Još sam 05 prosinca 2008 objavio članak „GUVERNER COSMO ROHATINSKI“. Bit ću bezobrazan pa ću sam sebe citirati jednim jako prognostičkim dijelom tog teksta:
SOCIJALNI PRITISAK
Sredstva socijalnog pritiska možemo podjeliti u dvije velike skupine:
-sredstva uvjeravanja
-sredstva prisile
Sredstva uvjeravanja su:molba,savjet,preporuka.
Sredstva prisile su:obećanje,nagrada,prijetnja,kazna.
Kazne se mogu podjeliti na :fizičke,moralne i materijalne.
Zanimljive su moralne.One se kreću od ismijavanja od drugih članova grupe,preko skidanja s društvenog položaja tj. degradiranja,grupnog bojkota,sve do privremenog i trajnog isključenja iz dotične grupe.
Treba naglasiti da kazna ima veće preventivno djelovanje nego njena oštrina,tj. manje je važno koliko je oštra kazna,a više to da li je vjerovatnost hvatanja i kažnjavanja malena ili velika.
Kolika je snaga i domet socialnog pritiska najbolje će pokazati izvaredan i upravo plastičan eksperiment S.E.Ascha (1955g.) koji je izvršen na nekoliko skupina ispitanika.U svakoj od tih skupina svi ispitanici,osim jednog-nazovimo ga "žrtvom"-bili su u dogovoru s eksperimentatorom,a sam je eksperiment bio zamaskiran kao uobičajeni eksperiment iz psihologije percepcije.
Posljednji je vikend veljače. Vikend k'o vikend, reći ćete... ali kako za koga.
Još jedna firma ide u stečaj... jedna među mnogima... tek za crnu statistiku...
Još 350 ljudi ide na Zavod za zapošljavanje...
Bilo je preko 309.000 nezaposlenih, valjda je sad preko 310.000...
Jesmo li već pomalo oguglali na te crne brojke?
Pa ipak, priča je to o jednoj firmi, nekad velikoj i uspješnoj, a danas na izdisaju... stečaj i likvidacija najvjerojatnije... Tipična hrvatska priča...
GP Dubrovnik je bio velika građevinska firma, ne samo za dubrovačke prilike - visokogradnja i niskogradnja, preko 2.000 zaposlenih, poslovi ne samo na dubrovačkom području... Ali bilo je to još u vrijeme mraka, samo ne znam je li se još uputno sjećati tih vremena...
Domovinski rat je učinio svoje... Skupa s Dubrovnikom stradao je i GP Dubrovnik – uništene zgrade i mehanizacija, 20 milijuna DEM štete...
Ovo doba godine — poznato kao sezona grijanja i poreznih prijava — me uvijek nagoni na razmišljanje, što bi moglo bolje, što bi trebalo biti jednostavnije itd.
Evo što mi pada na pamet...
Porez na dohodak
Recimo, porezna prijava. Sjećam se kako je nekad prijava bila dokument koji je valjda samo idiot mogao krivo popuniti. Sjećam se da sam je popunjavao rukom. Danas, mislim da ne bi bilo šanse popuniti rukom poreznu prijavu, uvijek popunim obrazac Erste banke u Excelu, isprintam ga i pošaljem. Ali je taj obračun vrlo složen.
Jeste li ikad razmišljali koliko se novaca troši na izradu poreznih prijava, njihovo tiskanje, slanje, pa obradu u poreznoj upravi, isplatu — na na ono što se vraća, već trošak isplate na račun? Prošle godine je bilo oko milijun prijava. Neka papir i toner koštaju kunu, ili neka obrasci koštaju 5 kn, poštarina 10 kn, trošak obrade jedne prijave i isplate povrata još 5 kn, to je 20 kn po prijavi (minimum!) dakle 20 milijuna kuna! (Radi jednostavnosti, milijune kn ću skratiti kao Mkn u daljem tekstu)
PREPOZNAJMO iznova... porez naš svaki dan, iz dana u dan,
u mom naučilištu profesor me uklanja od svojih očiju ocjenom, nauči i dođi opet,
a JA došao opet 12 puta, a sada idem 13. put, a kobno slutim, JA ću opet 13. put čuti, nauči i dođi opet,
profesor misli svoje, a JA mislim svoje, a profesor kaže, dok je mene ovdje, ti moraš misliti misli moje,
a JA opet mislim misli svoje i opet profesoru kažem, a što će meni misli vaše kad se zauvijek rastanemo, a JA svojim mislima počnem orati moju njivu, moju hraniteljicu?
a profa opet meni kaže,
a... moje profesorske misli jesu Zakon, a tvoje misli nisu zakon,
b... nauči već jednom,
c... i za njivu, tvoju hraniteljicu, moje misli jesu Zakon,
a profa opet meni kaže, TVOJ zakon vrijedi samo u glavi tvojoj, a Zakon profesora naređuje, TI nemaš pravo orati njivu svoju bez Zakona profesora svojih,
ALI ALI ALI (u ponosu zanosnom) JA uzvratim profi svome, JA neću na svojoj njivi orati po Zakonu profesora mojih,
Izvor: Crom Alternativne Vijesti, 03 Prosinac 2009.
Serđu Blažiću iz Atomskog Skloništa je onomad od srčane kapi umro najveći mrav u vrtu vidjevši ljude kako besramno lažu i kradu, kad je pred školom čuo psovke gomile đaka i kad je vidio da su sa vrata otjerali starog prosjaka.
Opća recesija, depresija i financijski očaj su posvuda zavladali, ja se eto prisjetio one Jure Stublića iz Filma "Zamisli život u ritmu muzike za ples" i navio do daske onu Tifinu "Padaju zvijezde", ali taman što sam počeo igrati i vjerovati da postoji nada, umjesto zvijezda su osim banaka počele padati i prve države, i to ne bilo koje, one najnaprednije i najbogatije, Island naprimjer, evo i Grčka i Engleska samo što nisu, pa tko ima novca ako ga nemaju bogati šeici iz raja zvanog Dubai?
Ministar financija Ivan Šuker lagao je kad je rekao da je 87% proračuna fiksno. Da to nije tako najbolje je objasnio guverner HNB-a Željko Rohatinski koji je izjavio da ništa nije nedodirljivo jer da sva ta davanja iz državnog proračuna su regulirana zakonima koje je donijela Vlada RH te da se ti isti zakoni mogu mijenjati baš kako su i doneseni. Valja istaknuti da je Rohatinski također naglasio da pri tome ne treba dirati u socijalno najugroženije.
Druga laž proizlazi iz prve laži, a ta je da unatoč konstataciji da je 50.000 ljudi viška u državnoj upravi, da se njih ne može tek tako otpustit jer da bi večina završila na burzi i opet postala teret državi. Istina je da su tih 50.000 ljudi viška i ovako i onako teret državi, samo kao zaposleni na teret državnog proračun, svaki taj čovjek trošak je od kojih 8.000kn na mjesec, dok bi kao nezaposlenik na burzi bio bar upola manji trošak. Dakle to je momentalna ušteda od 50%... ili konkretno, to je ušteda od 2,4 milijarde kuna i to u najgoroj varijanti da nitko od tih 50.000 ljudi ne nađe drugi posao.
Upozoravali smo godinama da je na vlasti stranka opasnih namjera koja radi protiv interesa Hrvatske. Objavljeni sporazum Kosor – Pahor, kao i izbor pred kojim se zemlja našla, blokada pregovora ili vjerojatan gubitak teritorija, izravna je posljedica stanja u kojemu se nalazi Hrvatska.
Prezadužena, slabašne ekonomije, praktički uništene industrije postali smo najobičnija kolonijlna bana republika koja će vjerojatno biti prisiljena odreći se dijela svojeg teritorija. Ono što nije uspjela srpska agresija na Hrvatsku, uspješno je napravio HDZ svojom vladavinom praktički svih ovih godina od osamostaljenja Hrvatske.
Da na vlasti nisu bili lopovi, već ljudi kojima je stalo do Hrvatske, danas uopće ne bismo bili pred dilemom teritorij ili EU, ali situacija je takva da je ekonomska kriza udarila u najgori trenutak i da je Hrvatska ovisna o inozemnim kreditima koje sad Šuker bjesomučno podiže u Americi po astronomskim kamatama, jer u suprotnom uslijedio bi raspad državnog proračuna, što bi dovelo do sveopćeg kaosa u zemlji.
... moju zaradu drugi troše,
vreme bez promjene uglavnom loše...
... veliki uporno zezaju male,
za ideale ginu budale,
fabrike truju okolinu,
kreteni dižu bune i ginu...
Biće bolje, neko viče
na papiru mrtvo slovo,
na istoku stare priče,
na zapadu ništa novo"
Bio sam valjda još osnovac, kad su ovi stihovi bili popularni. Iako potječu s one strane Drine, s koje nam je došlo puno zla krajem prošlog stoljeća, ne mogu se oteti dojmu da nam je puno više zla došlo (i ostalo) iz naših krajeva, od ljudi koji nam se uporno cinično smješkaju i govore da će biti bolje.
Baš se sjetih kako je još moja nastavnica u osnovnoj školi, prije ovog nesretnog rata iz kojeg su isplivali i na površini se na žalost zadržali ratni profiteri i hoštapleri svih vrsta, govorila kako je situacija teška, kako treba stegnuti remen još malo, kako trebamo svi skupa pomoći naših hrabrim pastirima da nas odvedu u zemlju gdje teče med i mlijeko.
Ante Marković možda je bio na dobrom putu, ali tu su se našli neki drugi zlikovci, i "sve je otišlo u Honduras".
Što se to događa, samo svakim danom tonemo, hvatamo se za slamku, borimo da ne klonemo, što se to događa? Cijeli život nam se raspada, pomalo gubi smisao, sve propada. Što se to događa? Treba mi smisao da shvatim, da preživim ovo sve, nešto za što se uhvatim. što se to događa? Ima li smisla da se nadam, ja propadam!
Započela sam dnevnik citatom iz pjesme Ante Casha - Što se to događa
http://www.youtube.com/watch?v=Dm4alOIbtLU
Pjesma me ponukala na pisanje dnevnika u smislu da sažmem i da se zajedno prisjetimo grozota koje kao građani trpimo u ovoj zemlji.
Recesija je, ali to prosječnom građaninu RH ništa ne znači. Čini nam se da je recesija već zadnjih 18 godina.
Kakva je perspektiva građana ove zemlje, imaju li je uopće?
Nekako mi se čini da se u posljednjih godina perspektiva većine građana svela na "posao" koji je zapravo i najzastupljeniji u državi - skupljanje povratne ambalaže.
Povratnu ambalažu skupljaju gotovo svi; djeca, nezaposleni, umirovljenici, branitelji, beskućnici pa čak i velika većina zaposlenih.
Neovisni, ali ne i neutralni