Predlažemo da se registrirate na pollitika.com. Registracijom možete koristiti cijeli niz funkcionalnosti; praćenje kreiranja novih sadržaja i čitanje sadržaja koji je vidljiv samo registriranim korisnicima.
Na pollitika.com dnevno se kreira cijeli niz novih tema i ostave stotine komentara; jedino registracijom možete pratiti što je pročitano a što ne i gdje se sve događaju diskusije.
Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.
Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?
Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.
Danas, 20 ožujka, točno je 5 godina od početka invazije koalicijskih snaga pod vodstvom USA na Irak. Sada je pravo vrijeme da se napravi ozbiljna analiza tog rata za kojega bi svi radije da nikad nije ni počeo.
Poznati profesor ekonomije, nobelovac Joseph Stiglitz i Linda Bilmes sa Harvarda nedavno su objavili knjigu The Three Trillion Dollar War (Rat za tri trilijuna dolara). U jednom novinskom komentaru, Stiglitz iznosi najvažnije činjenice i zaključke iz te knjige. Evo prijevoda.
Prema opreznoj procjeni, ukupni ekonomski troškovi dosadašnjeg rata koštati će USA 3000 mlrd. dolara, a isto toliko i ostatak Svijeta. To je daleko više od procjene koju je dala Bushova administracije prije rata. Proteklih godina oni su ne samo krivo informirali Svijet o tim troškovima nego su i svjesno pokušavali sakriti pravu istinu.
To i nije iznenadjujuće, budući da se zna da su Bush i njegova ekipa lagali o svemu: o Saddamovom oružju za masovno uništenje i o vezi s terorističkom mrežom Al Qaeda. Oružja nije bilo, a teroristi su došli u Irak tek nakon invazije.
Vlast i zagovornici hrvatskoga ulaska u NATO kao jedan od najvažnijih razloga za ulazak Hrvatske u NATO ističu sigurnosne razloge. Tobože će Hrvatska u NATO-u biti sigurnija. Time se onda pokušavaju zasjeniti druge očito nepovoljne posljedice ulaska u NATO (veliki i nepotrebni troškovi, moralno-etični problemi vezani uz djelovanje NATO-a, građenje NATO-ovih baza u Hrvatskoj i posljedice istih na turizam i okoliš itd.). Rezoniranje ide logikom – ma neka i jest sve ostalo istina, ali bar ćemo biti sigurni.
E sad – kakva sigurnost? Dvije se vrste sigurnosti tu obično navode – sigurnost od globalnih i regionalnih prijetnji. Pod prvim se smatra sigurnost u slučaju kakva velikoga rata. Međutim, u slučaju smo velikoga sukoba (primjerice NATO-a i Rusije), kao što sam već pisao, sigurniji izvan NATO-a, a i pitanje je koliko bi u slučaju velikoga rata imali od NATO-a koristi (svaka bi zemlja prvo gledala sebe, ne postoji obaveza automatskoga branjenja drugih članica NATO-a itd.).
Glavni je argument zastupnikâ ulaska Hrvatske u NATO-u sigurnost. Tobože ćemo u NATO-u biti sigurniji. NATO će nas braniti ako nas tko napadne. Na stranu sad činjenica da nas članice NATO-a u slučaju nekog mogućeg napada zapravo nemaju obavezu braniti (a naivan je tko vjeruje da će nas SAD braniti iz dobrote – branit će nas samo u slučaju da u tome nađu svoj strateški interes), valja komentirati pristup Hrvatske NATO-u u pogledu nedavnih događaja oko Kosova te izjava srpskih i ruskih političara. Nekima su izjave srpskoga radikala Tomislava Nikolića (http://www.totalportal.hr/article.php?article_id=176005i) i ruskoga predstavnika u NATO-u Dmitrija Rogozina (http://www.nacional.hr/articles/view/43003/) lijepo došle kao argument za tvrdnju – "eto sad vidite zašto moramo u NATO!". Nikolić je tako izjavio da bi da Srbi, slijedeći princip kosovskih Albanaca, mogli tražiti svoju državu u Hrvatskoj, a Rogozin je rekao da bi Rusija mogla primijeniti silu budu li NATO i Europska unija i dalje "izazivali" u vezi s Kosovom.
Na početku upozoravam da tekst reflektira moje osobno mišljenje koje baš nije lijepo i pristojno i ako administratori smatraju da grub rječnik i netrpeljivost prikazani u ovom tekstu neprimjerenima za ovaj portal, neka se osjećaju slobodnima da ga izbrišu. Unaprijed hvala.
Moja priča počinje onda kad je tata odlučia da mojoj seki fali društvo, pa je negdje u cik proljeću odlučio "zaskočiti "nju, moju mamu i napraviti mene... To mu je i uspilo... Na svijet je došla mala, rumena okruglica, ni manje ni više nego ja, slatko dite babe i dide, mame i tate i velika želja svoje sestre...
Život je teka polako i sigurno, jemalo se čo za poist i popit, iz rođendana u rođendan rasle su zidne police plišanim igračkama... Onda je došla i "prva" škola na red...
Mala okruglica već stasala u pristojnu vitku djevojčicu i krenula u prvi razred. Sićan se one plave kapice i pionira, crkvenog i školskog zvona a i zbora, školske rukometne karijere, zgodnih frajerčića u školskoj klupi, prve ljubavi, sićan se svega a najviše sritnih lica mojih "uličnih prijatelja". Bili smo prava "ulična banda", složna ekipa, prava mišanca. di mujo tu i mi, šta ima mujo imamo i mi!
Austrijanci danas slave svoj Dan državnosti. Povodom toga predviđeni su programski sadržaji od kojih bi naša izvršna i zakonodavna vlast imale i te kako što naučiti.
Ono što današnji dan u Austriji čini sasvim posebnim jest činjenica da je Katolička Crkva upravo na današnji dan odlučila proglasiti prvog „ratnoga“ sveca, Austrijanca.
Kod nas je već postavljeno pitanje, zašto mi nemamo ratnih heroja. Nemaju ni Austrijanci. Ali od danas imaju sveca.
Svetim je proglašen Franz Jaegerstaetter, zemljoradnik iz okolice Linza. Postupak za proglašenje svetim utvrdio je da je Franz Jaegerstaetter živio pobožno, držeći se čvrsto načela Katoličke Crkve. Kad su nacisti zauzeli Austriju Jaegerstaetterovo protivljenje nacistima je bilo opće poznato. Pa ipak, u nekoliko navrata općina i župa u kojoj je živio novi svetac zauzeli su se za njega. Kad se uzme u obzir s kojim su oduševljenjem Austrijanci, i to u najvećem broju, pozdravili pripojenje Njemačkoj, onda je već to zauzimanje za jednog protivnika nacizma u najmanju ruku neobično.
Jedno jutro listopada 1991 godine:
U sklopu pitanja koja se pojavljuju nakon presude za Ovčaru, pojavljuje se jedno zanimljivo pitanje koje indicira nekonzistentnu politiku hrvatskih vlasti prema ICTY-u i kontradikciju s unutarnjom retorikom vladajućih. Pitanje glasi: zašto Vlada RH nije intervenirala kao amicus curiae u predmetu Mrkšić i drugi?
Naime, makar je dva puta neuspješno pokušala dobiti status prijatelja suda u predmetu Gotovina i dr. gdje se pokušala uplesti u činjenična pitanja (što je amicusu zabranjeno), Vlada RH nije podnijela zahtjev da joj se isti status dodijeli u predmetu "vukovarske trojke" (makar se jest pojavila da bi argumentirala prebacivanje tog slučaja u Hrvatsku, što je odbijeno). Status "prijatelja suda" omogućava zainteresiranoj strani da se pred sudom pojavi i pomogne mu u rasvjetljavanju (isključivo) pravnih pitanja, a upravo jedno takvo postojalo je u predmetu Ovčara. Svojim neangažiranjem Vlada je dopustila da odgovor na to pravno pitanje u presudi vukovarskoj trojci na kraju bude suprotan njenom proklamiranom stavu.
Nakon šest mjeseci odlučivanja, predsjedavajući Kevin Parker najavio je izricanje presude Mili Mrkšiću, Veselinu Šljivančaninu i Miroslavu Radiću za četvrtak, 27. rujna. Trojka bivših oficira JNA je optužena za ubojstvo 264 osobe na farmi Ovčara pored Vukovara 1991. no ne i razaranje grada.
Suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću počelo je u listopadu 2005. i završilo u ožujku ove godine. Trojica školovanih JNA oficira se terete po individualnoj i zapovjednoj odgovornosti jer je Mrkšić bio zapovjednik 1. gardijske brigade i operativne grupe jug koja je, prema navodima tužitelja, odgovorna za evakuaciju civila iz Vukovarske bolnice. Mrkšićev šef sigurnosti Šljivančanin bio je zadužen za selekciju zarobljenika u bolnici. Uloga Miroslava Radića ostaje upitna jer su njegovi odvjetnici odabrali posebnu obranu alibija.
5. mjesto – Prodaja HPT-a njemačkom DT-u „za zelenim stolom“
Razlog zašto je jedna, na prvi pogled čisto gospodarska tema, uvrštena na listu najgorih događaja novije hrvatske povijesti ne leži u iznosu za koji je prodan HPT, već u posljedicama katastrofalno lošeg ugovora o prodaji koji je i dan danas TAJNA. Pa ipak… gledajući kako se puževim korakom odvija liberalizacija telekom tržišta možemo zaključiti zašto je ugovor tajan. Naime tom prodajom DT-u je zagarantiran monopolistički položaj koji i nakon 8 godina još uvijek nije u potpunosti ukinut. Direktna posljedica monopolističkog položaja su skupe telekom i Internet usluge te zaostajanje za europskim standardima. Tko zna koliko bi afera Brodosplit, KIM ili Orco isplivalo na vidjelo da je današnja snaga interneta u Hravatskoj postojala prije 5 godina. Privatizacijom HPT-a, HDZ je kupio 5 godina blokade slobodnog protoka informacija koje su preduvjet funkcioniranja demokracije i pravne države.
Čitam da je Željko Kurtov Buš pitao ministricu Jadranku Kosor kada će popis branitelja učiniti javnim i objaviti ga na internetu. Također čitam kako ona govori da se tako nešto ne smije napraviti zbog zaštite osobnih podataka.
No da krenem redom.
Prvo sam išao provjeriti tko je taj lik. Našao sam da je bio branitelj i da je dobio za sudjelovanje u ratu tri odličja ( 21. travnja 1997 - red Hrvatskog pletera, 15. svibnja 1997 - red Hrvatskog trolista, 15. svibnja 1997 - red Nikole Šubića Zrinskog - vojska.hr), da je bio u zapovjedništvu III Zbornog područja i da je od 28. svibnja 1992. godine bojnik HV-a.
Politika u Hrvata je zanimljiva stvar. Kroz bespuca povijesne zbiljnosti uvijek smo se priklanjali nekom grabezljivcu da nas zastiti od drugog grabezljivca. Imam utisak da nam je ideja panslavizma koju su zagovarali neki likovi koje danas velicamo po udzbenicima povijesti samo donijela probleme drukcije vrste od onih koje je dokinula kad se ostvarila u svakoj od bivsih Jugoslavija. I tu smo prije petnaestak godina nekako napokon dobili svoju drzavu - bas u neko nevrijeme kad se granice u cijeloj Europi brisu i kad je nacionalno pitanje nesto od sporedne vaznosti u civiliziranom i razvijenom svijetu. Ja moram priznati da imam za to razumijevanja - druge su drzave svoja nacionalna pitanja rjesavale stoljece ili dva ranije, stigli "izivjeti" svoju nacionalnu svijest i popeti se na sljedecu stepenicu - multikulturalnost kao nacin zivota i suzivota. Mi smo jos u fazi kad, vjecno uskracivani, sad napokon IMAMO HRVATSKU... I sve sto uz to ide u paket aranzmanu - od drzavnih protokola i triestri izdanja Rijecnika standardnog hrvatskog knjizevnog jezika, tajnih racuna i privatizacije do korupcije i organiziranog kriminala. Izmedu je jadno stado koje bleji-stoka sitnog zuba. Koja je vazna samo ako nedajboze izade na ulice ili kad treba glasovati.
Tri posta u manje od 24 sata, ako je i od mene previše je! Ali molim za razumijevanje: stvari su se tako posložile, nezgodno i neugodno, pak nisam odolio ne pridodati još i ovaj post (obećavam da ću se jedno vrijeme povući u „ilegalu“).
"Materijal političkog stvaranja je ljudska narav, njezini motivi jednako časni kao i niski, njezin apetit za vlast i za korištenje, njezine strasti i predrasude, njezina sjećanja i težnje"! Stanley Baldwin
U ratu je sve jednostavno, ali i najjednostavnija stvar postaje najteža; a sve te teškoće se gomilaju i proizvode trenja koja ne može zamisliti nitko tko zaista nije doživio rat. Karl Von Clausewitz
