pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

I kod nas eto javila dilema, priznati Južnu Osetiju i Abhaziju ili ne (vidi jučerašnji Fokus na HTV-u), iako znamo da u krupnim vanjskopolitičkim pitanjima hrvatska Vlada nikad nema vlastiti stav, već ga preuzima od drugih (SAD, NATO, EU). Rasprava o tome besmislena je i zato što je potpuno jasno da dotične zemlje, neovisnost i tako ne žele, pa im priznanje zapravo i nije potrebno. One, umjesto da budu neslobodne i ugnjetavane pod Gruzijom, žele biti neslobodne i ugnjetavane pod Rusijom. Naravno, javno to vođe tih zemalja ne žele priznati, ali to nam je ipak svima jasno.
Iako je sve jasno, besmislene polemike oko toga se ipak vode. Tako se Rusi, pravdajući svoje priznanje Abhazije i Južne Osetije, pozivaju na neovisnost Kosova i nitko pametan da se javi i kaže im da im to opravdanje ne drži vodu. Naime, kada se jedan postupak opravdava drugim, onda se i taj drugi postupak treba smatrati ispravnim. Prevedeno, Rusija bi trebala neovisnost Kosova smatrati legitimnim i priznati ga, ali ona to do sada nije učinila, pa joj Kosovo kao argument još ne može vrijediti.

Negdje iza Drugog svjetskog rata,u ono vrijeme najgore poratne krize i borbe za preživljavanje raspravljalo se monegaškoj vladi o načinu na koji bi Monaco pronašao gospodarski izlaz za nova poslijeratna vremena. Jedan od članova monegaške vlade je smislio odličan plan. Rekao je:

„Navijestimo rat Americi!“

Kad su ga ostali u čudu pogledali objasnio je:

„Rat ćemo zasigurno izgubiti, ali onda nam samo preostaje i za Monaco srediti Marshalov plan , jer vidite gdje je Njemačka dospjela mada je rat izgubila!“

Pozdrav svima, evo me nakon kraćeg, iskreno, ugodnog izbivanja.
Nadovezat ću se na nadasve dobar dnevnik kolege Hyeronimusa:

http://pollitika.com/brze-vise-jace-prica-o-olimpijskom-ratu

koji je otvorio vrlo dobru raspravu o jednom od ključnih geopolitičkih pitanja koje će uvelike odrediti budući izgled međunarodnog sustava. Ruska intervencija u Gruziji definitivno je otkrila novu, odlučnu i moćnu Rusiju, koja je ne samo odlučna prigrabiti ulogu regionalnog lidera koju joj priznaju čak i izrazito proamerički stručnjaci međunarodnih odnosa - Brzezinski, Kissinger...već je odlučna se upustiti i u globalnu utakmicu, inzistirajući na novoj paradigmi MULTIPOLARNOG SVIJETA, koja je misao vodilja Putinove vizije međunarodnog sustava. Ukratko, ovdje ću nastojati postići dva cilja. Prvo,pokušat ću malo rekonstruirati kontekst koji objašnjava kako i zašto je do ovog neo - imperijalnog ruskog uzleta uopće došlo te pokušati biti malo bahat i pokušati predvidjeti politiku koju će Putinova garda zauzeti prema Zapadu i regiji.

"Rekli smo: tako dalje više nejde!" . Ovo su riječi koje je vrlo lako mogao izgovoriti Dmitrij Medvedev, predsjednik Ruske federacije, ili njegov "šef iz sjene", Vladimir Putin, premijer Ruske federacije, nakon izvršene invazije na Gruziju, a sve kako bi se "zaštitili ruski građani". No, ovaj prvi navedeni citat nije iz 2008., nego iz 1870., kada su novine Vestnik Evropy likovale nad zauzimanjem Kavkaza u Kavkaskom ratu 1817- - 1864. Ovo nam samo potvrđuje da sukob na Kavkazu nije nov, i da traje već stoljećima: još su i ruski pisci u 19. stoljeću pisali o toj "divljoj zemlji" koju su Rusi uvijek iznova pokušali osvojiti i koju su osvajali, no nikad se ta zemlja nije mogla nazvati stabilnom i mirnom.

Karta konfliktnog područja (Daily Mail)

Europska Unija prolazi kroz unutarnje poteškoće koje se teško usuglašavaju. Naime, EU je div u ekonomskim razmjerima (i ima još uvijek svijetlu budućnost da ostane jedan od najjačih svjetskih igrača na tom planu) ali je politički patuljak. Naime, od jednog prostora, s kojeg je krenula samosvjesna civilizacijska inačica (koja je donedavna bila i civilizacijski sukus cijelog nama poznatog svijeta), sazdana od isto tako samosvjesnih i ponosnih ali minijaturnih političkih subjekata s milenijskim povijesnim pamćenjima, je jako teško napraviti nešto tako jedinstveno i djelotvorno kao što su to danas recimo Sjedinjene Države (ili što trenutno postaje Rusija, a sutra će postati Kina). Iz naše europske perspektive malo vodimo računa o činjenici da je recimo USA složena država u kojoj politička i pravna samostalnost pojedinih saveznih država prelazi praktičnu samostalnost mnogih europskih državica izgubljenih u međusobnim sukobljavanjima.

Srbi su opet preživjeli jedan od svojih brojnih izbornih pročišćavanja, u kojima se lagano ali sigurno okreću k Zapadu. Koliko god još u Srbiji je jako prisutan duh pokojnog Slobodana Miloševića i još živog haškog harlekina Vojislava Šešelja, stvari se preokreću. Ovo iskrenje između službene hrvatske i srpske politike (izjave Vuka Jeremića i nota Gordana Jandrokovića) su više ipak svaki za internu upotrebu, mada bi ih bilo ipak bolje malo promućkati prije upotrebe. Naime srpska strana nikako da sastavi prozapadnu vlast koja bi ostvarila bitne razvojne pomake, pa se već osjećaju novi izbori u zraku. Hrvatska strana nikako da stabilizira bitne životne stvari (izborna neutemeljenost i neuvjerljivost novo uspostavljene hrvatske vlasti, koju sada komplicira inflatorni galop, uz pomanjkanje kompetencija na svim razinama). Tako nažalost i mi i oni i dalje smo sve usamljeniji na Balkanu, jer neki oni drugi su već u Europskoj uniji (Grčka, Ruminsjka, Bugarska, Slovenija) neki su bliži od nas, iako se naoko tako ne čini.

Vec jedno vrijeme provodim u Italiji radeci na jednom "job shadow" projektu mladih.
Job shadow je otprilike - praksa, te ucenje i uvid u rad kako to radi netko drugi...
Naime, taj projekt je u sklopu EUropskog programa mladih koji je lansirala EU pocetkom 90ih radi razmjene mladih ljudi koji zive unutar EU.
Cilj programa je upoznavanje sa zivotom u Europi, mobilnost, solidarnost, interkulturalni dijalog, razoj potencijala mladih i cijeli spektar pozitivnih stvari za neformalno ucenje.
Ziveci malo u Italiji kao moje prvo iskustvo zivota negdje izvan HR, u meni je proizvelo razlicite efekte.
Od spoznaje nekih bizarnih i banalnih stvari koje se dogadaju izvan granica HR, pak unutar granica EU. O tome se ne pise, ne govori, kao da ne postoje.

Dok je HR zaokupljena prosvjedima, nesposobnosti i beskrupuloznosti i politicara, te neobrazovanih i netehnoloski razvijenih institucija mogao bih postaviti pitanje - dokle?
Evo ujedno i odgovor. Jedino onda kad cijela nacija bude dovoljno obrazovana i ukljucena u rad civilnog drustva i dijaloga izmedu pojedinaca i institucija.
Takav ideal mogao je, hipotetski, jedino uspjeti u doba grckog polisa, no ipak, ne za sve!

Čujem na TV kalendaru da se na današnji dan 06.03. (ili 21. veljače) 1882 godine proglasio kraljem Milan Obrenović , najprije knez (1872-1882) pa kralj Srbije (1882-1889). Tradicionalno Obrenovićima skloni austrijski car Car Franja Josip osobno je čestitao novopečenom srpskom kralju Milanu Obrenoviću.

Sedam godina poslije, na proslavi Dana Kraljevine, opet 06.03.(ili 22. veljače) 1889. kralj Milan Obrenović je objavio svoju abdikaciju, a ta abdikacija bila je uvod u skori pad dinastije Obrenović (opet izuzetno nasilni činom tj. zvjerskim umorstvom Kralja Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin u Majskom prevratu 1903 godine), te skori ponovni dolazak Karađorđevića na vlast. Ali što je najgore, i povratak Nikole Pašića, Bugarina (!?) i najvećeg srpskog radikala (koji se kao politički izgnanik u međuvremenu nalazio u bugarskom egzilu).

Vidim da s ovdje nasao prilican broj ljudi koji ne spominju ( mozda ne znaju) neke cinjenice o modernoj Rusiji.U tom smislu, a mozda dobro dodje i nasim susjedima koji misle da su to braca vanzemaljci koji ce ih spasiti od njih samih, navesti neke manje poznate cinjenice.
Da se eventualno neke nove predrasude izbace iz glava:
1.Kao prvo najcesca bajka putinoljubaca je ona o "pravednom ruskom caru" koji glumi Superhika i uzima bogatima da bi dao siromasnima.
Danas, nakon Jeljcina je koncentracija milijardera daleko veca nego prije Putina.Konkretno 15 najbogatijih Rusa drzi kod sebe cca 16% ruskog bogtstva dok je npr. kod 15 najbogatih Amera to negdje oko 1,4%.Zakljucak je da su SAD spram danasnje Rusije, cisti socijalizam.
2. "Rusija silno povecava proizvodnju i gospodastvo" je skoro komicna teza. Rusija danas proizvodi cak manje nego u doba Jeljcinovog kaosa.U trgovinama cete skoro svaki dan vidjeti neki novi proizvod iz Kine, ali i dalje ni jedan iz Rusije.Rusija do $ dolazi iskljucivo i ponajvice zahvaljujuci rasprodaji sirovina.Ali prije svih povlasteni oligarsi!

Dali se u gaaadnu diskusiju gale i Skviki na pollitici ... gaaadnu .. tema – ulazak u NATO ...

A počelo je tako što je Skviki napisao : „Rusiji je san toplo more i danas ima samo jedinu mogučnost dojti na njega.“

Na što je gale reagirao kao pitt bull i onda se diskusija rastegla na preko nekoliko komentara ... gale je upotrijebio zavidan arsenal logičkih i retoričkih oružja kako bi (otprilike) rekao „Skviki, ne trkeljaj gluposti“ :-)))).

Elem, to baš i nisu gluposti jer Skvivi is on to something ...

„IZLAZ NA TOPLO MORE“ !!!

Misao koja svakom ruskom strategu tjera neku toplinu u kosti ... sve im se obrazi zažare, a srce zakuca brže ...

Ako ste sad malo zbunjeni i mislite se o kakvom se to izlazu na more radi, treba uočiti ključni pridjev TOPLO ! Naime, Rusija ima izlaz na more ... ima ga kol'ko hoćeš ... jedini je problem što je veeeliki dio tog „izlaza“ okovan ledom ! Izlaz na toplo more je nešto sasvim drugo i o tome je sanjao još Petar Veliki u 17. stoljeću.