Kako ustavné promjene u svom maratonskom procesu ne pokazuju znakove skorog završetka, želim jednim tekstom napraviti svojevrstan rezime argumenata za koje smatram da opravdavaju inicijativu promjene članka 86. Ustava, kao i pregled do sada učinjenog u procesu zagovaranja te ustavne promjene. Ako među čitateljima ovog bloga još ima ljudi koji ne znaju o čemu se radi, inicijativa se odnodi na promjenu broja potpisa pomoću kojeg se građanskom inicijativom može raspisati referendum. Sadašnja odredba propisuje 10% ukupnog broja birača, što prema hrvatskim biračkim popisima, predstavlja brojku od 450 000 potpisa.
Što je do sada učinjeno? Ono što mogu potvrditi jest da su svi ključni akteri upoznati sa inicijativom.
Nakon 20 godina od uspostave demokracije i 18 godina od međunarodnog priznanja Republika Hrvatska ulazi u treće desetljeće postojanja. Dok bi se prvo desetljeće koristeći klasične povjesne kvalifikacije moglo nazvati herojskim, drugo desetljeće normalizacijskim, treće bi trebalo biti razvojno-stabilizacijsko.
Pogledajmo kakve pretpostavke postoje da iduće desetljeće protekne uistinu u razvojnom i stabilizacijskom ozračju. Kao što svaki proces počiva na određenim temeljima, tako je i treće desetljeće Republike Hrvatske samo po sebi predodređeno ostvarenjima u prethodna dva desetljeća. Za njih se ne može kazati da su protekli u idealnim okolnostima. U povjesnim i geopolitičkim uvjetima rješenja za probleme s kojima se država suočavala (nation building) nisu bila dobra a pogotovo ne optimalna za budući razvoj države i društva.
Zadnji par dana sam imao mali problema sa internetom i normalno iznervirao sam se svaki put kada sam pokušao nešto na netu raditi, te danas sam sredio taj problemčić i dođe mi priko 280 emailova... jaoooojjjj boli glava...
No... među tim mailovima mi je došao i jedan mail koji mi je privukao pažnju u samom opisu/naslovu, pa rađe nego da ga ja protumačim dajem tekst ovdje na uvid i da vidim što tko misli o tome:
Član Hrvatskoga kulturnog vijeća Tomislav Stockinger pokrenuo je inicijativu za potpisivanje apela zastupnicima Hrvatskog sabora protiv brisanja odredbe članka 141. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske. Svi oni koji spomenuti apel (čiji tekst donosimo u nastavku) žele podržati, neka pošalju svoje podatke – ime i prezime, zanimanje i eventualnu znanstvenu titulu na adresu organizatora apela Tomislava Stockingera: tomislav.stockinger@zg.t-com.hr
APEL ZASTUPNICIMA HRVATSKOG SABORA PROTIV BRISANJA ODREDBE ČLANKA 141. STAVKA 2. USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE
Čitateljima pollitika.com, kao i čitateljima mog bloga već je poznato da od provođenja akcije „NATO na referendum“ radim na inicijativi promjene članka 86. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje broj potpisa koji potrebno prikupiti kako bi se građanskom inicijativom raspisao referendum. Taj prijedlog postoji već u zaključku akcije „NATO na referendum“. To je prijedlog koji smo još prije više od godinu dana prezentirali klubu zastupnika SDPa, i dobili načelnu podršku. To je prijedlog koji se našao i u zajedničkom prijedlogu udruga civilnog društva. Na kraju, to je prijedlog oko kojeg sam obavio više razgovora sa relevantnim sugovornicima iz SDPa, ali i HNSa. Prijedlog je u svim razgovorima nalazio na podršku i razumijevanje – štoviše dobio sam informaciju da je od strane SDPa predstavljen i na radnoj skupini vladajućih i oporbe na kojoj se usaglašavaju ustavne promjene.
I sve je to lijepo, ali danas, 25. siječnja, priča je dobila svoju javnu potvrdu u emisiji Otvoreno.
In memoriam: Vuk sit, a (samo političke) ovce na broju
Iz dnevnika Hrvatske televizije:“Tekst sporazuma p r o c u r i o je u javnost“.
Kakva sramotna činjenica: iz vrha naše vlasti mora nam p r o c u r i t i tekst sporazuma (preko dobronamjerne Slovenije koja više nije mogla trpjeti tajnu svoje velike pobjede nad Hrvatskom i neopravdane napade svoje javnosti na nju) – valjda kao rezultat uspješna pregovaranja i dogovaranja hrvatske vlasti ,sa susjednom državom, u ime hrvatskih građana. „Procurio“ je, jer su oni dogovorom odlučili da je stigao trenutak kada treba procurjeti.
Slovenska istina se pokazala u svom sjaju, a hrvatska bijeda u svojoj „procurenoj“ sramotnosti. Opet se pokazala istinitom spoznaja kako je lakše tajiti sramotu i neuspjeh, nego prikrivati uspjeh i radost. Crvena boja više neće biti simbol krvi prolivene za svoju domovinu, već njezina darivanja od strane demokratski izabrane vlasti tuđinskim interesima na vječni spomen „ sjajnoga poraza bez kapi prolivene krvi“ u domovinskoj akciji „svi milom ili silom moramo u Europu“.
U jeku mog osobnog interesa za pitanje referenduma, novine donose vijest – Milan Bandić odlučio je raspisati referendum o sudbini maksimirskog stadiona. Iako bih, na prvu loptu, trebao pozdraviti tu vijest – kao prvo direktno sudjelovanje građana u donošenju kapitalnih odluka (kako financijskog, tako i sociološkog značaja) – smatram da je ovo jako dobar primjer zloupotrebe institucije referenduma, i to po dvije osnove: odabirom sadržaja referenduma i odabirom trenutka održavanja referenduma.
Već sam na par mjesta, pa i u posljednjem dnevniku, spomenuo kako je Odbor za referendum pripremio prijedlog za promjenu članka 86. Ustava Republike Hrvatske, te kako tu promjenu lobiranjem pokušavamo progurati u saborsku proceduru. Tu se nije puno promijenilo – put od formiranja prijedloga do ulaska u saborsku raspravu je dug, a posebno u situaciji kada se mijenja Ustav. No cijela ova akcija mi je otvorila oči po jednom drugom pitanju. O čemu se radi?
Prvo, cijela ova priča u kojoj tražimo promjenu Ustava je izrasla na akciji natonareferendum. I svi ti potpisi – njih 125 000 – prikupljeni u toj akciji daju mi poticaj da se potrudim oko ove promjene Ustava. Svi su ti ljudi aktivno iskazali želju za direktnijim sudjelovanjem u političkim procesima. Na neki način, jednostavno se osjećam odgovornim. No, ista ta podloga nosi i svoje breme.
Negirati istinitu tvrdnju, znači iznositi neistinu.
Znači li negiranje neistinite tvrdnje iznošenje istine? O tome vrlo precizno govori matematička logika, ali i određeni informatički sklopovi.
Glup naslov dnevnika?
Nije neistina, kako nije stvarno glup
Jesu li hrvatski građani takvi?
Nije istina da nisu takvi, ali je istina kako ih njihovi političari, ali i strani ne smatraju takvima.
Što odgovoriti na pitanje je li on/ona ružan?
Ako dobijete odgovor: ne, nije ružan. Što ćete stvarno misliti o ljepoti dotične osobe? Je li baš primjerak neke standardizirane ljepote kao rezultata majke prirode ili vrsnoga plastičnoga kirurga?
Dok negacija, negacije vodi prema istinitoj tvrdnji u navedenoj matematičkoj i informatičkoj logici, u društvenoj zbilji, ona dobiva različite konotacije, ovisno o tome tko ju je izrekao, u kojim okolnostima i kojoj publici je namijenjena.
Negiranjem činjenica stvarnost nije moguće promijeniti, ali je moguće utjecati na njeno prihvaćanje. Tada je izuzetno bitan psihološki učinak koji izaziva takva negacija.
Život počinje začećem....
˝Život počinje spajanjem muške i ženske stanice˝ - stav je Etičkog povjerenstva Petrove bolnice. Od stručnjaka te klinike Ustavni sud je zatražio mišljenje početkom prošle godine u predmetu starom 18 godina u kojemu nekoliko osoba osporava pravo na pobačaj propisan Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978.
Problem je taj što bi ovakvo mišljenje, unatoč demantijima ministra Milinovića mogla biti osnova za ukidanje pobačaja u Hrvatskoj. Inače u spomenutom Zakonu iz 1978., članak 2. kaže : ˝Pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece može se ograničiti samo radi zaštite zdravlja, a pod uvjetima i na način koji određuje ovaj zakon.˝ Dakle, jasno je naglašeno da pravo odlučivanja o tome hoće li dijete roditi ili ne ima ˝čovjek˝, odnosno majka. Prihvaćanjem odluke da život nastaje začećem, svaki abortus tretirao bi se kao ubojstvo, a samim time i kao kazneno djelo.
Kao što je silverci u svom dnevniku „(S)ustavno spuštanje kriterija“ napisao, u saborsku je proceduru na prijedlog Vlade, ušao Prijedlog nacrta promjena Ustava Republike Hrvatske. Slažem da se u ustavne promjene ulazi bez ozbiljnije javne rasprave na tu temu – no to nažalast nije nova praksa u Hrvatskoj. U NATO smo također ušli bez ozbiljnije provedene javne rasprave. Zbog toga su ustavne promjene „vezane uz ulazak Republike Hrvatske u NATO“ došle kao grom iz vedra neba. Nitko ih nije očekivao niti ih je spominjao tijekom ulaska Hrvatske u NATO savez. Pa stoga i ankete – koje su vladajućima bile dovoljan argument za ulazak u taj vojni savez – dodatno gube na vjerodostojnosti. One opisuju trenutno raspoloženje anketiranih koji nisu bili upoznati sa svim posljedicama tog čina.
No za pokretanje javne rasprave nije kasno –i ovaj se trenutak može iskoristiti za brušenje prijedloga promjene Ustava. Ja ću se u ovom dnevniku koncentrirati na prijedlog promjene Ustava koji se ne nalazi u vladinom dokumentu. Još po završetku akcije natonareferendum, Odbor za referendum je zatražio promjene članka 86. Ustava, kako bi se kriteriji za raspisivanje referenduma sveli na ispunjivu mjeru usklađenu sa praksom u zemljama Europske unije. O značaju te promjene sam dosta pisao, pa se neću ponavljati. Zahtjev je u međuvremenu predan i nadležnom saborskom odboru, no nije bilo nikakvog feedbacka. Priča je ponovno aktualizirana samim pokretanjem procedure za promjenu Ustava, i Odbor za referendum priprema amandman na predložene promjene, te lobiranjem pokušava osigurati što širu zastupničku podršku svom prijedlogu. No, ni to nije tema o kojoj danas želim pisati.
Što je onda tema ovog dnevnika?
Neovisni, ali ne i neutralni