pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.

Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.

Postupak protiv Ramusha Haradinaja hrvatskoj je javnosti bio zanimljiv tek utoliko što se radilo o bivšem kosovskom premijeru i što je vijećem predsjedavao isti sudac koji predsjedava u postupku Gotovina i drugi, a oslobađajuća presuda zaslužila je headline jer je, banalno uzevši, srpska vizija kosovskih snaga poražena sudskom presudom. "Haag oslobodio Haradinaja", javlja Jutarnji list, koji ima čak 6 povezanih vijesti o Haradinaju, što je natprosječni rezutat u odnosu na druge hrvatske medije za postupak koji traje više od godinu dana i nije potiv optuženika iz Hrvatske. Radilo se zapravo o neuobičajeno kratkom postupku u kojem obrana uopće nije iznosila svoj case jer je došla do zaključka da tužitelj nije ponudio utuživ case, a kamoli dosegao razinu "izvan razumne sumnje".

The defense teams of three former KLA commanders, Ramush Haradinaj, Idriz Balaj and Lahi Brahimaj, tell the Trial Chamber they don’t intend to contest the evidence presented by the prosecution. The closing statements have been scheduled for 21, 22 and 23 January 2008
Sense

Tužiteljev slučaj Haradinaj nije ni prvi ni poslijednji koji se raspao po šavovima do te mjere da je ishod bio predvidljiv. Nedavni fijasko sa slučajem Vukovarske trojice još odzvanja u hrvatskoj javnosti koja s jedne strane želi jako i kompetentno tužitljestvo kad su u pitanju zločini nad Hrvatima, ali slabo i loše pripremljeno kad su na optužnici imena iz Hrvatske. Zašto su Haradinaj i Balaj oslobođeni svih optužbi, a Brahimaj osuđen na "samo" 6 godina zbog kaznenog djela mučenja i nečovječnog postupanja?

Prošloga sam tjedna objavio članak o štrajku glađu Nataše Pifar Mihelić, što se dobro uklopilo u seriju mojih napisa o pacifizmu i nenasilnoj akciji. Tada sam samo usput spomenuo štrajk Branimira Glavaša, čiji uzastopni štrajkovi glađu traju čitavu ovu godinu. O tome je mnogo teže pisati, teže je donijeti sud na temelju načela.

Sada stižu vijesti da je Glavaš, nakon što je u trećem štrajku glađu ove godine izgubio 25 kilograma, u stanju kad prijeti opasnost od nagle smrti. Usprkos tome, Vrhovni sud je potvrdio odluku da se Glavašu produlji pritvor. U obrazložennju je navedeno da štrajka glađu "isključivo zbog pritiska na sud" i da je sam kriv za svoje pogoršano zdravlje. Nastavak suđenja je predviđen za ponedjeljak.

Vjerujem da jest kriv

Zemlje regije nisu podržale prijedlog bosanskih dužnosnika za osnivanje regionalnog suda za ratne zločine koji bi nastavio rad tribunala u Hagu i riješio problem nekažnjivosti osumnjičenika koju im omogućavaju granice i (dvostruka) državljanstva. Jedan od rijetkih primjera proaktivnog i originalnog pristupa rješavanju problema nadležnosti lokalnih sudova nad osumnjičenicima neće zaživjeti zbog značajnih praktičnih prepreka i nedostatka vremena pa će jedan od izvora frustracija bosanskih tužitelja morati biti riješen na drugi način. Naime, zbog prirode ratova u bivšoj Jugoslaviji gdje su se etnički Srbi i Hrvati borili u Bosni ili Hrvatskoj, nadležnost lokalnih sudova postaje veliki problem jer na primjer osumnjičenik koji ima hrvatsko ili srpsko državljanstvo može napustiti Bosnu znajući da neće biti izručen jer sve države regije zabranjuju izručenje svojih državljana drugoj državi. Nadležnost sudova mjesta počinjenja zločina (gdje su obično i najjači dokazi) može se uspješno opstruirati.

Upravo sam ovog trenutka doznao da je Željko Peratović pušten iz pritvora s time da se već sutra mora javiti policiji.

Čak i ako ga za ništa ne budu mogli teretiti, Peratović će tjednima, ako ne i mjesecima biti onemogućen u svojem radu, od kojega uostalom živi.

Oni koji su izazvali ovaj skandal, poput Tomislava Karamarka i njemu sličnih, dakako neće odgovarati za svoje postupke, npr. za zloupotrebu položaja.

Vjerojatno nećemo doznati ni PRAVE osobe koje u ovom slučaju vuku konce na kojima vise lutke poput policije, obavještajnog podzemlja, državnih tužitelja i sudaca.

Možda sam Peratović uspije otkriti zašto je ovako na prepad "povučen iz prometa". Možda on, kad mu to bude dopustila pravna situacija, progovori detaljnije o svemu. Do tada mu želim svako dobro.

Dolje policijska država!

Dolje policijska cenzura !

Borimo se za istinsku demokraciju a ne za partijsku državu!

Već su sva sredstva javnog priopćavanja, pa i na ovom blogu, objavila vijest da je uhapšen novinar i bloger Željko Peratović.

Željko Peratović je, rekao bih, gotovo natjeran sudbinom, posvetio svoj rad razotkrivanju svinjarija i svinjarija i svinjarija koje sve uglavnom imaju veze s obavještajnim podzemljem. Bilo da se radilo o slučaju Levar ili o slučaju Milinović bilo o mnogim drugim na vlas istim slučajevima iza kojih su uvijek stajale "državne tajne" , a što su a što nisu državne tajne o tome je odlučivalo obavještajno podzemlje.

I sad je Željko Peratović stao nekom na žulj. Najvjerojatnije su ga zadnji dani, kad se pozabavio svjedočenjima jedne žene o zločinima u Gospiću, stajali zatvora. Imperij uzvraća udarac.

Nemojmo se zavaravati, nekadašnji udbaški kadrovi primljeni su svojedobno objeručke (sjetite se samo Manolića) u novoosnovane tajne, obavještajne službe Republike Hrvatske. To je krdo neobrazovanih glupana i kriminalaca a oni nam već godinama kroje sudbinu jer imaju svoje prste posvud, od prerdsjedničke i premijerove palače do Sabora i DORHA i sudačkih stolica.

Sudac iz Gospića nije kriv! Malo smo doduše nategli tumačenja zakona i propisa. Dok smo to objavljivali, izgledali smo malo neuvjerljivo i lažljivo. Ali - nategli smo. Kao što smo se već navikli istinu i pravdu, gdje i kad to močnicima zatreba, malo nategnuti ovamo, ili onamo. Svejedno.

Tako je bilo s pretvorbom. Istinu smo natezali, sve je puklo kao gnojni čir. Pa što je bilo? Bilo pa prošlo. U tu kategoriju spada dakako i privatizacija. I ratni zločini. I nerazjašnjena ubojstva. Malo nategnu policajci, malo tužioci, malo suci - a svojski se potrude i političari. Pa kad je sve nategnuto kako treba, ajde reci ti da oni nisu u pravu. Naći će ti kakvu god slabu točku, pa ćeš ti vidjeti kako se može sitnicu nategnuti. Da postane velika.

Koji su ? Di su ? Zašto su ?

Koji su – Jarnjak, Markač, Norac, Laušić, ...

Di su – U Hrvatskoj (uz izuzetak jednog koji je u Haagu, i u kontekstu najnovijeg razvoja situacije, nadam se da će tamo duuuuuugo ostati)

Zašto su – Zato jer su govna koja spašavaju svoju guzicu lažima (ili, u najboljem slučaju licemjernim „Ne sjećam se“), uvaljujući Rahimu Ademiju odgovornost za zločine u Medačkom džepu.

GADOVI, GADOVI, GADOVI.

Već desetak dana sam planirao pisati o ovome, ali konačni trigger je bila kolumna Denisa Kuljiša u novom Globusu, u kojem piše:

Tekst koji sam uzeo za naslov stajao je kao obavezan natpis u svim javnim ustanovama u Hrvatskoj debelo u drugu polovicu dvadesetog stoljeća. Javno je zdravlje bilo u pitanju a narodni običaji maramice nisu poznavali u kontekstu brisanja nosa ili hvatanja ispljuvaka. Na sudu, u knjižnici, kod liječnika - četiri su riječi majstori pismoslikari najčešće jednostavno uokvirili, možda se i sami pitajući kud ide ovaj svijet kad se tako nešto elementarno brani. Pričaju nešto o sušici, ali ovo je tradicija, uostalom takvo što direktno ugrožava muškost. Polako, nitko zapravo nije ni primjetio točno kada i kako, te su ploče postupno nestajale da bi se u osamdesetima mogle nazrijeti samo rijetke i jedva čitljive u onim zanemarenim mjestima koja su predugo čekala da im neki siz odobri renovaciju. Ljudi su prestali pljuvati po podu na javnim mjestima, Paloma je radila čak i papirnate, jednokratne maramice - zanatlije pismoslikari su ostali bez još jednog sigurnog posla ni ne sanjajući kako će kao obrt izmrijeti zbog igračke koja se kopča na televizor i koja se eto pojavila baš nekako tih godina. No, da ne skrenem s teme - ljudi su prestali pljuvati po podu. Ostaje nejasno jesu li ključni utjecaj na tu pojavu imali vrijedni ljudi u pismoslikarskim radionicama ili možda oni u Školi narodnog zdravlja, možda čak i političari koji su propisali obavezan natpis i kazne. Nađe se još pokoji rustikalac ili mladac (praktički uvijek muškarac), no ipak u Hrvatskoj više nije običaj pljuvati po podu.

U Hrvatskoj je danas, pomalo bizaran, običaj pljuvanja po leševima. Po žrtvama, fala na pitanju brojnih, zločina kako nedavne tako i netom minule prošlosti. Činjenice nisu nimalo bitne - naravno, barata se "istinama". "Naših" je žrtava uvijek više nego "njihovih", "naše" su žrtve nevinije, "njihovi" su zločinci opakiji. Činjenice nisu nimalo bitne. Za "naše" zločince uvijek postoji opravdanje, za "njihove" žrtve krivnja. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od "istina" nastaju mitovi. Činjenice nisu nimalo bitne. Tako od mitova nastaju novi zločini i nove žrtve. Činjenice nisu nimalo bitne.

U generalskoj odori, obraćajući se s balkona poklonicima pred drugi zasluženi odlazak u pritvor, Branimir Glavaš je groteskno ponizio Hrvatsku.

Gurajući ispred sebe sina, iznova je pokazao kukavičluk.

Posluživši noć prije rakiju i burek, prikazao se Bosancem, iako se na silu trudi postati Slavonac (gazda, domaćin).

Narugavši se smrti Vjenceslava Billa izrekao je poluistinu. Nedavno preminuli nije bio krunski svjedok protiv njega u istragama garaže i selotejp, ali je bio branitelj Osijeka kojem je Glavaš potpisao iskaznice.

Sabor je poglasio pobjedu u Domovinskom ratu u prvoj preambuli Deklaracije, pet godina nakon kraja tog rata. Smisao takvog proglašenja, osim zbog navedenog u posljednjoj preambuli ("radi zaustavljanja radikalne politizacije..."), bez ikakve definicije samog rata ne postoji. Ta Deklaracija ne predstavlja kraj Domovinskog rata, što jest funkcija proglašenja pobjede, nego konačan kraj Tuđmanove operetne diktature - njom je "demokratska šestorka" pokušala spriječiti vlastiti ideološki raspad i sačuvati netom osvojenu vlast a HDZ u raspadu zadržati dogme o vlastitim zaslugama iako je ta stranka ostala bez pozicija na kojima ih je mogla čuvati.

Discipline pravosuđe, moral, rat, korupcija, sukob interesa, pretvorba, lustracija, grabež, gospodarstvo, ideologija i druge se daju za raspravu kroz aktuelne afere i vruća pitanja, radi eventualnih priloga o najosnovnijoj logici stvari i mogućim očekivanjima. Autor iznosi nejasnoće drugima, nije stručnjak ni za jedno područje, neće imati šta dodati niti odgovoriti.

Vukelić i Vranković iz HDZ-a su kao nadzorni odbor vezani za slučaj sporni miljuni dolara. U današnjoj Slobodnoj Dalmaciji Vranković Ćići Senjanoviću u razgovoru iznosi da je spasio bitno veće milijune i da je tu uzrok afere. S tim u vezi je nedavno policija tužiteljstvu proslijedila istražne materijale o bitno većim spornim iznosima u istom brodogradilištu prethodne dvije uprave koje je instalirala prethodna koalicijska Vlada. Prvu upravu postavljenu 2000.g. je koordinirao ministar Fižulić, kojeg je izgleda radi tih i sličnih problema smjenila vlastita stranka 2002.g. a upravu smjenila sama Vlada 2002.g. i postavila savim novu. Nova uprava je iznijela da se radi o velikim štetama ali je i sama dospjela pod lupu od iste Vlade da nije uspjela sanirati problem, ali nije bilo vremena za drugo jer je kuljao slučaj brodogradilišta Lenac sa još više milijuna i problema. Kao i u pitanju robnih rezervi, javnost zna da je to nešto u beskrajnim ciklusima gubitaka i sredstava za sanacije i održanje, gdje nestaju milijuni. Ad ministar Fižulić, Vukelić pa i prethodni, su uvijek ljudi povezani sa još širim poslovnim strukturama i upitnim rejtingom u tome. Fižulić je čučao u HSLS-u i bije ga glas da je razvio uspješnu trgovačku tvrtku Magma, kojoj je prvenstveni vlasnik obitelj supruge i supruga a i pitanje je profila tvrtke. U ne dugoj ministarskoj karijeri je značajan da je nametao tezu da i drugi moraju ubrzati kao on i Čačić, koji ga opet u tandemu s prijateljem Kuštrakom najavljuje u novu igru, te da se je uspio uplesti u razno na način da su se i bizarnostima vični čudili. Vukelić je dospio kao specifični stranački poslušnik i tajnik, koji je prije toga bio i ostao glavna figura karlovačkog područja gdje je potonulo cijelo gospodarstvo, kao i drugdje.

Zanimljiva je (iako očita) usporedba dvojice političara koji su optuženi za ratne zločine, ako ni zbog čeg drugog zato što su obojica, u relativno malom vremenskom razmaku, otpočeli štrajk glađu. Još je zanimljivije što takvu usporedbu (barem koliko je bilo moguće primijetiti) "mainstream" mediji i u Hrvatskoj i u Srbiji izbjegavaju.

Kako i inače ne dajem kredibilitet onima koji zločine dijele na "naše" i "njihove", to što su ova dvojica u vrijeme za koje su optuženi pripadali suprostavljenim stranama smatram faktički irelevantnim. I Glavaš i Šešelj (za one koji ne čitaju tagove) su, osim što su optuženi za ratne zločine, u to doba javno istupali kao zagovornici radikalnih odnosa prema onima koje su doživljavali kao neprijatetelje (a takva je retorika u korijenu atmosfere straha koja je bila plodna okolina za počinjene zločine). Jednako tako, u to su doba bili u mogućnosti počiniti zločine za koje su optuženi. Jesu li ih oni zaista i počinili (ili su na koji drugi način odgovorni) u ovom je trenutku, nadasve kod njihovih sljedbenika (ali i njihovih protivnika), postala sporedna stvar. Sam štrajk glađu ispred tog pitanja postavlja pitanje odnosa institucija prema njima.