po četveročlanoj obitelji 28.952 eura. U dolarima je to 44.013 dolara.

Prije 4 godine Ivo Sanader se tada zgražao nad visokim vanjskim dugom koji je tada iznosio 19 milijardi američkih dolara, a danas je 48,5 milijardi dolara, više od 2,5 puta VIŠE nego tada.

Navedeni tekst iz 2003. je nestao sa stranice HDZ-a, u međuvremenu, ali tu je uvijek dobri i dragi Google catche. Evo što je tirolska varalica tada izjavila:

Države čije se ime završava sa „stan“ često percipiramo kao diktatorske. Zato kada kažemo “Vladastan“ ili nedajbože „Saborstan“ onda šaljemo poruku. Ovdje je ta poruka vapaj – ne diktatura!, ne diktator! – daj mi pravo na završnu riječ!

Razna su prava i običaji postojala u povijesti, vrijeme ih je odnijelo i ljudi zaboravili - pravo prve bračne noći je jedno od njih, ukidanje smrtne kazne i ponegdje i vraćanje i sl. Tako se danas, u suvremenom demokratskom svijetu najviše vodi borba za pravo na riječ, informaciju, sliku svoju na ekranu.

Čim je Premijer, usred Sabora, izazvan pitanjima sabornika, ozbiljno najavio promjene saborskog Poslovnika u dijelu koji se odnosi na „Aktualno prijepodne“ vidjelo se da ne govori bez veze. Opstrukciju i dekstrukciju oporbe neće biti dovoljno raditi na stare načine već treba otvoriti nove horizonte.

U nedostatku svježih podataka o inflaciji, plaćama, penzijama itd, te u sezoni kiselih krastavaca vezanih uz glupe izjave hrvatskih dužnosnika, naročito Sanadera, Polančeca i Šukera koji su očito uveli "silenzio stampa" vezan uz gospodarske teme, pozabavimo se opet malo komparativnim podacima o gospodarskom rastu Hrvatske i drugih zemalja. Ovog puta pogledajmo hrvatski gospodarski rast u odnosu na sve tranzicijske zemlje od Jadrana do srednje Azije.

Prema podacima MMF-a prikupljenim do listopada 2007. godine (što će reći da su podaci za 2007. godinu procjena), Hrvatska je po brzini gospodarskog rasta u posljednje četiri godine među 26 tranzicijskih zemalja zauzela vrlo solidno 23. mjesto, u obje kategorije (po glavi stanovnika): rast BDP izražen u stalnim cijenama, i rast BDP vezan uz kupovnu moć njenih stanovnika.

Kada nas, male hrvatske političare, sa uglavnom isto tako malim i skromnim političkim rezultatima iza sebe, povremeno upitaju tko su nam politički uzori, onda se odreda redaju imena najistaknutijih povijesnih vođa od Gandhija, Churchilla, De Gaullea do modernijih i suvremenijih M.Thatcher, Tonyja Blaira ili Zapatera. Glamur, reflektori i pompa oko tih nesumnjivo jakih vođa imaju svoju silno privlačnu snagu za naše provincijalno samozadovoljne političke naturščike, koji svojom maštom žele nadoknaditi manjak istinskog lidershipa, sposobnosti da generiraju vizije, da mobiliziraju ljude, da uporno, strpljivo i samozatajno svojemu narodu osiguravaju život boljim i kvalitetnijim sa svakim danom njihove “vladavine”. I onda se naše vođe okruže spin-doktorima i PR stručnjacima koji oko careva šiju ruho, koje naravno nitko ne vidi ali se o njemu itekako govori. Dok netko “lud” ne provali: “Car je gol”. I to je zapravo najčešća slika gotovo obrasca stasanja i padanja naših političara.

"Nitko ne može misliti da može ostvarivati profit, a da ga se ne tiče situacija u društvu u kojemu ostvaruje taj profit. Banke ostvaruju dobar profit, i neka ostvaruju, jer ova Vlada ne propagira nikakav socijalizam. Ali u težim vremenima dio tog profita moraju vratiti kako bi građanima olakšali život"

(Mao Ce Sanader: Velika Knjiga Mudrosti)

Rješenje krize u kojoj je Hrvatska je uskoro na pomolu. Nakon što se uopće otkrilo da smo u "težim vremenima" nakon što smo u predizbornoj kampanji slušali da nam je fantastično, pa nakon što se uspostavilo da za krizu nisu odgovorni ni Bandić, ni Rohatinski, ni inflacija u Europi, ni Eskimi, nakon što je osnovano povjerenstvo za praćenje cijena koje je uspjelo zbrojiti dva broja i nakon toga netragom nestalo, nakon mjesec dana od kada se objelodanilo da je inflacija uspješno pojela rast plaća, rast mirovina i cjelokupni standard građana, pristupilo se "rješavanju" problema, bez da se uopće ustanovilo u čemu je problem.