pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Više od sto milijuna dolara utržio je film Hancock u prvom tjednu prikazivanja nakon što je u vrijeme proslave američkog Dana nezavisnosti pušten u tamošnja, ali istodobno i u europska, pa i naša kina. Odlučio sam ga večeras pogledati jer sam naišao na iznenađujuće dobru kopiju s obzirom da je riječ o «telesynic» xvidu, a ne DVD ripu što mi je nekakav standard kvalitete kada downloadiram filmove s neta.
Možda sam paranoičan, opsjednut ili samo internetu hvala indoktriniran, ali nakon filma rastura me analogija, umjesto odličnog Will Smitha pred očima mi se ukazuje lik Baracka Husseina Obame. Isto je kad zatvorim oči, i dok su mi otvorene. Nije baš uobičajeno da je super heroj crnac. A kada je već crnac, onda je logično da se u prvoj sceni glavni junak pojavljuje urokan jeftinim whiskeyem, smrdljiv i masu mamuran. Odjeven je u nekakvu ofucanu odjeću iz Caritasa, spava na klupi i drveni. Tipično američki. Rasistički.
A ako super junak može biti crnac, što ne bi mogao biti i stanovnik Bijele kuće. Super junak, predsjednik, sve je to ionako ista pašta, ta je furka po defaultu upakirana u njihovu tradiciju.

Sudac Lozina osudio je na najmanju moguću kaznu Vinka Budišu. A proces je trajao i trajao, krivac pokušao pobjeći, sudac izvrdati pravdu i pretvoriti ju u krivdu itd.itd. U svakom slučaju u velikom djelu pravosuđa postojao je konzenzus da ne treba Budišu prestrogo kazniti – jer ljudi moji pa ubio je Srbina. A sudac Lozina sa svojim izrazom lica i grozničavim pogledom kojim nikad ne gleda sugovornika u oči, tipični primjerak iskompleksiranog rasiste, (kladim se da ima komunističku prošlost) branio je svoju presudu. Pa je ona postala pravomoćna. Jer u Vrhovnom sudu sjede istomišljenici suca Lozine. Sve Lozić do Lozića.

Jučer je u dnevniku Nove TV prikazan prilog o iskazanoj namjeri korejskog ulaganja u hrvatska brodogradilišta. Cijeli je prilog zapravo usmjeren na to kako je time opravdan strah za radna mjesta, neki sindikalac tvrdi kako je to potez kojim vlada pokazuje svoju nesposobnost rješavanja problema, par radnika su na mikrofonskim mukama priznali da se boje za svoj posao...

Da se zadržimo samo na iznesenom u prilogu, riječ je o 4.200 radnika i 1.200 kooperanata koji tako "strahuju" - iako je riječ o zemlji koja je među vodećima upravo u tom poslu, znači znaju kako se radi taj posao. I sindikalac koji govori o tri sanacije i dvije milijarde kuna koje smo im svi mi putem bezidejne vlade poklonili - pitam se je li ikad čuo za izraz vreća bez dna. A ima i obraza govoriti o tome da bi bilo bolje prvo sanirati pa onda prodavati, "da se postigne bolja cijena" - bez ikakvih mjera koliko bi ta sanacija mogla koštati i kome bi se nakon toga mogli prodati.

Pred točno mjesec dana gradonačelnik grada Karlovca, gospodin Damir Jelić, govoreći o sanaciji odlagališta otpada u Karlovcu našalio se na račun Roma koji na tom odlagalištu skupljaju sekundarne sirovine i pokušavaju od toga živjeti. Kako mu Romi idu na živce, izjavio je da je pozvao specijalnu policiju (gradonačelnik, vidi vraga, zove specijalnu policiju) i naredio im da ih potrpaju u marice i odvezu kamo se već voze oni koje se strpa u ivicu i maricu. Tu izjavu nitko nije shvatio kao šalu, već kao način da se smetlište riješi Roma. Tehnikom gospodina gradonačelnika.

Šala je bila sljedeća izjava u kojoj je novinarima priopćio da je specijalcima rekao kako paze koga voze jer je direktor tvrtke Čistoća, koja se brine o odlagalištu, tamnije boje kože pa da zabunom ne pokupe i njega. U maricu. Bez ivice.

Europsko "ne" protreslo je optimističnu hrvatsku mrežu već nekoliko puta. Nedavna iskustva navode na pomisao da će usta ovog teksta pričati o autogolu. Razočaranje - nema nimalo igre u onome što slijedi! Obred je završio i već su svi izrazili sućut euforiji. "Ne" s početka ove priče pokazalo je da je rušenje zidova mukotrpno i bolno točno prije dvije godine kada je Hrvatska dobila odgodu pregovora s Europskom unijom. Ako prezent još nije ubio sjećanje, informacija koju navodim biti će vam potpuno misteriozna i nepoznata. Događaj za koji nikada nismo znali da se dogodio ograničava mogućnost ljudskog dosjećanja. Nekolicina ambasada u Zagrebu zaprimila je tada tekst hrvatskog radikalnog pokreta, "Nacionalni stroj", koji navodi da je Europska unija jedno židovsko-masonsko stvorenje i da je Haški sud židovski marionetski sud. Strah od europske kritike i narcisoidna želja za očuvanjem vlastitog ugleda pretvorila je izolirani incident u suhi zrak. No čini se da i oni kojima je upućen naš pogled strahuju za svoje noge i udišu suhi zrak. Otežana opskrba organizma kisikom dovodi do osjećaja umora, iscrpljenosti i smanjene mogućnosti koncentracije. Hoćemo li simptome okriviti za posljedicu - šest godina prepiranja oko zakona o kriminalizaciji rasizma i ksenofobije te nijekanja holokausta, genocida i vrijeđanja na temelju rasne, vjerske, seksualne i etničke pripadnosti.