O tome da u Hrvatskoj postoji 13 različitih vrsta mirovina koje i sam HZMO naziva „mirovine ostvarene pod povoljnijim uvjetima“ sa 179 000 korisnika (podatak za siječanj 2009.) pisao sam do sada u nekoliko navrata.
Najveću pažnju javnosti privlaće mirovine koje u HZMO-u vode pod „ Zastupnici u Hrvatskom saboru i članovi Vlade“. Prema izvješću za siječanj ove godine broj korisnika ovih mirovina je 463 a prosječna mirovina iznosi 10.171,91 kunu.
Kolokvijalno, te se mirovine nazivaju „saborske mirovine“ a regulirane su Zakonom o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru.
Krajem 2005. godine podnio sam prijedlog zakona kojim bi se ta vrsta mirovina ukinula a članovi vlade i Sabora bi mirovinu ostavrivali po općim mirovnskim uvjetima. Rasprava nikada nije otvorena jer ju je Sanader blokirao nedavanjem mišljenja Vlade a koje je uvjet za raspravu i na radnim tijelima i na plenarnoj sjednici.
Njegov izgovor je bio da grupa stručnjaka proučava moj prijedlog.
U toku izborne kampanje 2007. i Zoran Milanović je obečavao promjene zakona.
Odmah na početku objašnjenje ovako čudnog naslova – jednostavno, radi se neposrednom nastavku dnevnika „(R)evolucija demokracije“, ovoga puta u proaktivnom izdanju. Naime, od trenutka kada sam napisao taj tekst, proganja me misao i izvedivosti tog projekta, kojeg osobno smatram važnim za razvoj demokracije u našem društvu. Ideja kojom sam se vodio pišući taj tekst jest ta, da bi jedan tako opsežan posao kao što je prikupljanje 450 000 potpisa u samo petnaest dana mogla odraditi jedino puno jača organizacija od Odbora za referendum koji je provodio akciju natonareferendum – kraće rečeno velika politička stranka, poput SDPa. No mogućnost da se tako nešto dogodi „samo od sebe“ su mizerne, a moja pozicija i „težina“ da to proguram u tako velkoj stranci su na otprilike istoj razini, tj. također mizerne.
No našao sam drugi način! :)
U posljednje vrijeme svjedoci smo izrazitih pokreta civilnog društva, i to po raznim pitanjima: od prikupljanja potpisa za referendum o NATOu, preko srednjoškolskih, studentskih i sindikalnih prosvjeda, do najavljenog skupljanja potpisa za referendum o saborskim mirovinama. Očigledno posljednji izbori velikim grupama građana nisu donjeli željene promjene u lošoj politici, što nije ni čudo obzirom na sastav i način djelovanja vlade dr. Ive Sanadera II.
Ono što je meni posebno zanimljivo je slijedeće: gotovo sve te akcije su u većoj ili manjoj mjeri na liniji SDPovih programa, no nitijedna od tih akcija nije dobila javnu ili infrastrukturnu podršku te stranke. S jedne strane, to mi je razmljivo - SDP jednostavno ne želi "zajašiti" inicijative civilnog društva, no s druge strane, živimo u sustavu koji politički (i dijelom medijski) onemogućava ili spin-a rezultate takvih aktivnosti, te je strukturalna i politička potpora nužna da bi takve aktivnosti imale trajniji rezultat.
Neke teme se baš stalno vuku u javnosti, pa tako i na Pollitici, ali kad u sebi nose „grijehe“ koji se ne smiju prikrivati, onda ih se jednostavno ne može niti smije olako preskakati. Stjecajem nekih okolnosti posljednjih sam dana na Pollitici bio marljiviji nego inače (liječeći nervozu čekanja - jer sam odgodio jedno važno putovanje), ali se nadam da mi nećete zamjeriti ovo na gomilanju postova.
Evo se opet govori o Referendumu (koji je uvijek bio najbolja metoda za izražavanje volje naroda). Već sam jedan Referendum komentirao (Trapula za črve, ali ne radi same dileme koju se željelo staviti pred narod, nego radi naoko sporednih ili skrivenih konotacija iza te fasade. Sada opet imamo Referendum s nekom novom pričom, ali Referendum opet rezultira s razotkrivanjem ranjivih bokova mlade ali krivo nasađene hrvatske demokracije. Tako mene u ovom trenutku preokupira taj skriveni ali sramni „grijeh“ hrvatskog pravnog i državnog ustroja, koji se na balkanski način pokušava umanjivati ili čak prikrivati pred demokratskom (našom i svjetskom) javnošću.
Tko o čemu - ja o referendumu. :) No nemojte odmah stiskati "back", neću ponovno pisati o referendumu o ulasku Hrvatske u NATO savez, već o jednom drugom referendumu - onom koji su na prvomajskoj proslavi najavili sindikati.
Za one koji ne znaju o čemu se radi: prije par dana sindikati su, gostujući kod Bandića na grahu u Maksimiru, najavili pokretanje prikupljanja potpisa (krajem svibnja), kako bi se prema Zakonu o referendumu, raspisao referendum o - saborskim mirovinama. Naime, saborski zastupnici u Republici Hrvatskoj odlaze u mirovinu po posebnom zakonskom rješenju (Narodne novine, broj 55/2000), van "uobičajenog" umirovljenja. Dakle, pored toga što imaju visoke plaće, obračun mirovine za saborske zastupnike ne vrši se po istom principu kao i za sve ostale građane, već je Zakonom o pravima i dužnostima zastupnika posebno propisana procedura za njihove mirovine. To rezultira izrazito visokim mirovinama (u prosjeku 9200 kn), pa saborski zastupnici ni u mirovini ne dijele sudbinu naroda u čije su ime odlučivali. Za razliku od Hrvatske, Slovenija npr. svojim parlamentarnim zastupnicima mirovine obračunava na jednak način kao i svim ostalim građanima, dok u Europi praksa varira od zemlje do zemlje (detaljniji pregled prakse u ostalim zemljama EU može se naći u ovom Globusovom tekstu). Da bi zaokružili temu i do kraja opisali okolnosti, treba spomenuti da se saborskim povlaštenim mirovinama bavio Dragutin Lesar 2005. godine, te da je SDP u posljednjoj predizbornoj kampanji najavio promjenu tog zakona ukoliko dođe na vlast.
Prije neki mjesec dana napunila sam točno 10 godina radnog staža. I ovako, iz čiste znatiželje idem ja na stranice HZMO da vidim kada ja to mogu u mirovinu. I izračunam da mogu u prijevremenu mirovinu 2027.godine, kada ću imati 55 godina. Pod uvjetom, da imam 30 godina radnog staža. A u starosnu mirovinu mogu 2032. Tada ću napuniti okruglih 60 godina.
Ispred mene je još 25 godina rada. Nije da se žalim, neki mi kažu da mogu biti sretna da uopće imam posao. U Hrvatskoj je danas 246.191 nesretnika koji nisu te sreće i nemaju posao (prema podacima HZZ potkraj rujna). Ali ja se ipak želim ubrajati među one rijetke pojedince koji svoju sudbinu kroje sami (ili barem pokušavaju). Pa sam tako već tijekom završetka srednje škole zarađivala prvi novac davanjem instrukcija, da o faksu uopće ne pričam. Tijekom studiranja imala sam realno više novaca nego danas, čisti cash, neoporezivi, samo za luksuz. Lako je bilo tada živjeti u roditeljskom domu, uz maminu kuhinju i kada tata plaća režije. Čak sam si kupila prvi auto novcem koji sam zaradila.
Neovisni, ali ne i neutralni