Na opću temu homo prava u Hrvatskoj napisao sam dosad čak tri dnevnika, i nažalost, izgleda da su sva tri još uvijek apsolutno aktualna: "Nevjerojatna glupavost hrvatskih 'katolika'" (15. lipnja 2011, izvornik), "Higijena ideologije" (11. siječnja 2013, prijenos), i "Kinsey namjesto Marxa" (30. siječnja 2013, prijenos)
Pročitajte i podsjetite se.
A je se sad negdje grizu oni iz "Protiv obitelji" kampanje za referendum...
500 veselih prajdovaca u koloni, na splitskoj rivi ih dočekao pljesak iz kafića.
Oni su naime, navodno, tijekom prikupljanja potpisa »iskusili mnoga vrijeđanja, ponižavanja i fizičke napade« (nisam međutim vidio potvrdu u nekom policijskom izvješću ili nekom drugom nezavisnom izvoru). A sad, pilatski peru ruke i pozivaju građane »da ne nasjedaju na moguće provokacije tijekom Gay Pridea u Splitu i Zagrebu«. Jer, znate što je njihov cilj? Da se »izbjegnu situacije kao u Francuskoj i nekim drugim državama u kojima se nasiljem na ulicama rješavaju pitanja na koja građani mogu demokratskim putem, u miru, dati odgovor«.
Sad kad su potpisi skupljeni, događa se situacija koja je više no zanimljiva svakom studentu prava kojemu je pravo iole bitno u životu. Ima nas i takvih. Što nakon skupljenih potpisa – s pravničke strane? Pretpostavimo da su svi potpisi regularni, da je Ustavni sud donio odluku kako je referendumsko pitanje u skladu s Ustavom, da je referendum proveden i da su građani odabrali predloženu opciju definicije braka kao zajednice žene i muškarca, sve redom prilično realne opcije, bili protivnici tog klerikalnog etatizma, poput mene, ili ne. Tada dolazimo do, možda ne bezizlazne, ali da upotrijebim neuobičajenu sintagmu – teško izlazne situacije.
Kolega Zoran Mihajlović, nekima poznat kao suorganizator inicijative "Referendumski ustanak" dao je prijedlog jednog rješenja poradi konsolidacije društva. Ideja mu je da cijeli paket ODD stavi na referenumsko odlučivanje.
Ono što bi bilo dobro je da sam tekst ipak dobije feed back od zainteresirane publike, a to bi bili vi kao pokusni kunići, te da kažete zbog čega biste ili ne biste glasali za ovakvo pitanje. Isto tako bih vas pitao da ako ne biste podržali ODD, pod kojim bi uvjetom promijenili svoj stav. Iliti, tema je otvorena, ideje se daju korigirati po JOT načelima.
Pretpostavljam da se većem dijelu neće dati čitati sve, pa onda za takvu ekipu zamolba da uzmu po paušalu par točaka i da je kritički odmjere.
Svaki feed back je dobro došao radi boljeg upoznavanja političkog realiteta. Teksta je jako puno, znači, za hakere politike preporuka još jednom, uzmite proizvoljan segment i dajte komentar.
Te naravno opće viđenje prijedloga.
Slijedi tekst:
Opći društveni dogovor – ODD
Nisam potpisala zahtjeva za održavanjem referenduma koju je organizirala građanska inicijativa ' U ime obitelji'.Razlog je jednostavan. Smatram kako je nepotrebno u Ustav unositi nešto što je već donijeto u 'Obiteljskom zakonu'. Obiteljski zakon lijepo definira što je brak i gdje se on sklapa. Održavanje referenduma za cijelu državu košta oko 60 milujuna kuna . Kako se radi o referendumu za koji Vlada nije osigurala sredstva iz državnog proračuna morala bi smanjiti sredstva svima kojima su potrebn a najviše onima koji su najugroženiji a to su penzioneri i djeca i osobe s invaliditetom. Poznato je kako sve više i više penzionera ima penzije koje nisu dovoljne za život Što je najgore te penzije nisu dovoljne ni za pristojan starački dom. Dobar dio penzioner živi u staračkim domovima u kojima su uvjeti života gori nego u zatvoru.
Republika Hrvatska je ugrožena. Njena opstojnost, realnost i stvarnost su pod žestokom opsadom gluposti, zadrtosti i zla. Nesporna je obveza svakog slobodnog građanina Hrvatske da izađe i bori se protiv tih zlikovaca koji zagađuju ovu zemlju. Nema kompromisa, nema milosti.
Ustavni sud Republike Hrvatske je donio presudu o suspendiranju dijela obrazovnog programa koji upoznaje đake sa spolnom i rodnom raznolikošću. Ključ problema nije u presudi nego u obrazloženju, gdje se u točci 13.1. navodi:
Unatoč prihvatljivosti tih ciljeva, nije potrebno posebno argumentirati činjenicu da je ipak riječ o temama koje roditelji, u pravilu, doživljavaju kao područje u kojem se moraju uvažavati jamstva slobode i zaštite njihovih osobnih "vjerskih ili filozofskih uvjerenja". To je samo po sebi dostatno da stvori obvezu za državu odnosno njezina nadležna tijela da roditeljima i njihovoj djeci osigura objektivno i kritičko, pluralističko i tolerantno ozračje u kojem će se ti ciljevi djelotvorno ostvarivati, uključujući i obvezu države da sadržaj i/ili način provedbe nastavnog programa IV. modula bude oblikovan neutralno, uz aktivno i djelotvorno sudjelovanje roditelja.
Strogo govoreći u ovom se slučaju ne radi o tipičnom dnevniku. Radi se o nekoj vrsti informiranja, ili poziva zainteresiranih na čitanje jednog teksta na kojem sam (sa jednim drugom) zadnjih dana radio (a koji se, uz ostalo, zbog obimnosti ne uklapa na pollitiku.com). Da bi taj poziv imao ikakvog smisla ovdje moram prezentirati o čemu se radi... pa makar i na prost copy-paste način.
Vjerujem kako će i to biti korisno potencijalno zainteresiranim čitateljima, dok onima bez intersa neću učiniti veliku štetu.
* * *
ŠTA DA SE RADI?
- dubrovački referendum, realna politika i mogućnosti demokracije –
Kad sam već popratio komentarom referendum u Dubrovniku, ne zaboravimo ni onaj u Fužinama!
Dva tjedna prije referenduma u Dubrovniku (na dan izbora za EP), na području općine Fužine bio je održan referendum s pitanjem "Slažete li se da na prostoru označenom u Prostornom Planu Općine Fužine kao IS11 zona vjetroparka Zvirjak bude smještena vjetroelektrana Fužine?" Iako je od onih koji su na referendum izašli 82% bilo protiv, po zakonu referendum nije uspio jer je izašlo samo 46,6% od 1415 upisanih birača. U samom mjestu Lič, u neposrednoj blizini sporne lokacije, izašlo je više od pola, ali ipak tek 58% upisanih birača. Zanimljivo je, da je na referendumu manje ljudi glasovalo protiv projekta, nego je potpisalo peticiju dva mjeseca ranije.
Referendum u Dubrovniku donio je katastrofalan poraz inicijativi "Srđ je naš" i zagovornicima referenduma i neposredne ili participativne demokracije općenito. Tragično niskim izlaskom, građani su poručili da se ne žele gnjaviti odlučivanjem i da su posve zadovoljni da drugi u njihovo ime donose odluke.
Djelomice, ali samo manjim dijelom, stvar je u tome što je, s obzirom na odredbu da referendum ne vrijedi ako izađe manje od 50% upisanih birača, racionalna taktika zagovornika projekta (koji imaju potpunu podršku u predstavničkoj vlasti, koja odlučuje kad referendum ne uspije) da na referendum ne izađu. Ali velikim dijelom, ipak se očito radi o nezainteresiranosti.
Iako je stvorena percepcija u javnosti da su hrvatski građani općenito nezainteresirani za političke procese u državi, smatram da je takvo gledište površno. Da nam nedostaje osnovne političke kulture, sasvim je jasno. Ali moramo uzeti u obzir da smo mi ipak mlada demokracija koja tek od 1991. ima teoretsku mogućnost demokratskoga izjašnjavanja,a od 2000. i praktičnu.
Ništa novo neću iznijeti ako konstatiram da političke elite koriste i nastoje produžiti stanje političke depresije nacije. Još uvijek nam je mogućnost izbora ostavljena u biranju između dva zla, a političkom slobodom smatramo priliku da se dobro posvađamo čije je zlo veće, naše ili njihovo. Kampanje se vrte i izbori se dobivaju na floskulama o gostima i domaćima, o tome da li su dva prsta u zraku bolja od tri prsta, iako mi se čini da političke elite drže u zraku samo jedan prst, i to onaj srednji.
