Nastavljam seriju članaka o zaoštravanju klasne borbe u Hrvatskoj. U prva dva članka, u utorak i srijedu, presio sam komentare o kampanji Jutarnjeg lista da se hrvatske radnike uvjeri kako su lijeni, nesposobni i razmaženi, te da moraju pristati na dalje smanjivanje svojih socijalnih prava u korist svojih dobrih, velikodušnih poslodavaca, koji su jedini, koji u Hrvatskoj marljivo rade i sve druge nose na svojoj grbači. Zatim, u četvrtak, objavio sam dnevnik Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste!, prenoseći prioćenje anarhističke MASE o slučajevima splitske Željezare i Salonita.
Bez ikakvog komentara i izmjene objavljujem sadržaj teksta na engleskom koji sam dobila prije sat vremena na mail od prijatelja iz Irana:
Students killed in Shiraz and Tehran uni dorms, some people killed by the revolutionary guards, demos still going on, supreme leader is going to make a speech in Friday prayer and people are going to demonstrate against him, this is probably the most dangerous stage.
Some singers, writers and uni profs announced their support of the demos, every night people go the roofs and chant slogans against the system, some uni professors resigned as a reaction to the murder of students in Shiraz and Tehran uni dorms.
The government is in fact trying to postpone decisions in the hope of gradually suppressing the demos through promising recounting some ballot boxes, the three candidates have announced a great number of techniques of vote rigging and fraud practiced by the fundumentalists.
Government TV is trying to give an unfair report of the demos, trying to identify the demonstrators with criminals , ''gays'', rubbish, dust, or supporters of US.
Gotovo je. Jutarnji: Studenti Filozofskog prekinuli blokadu.
Otprilike je trajalo tjedan dana dulje nego što sam predviđao, mislio sam da će prestati odmah iza izbora. Ne zato što mislim da sama pobuna studenata ima veze s izborima, nego što je na samim izborima postalo jasno da se ništa ne mijenja i da stara prokušana ekipa ostaje.
Tomić je odlično opisao našu realnost, a realnost je da su roditelji pobunjenih studenata u Zagrebu glasali za Bandića, u Splitu za Keruma, u Osijeku za Glavaša (dobro, ne baš za njega osobno... ali to je to) i da nikako ne žele da njihova djeca rade pomutnju i radi toga izgube godinu, il još gore dobiju neke sankcije. Oni žele da njihova djeca završe školu što prije i zaposle se na što bolje plaćenom poslu.
I to je sve što ljudi žele. Novac. Kriza i neimaština u Hrvatskoj traju zapravo oduvijek; 1960-e i 1970-e su bile tek mali predah. Žele raditi i zaraditi i potrošiti.
Studentska revolucija će biti ugušena u krvi!
Neće u krvi, ali će biti ugušena. Ili bolje rečeno, ugašena.
Neće biti primjene sile, ali ipak će nas sve boljeti.
Jer će nas samljeti nevidljivi žrvanj koji melje sve misleće i kreativne snage.
Ap misli da je žrvanj izgubio snagu i da je napokon nastupio trenutak kad se može s rogatim bosti, ali Gnjus postaje ipak oprezniji i nakon što je najvio gecrk ove godine, sve pomjera u realnije okvire: Kad stvar malo vise ode u krajnost a ucini se da bi koji sitnozuban mogao prokuziti bit, onda se vade prema potrebi iz jedne prastare kutije 2 kosti za glodanje.Na jednoj pise Bleiburg, a na drugoj Jasenovac.
Onda se opet nastavlja hapanje dok ovi to glodaju, vec 5632 put.
Moglo bi to jos jedno 20-30 godina.Samo ako se od nekud nadje lova.Proda cijela Dalmacija, Slavonija ili recimo Istra...
Mene je devedesetih prao poduzetnički zanos. Rekao mi je jedan stariji gospodin, tadašnji suvlasnik firme u kojoj sam još radio: vi mladi poduzetnici, vi ćete biti motor napretka.
Ali uskoro sam počeo osjećati da me trga neki nevidljivi žrvanj.
Oni koji redovno ili povremeno prate moj blog i znaju moju sklonost raznolikim prosvjedima (kao što je bilo prosvjedno okupljanje studenata za besplatno školstvo 5. studenoga prošle godine, što sam bio popratio foto-reportažom na blogu i na facebooku ), začudili su se možda što dosad nisam pisao o aktualnom studentskom zauzimanju fakulteta, započetom na FF u Zagrebu, koje se širi Hrvatskom (informacije pogledajte na blogu slobodnifilozofski). Naravno, pratio sam zbivanja i posljednjih nekoliko dana svraćao na fakultet, jučer i prekjučer na nekoliko sati, ali kako sam mimo toga zauzet drugim poslovima, nisam imao vremena nešto napisati za blog. Evo sad par bilješki, a nastojat ću slijedećih dana napisati još informacija i komentara.
Čim sam pogledao Otvoreno sa Šelebaj ili kako se već zove emisija — odlučio sam napisati članak.
Dakle, studenti se bune. Ništa novo, studenti se uvijek bune. Ili ne? Zašto se studenti bune? I gdje se bune?
Recimo, u Hrvatskoj postoji mnogo studija tipa MBA, raznih menadžerskih tečajeva, studija, poslovnih akademija. Zanimljivo, nikad se njihovi studenti ne bune. Iako su njima uvjeti mnogo lošiji, školarine su jako visoke, a o osiguranom smještaju i subvencioniranoj prehrani se može samo sanjati.
Iako je sve bitno usklađeno sa EU, Hrvatska za razliku od Srbije i ostalih ex SFRJ nedonoščadi hrabro i u 2009.g. nastavlja sa desetinama različitih iznimnih službenih i stotine neslužbenih politika oko nekretnina, investicija i financija, u okviru čega višedesetljetni derivati nose ključne dobitke i gubitke unutar istog u rasponu više stotina %.
Još uvijek ima približno dvadeset različitih stambenih politika, što zajedno sa još impresivnijim naslijeđem daje više od pedeset različitih više nego živih stambenih politika i bezbroj vrsta i stanja.
Sve što zna, vrijedi i može je kriminalizirano i pod jakim udarima kamata na kamate triput veće od tržišnih i raznog a sve nezakonitosti, zločini i kriminal su tip top EU ozakonjeni, zakoniti i prepuni depozita i dobitaka. U samom sustavu i praksi nema bitnih promjena, sve je isto i kada su maksimalne amplitude propulzivnosti i divljanja novca kao 2006.g. ili za maksimalne apstinencije od bilo čega kao sada sredinom 2009.g.
U posljednje vrijeme moji komentari kod nekih ljudi izazivaju negodovanje, jasno mi je i zašto, ali bih htio pojasniti neke stvari.
Prvo, želje i mogućnosti. Ja želim Hrvatsku kao zemlju znanja, zdravih ljudi, pune zaposlenosti, energetski neovisnu, s mnogo parkova, očuvanim okolišem, čistim morem, uz koje će biti rijetko posijane vikendice savršeno uklopljene u okoliš. Nekoliko Nobelovih nagrada hrvatskim znanstvenicima koji će otkriti tajnu raka. Životni standard kao Švedska u najboljim danima.
A sada mogućnosti. Realno govoreći, ako doživim 1/4 svega što sam nabrojao bit ću neizmjerno sretan. Ne kažem da treba odustati od svega, ne treba odustati od ničega, ali treba biti realan.
Doživio sam i to. Naš drug i gospodin Ante (AP) je oduševljen. Napokon nešto po njegovom minimalističkom ukusu: Odličan minimalizam, i prosvjed i organiziranje i glasnogovorništvo. Dobar primjer...
Vele naši organizatori: Ovo nije prosvjed protiv Sanadera, već prosvjed protiv cjelokupne politčke strukture koja nam zagorčava život - danas Ivo, sutra Zoran = svi su isti. Mogu se složiti. Znači prosvjedujemo da pokažemo snagu naroda, da dignemo glas. Odlično.
Ipak, Matija Gubec i ja pitamo: A koga ćemo postaviti? Tko će te nove regule provest kroz teoriju i uvest u praksu? Hoće li se nas 50tak iljada lijenih potpisnika (eh, doći na trg je ipak malo napornije od klika mišem, pa ćemo te puste iljade još morat vidjeti na djelu) svaki put skupljat po ulici kad treba nešto raspraviti (deliberirati, jelte)?
Trebaju li novi friški revolucionari ipak imati konkretne predstavnike, ljude sa imenom i prezimenom? A još važnije, sa jasnim stavovima?
Govor ulice?
Nakon 20 stoljeća, konačno smo svi spoznali da najvažnija stvar koju su nam ukrali nije novac.
Ne gospodo i ne drugovi, ukrali su nam živote.
Pred televizijskim kamerama, Sekretar Državnog Trezora, Henry Paulson kleknuo je na jedno koljeno pred Nancy Pelosi.
Ne, nije ju zaprosio.
Molio ju je za ozakonjenje prevare.
700 prvih milijardi za "spašavanje" Američkog financijskog sustava, samo su predjelo glavnom obroku u nelimitiranoj količini, kako to piše na narudžbi.
Račun naravno plaćaju domaći porezni obveznici, a kroz njih i oni iz ostalog dijela svijeta.
U isto to vrijeme, novi najveći bankrot u Američkoj povijesti, došao je na red i Washington Mutual.
Kao nagradu za posao na kojem se nalazio manje od tri tjedna, novi glavni čovjek, Alan H. Fishman je za bankrot najveće Američke štedne banke dobio 20 miliona dolara.
20 miliona dolara za 17 dana posla i bankrot sopstvene kompanije.
Shvatili smo, svi smo shvatili: Novac nije riješenje, već je uzrok svih naših problema.
Na svijetu nema bolje stvari od novca koji ne košta ništa.
Novac kojeg koristimo, sve osim onog koji ga stvara i pušta u opticaj, jako puno košta.
