Danas sam uzeo jednu zastavu i zapalio je na sredini dvorišta. Bilo je i kockica na njoj, crvenih i bijelih, sve je otišlo u dim…Bio je to moj prosvjed, osobni prosvjed. I psovao sam:“Jebeš takvu državu..!“
Da, još jednom: „Jebeš takvu državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića, koja trpi čovjeka koji posramljuje svakog navijača „Dinama“, svakog Zagrepčana kojem je do sporta i ugleda ovog grada, svakog razumnog patriotu!“ Nisam spalio hrvatsku zastavu, spalio sam simbolički malu zastavicu „Dinama“, spalio sam zastavicu svog omiljenog kluba za koji navijam od svoje šeste-sedme godine. I kažem ponovo:“Jebeš državu koja trpi kabadahiju Zdravka Mamića..!“ Izvlačim i dalekosežne zaključke: „Država koja nema mehanizam da zaustavi jednog osiljenog čovjeka, na granici psihičke uračunljivosti, čovjeka koji je posvojio jedan tradicionalni, purgerski klub, koji znači i mojem naraštaju i mnogima poslije mojeg, koji vrhunac svog nasilja iskazuje psovanjem majke treneru – ma koji trener bio, koji malo-malo izvodi show za novinare – i javnost – kao da ta javnost nema prečih briga i boljih zabava, nije više sam po sebi problem.
Vjerojatno su svi čuli o "besplatnoj" prvoj godini studija (http://vlada.hr/hr/naslovnica/novosti_i_najave/2010/ozujak/vlada_besplat...), ali vjerojatno su rijetki svjesni što se skriva ispod celofana. U te rijetke ne ubrajam ni Fuchsa i ekipu jer mi se čini da ni oni nisu do kraja raščistili što zapravo žele postići i nemaju pojma na što sve uopće nisu računali. Na stranu to što mislim da je ideja suluda jer iziskuje hrpu love za ljude koji u pravilu nemaju pojma u što su se upustili i statistički je vjerojatnije da upisani studij neće (nego da hoće) završiti, postoji tu još gro otvorenih pitanja na koja nikako da pronađem odgovor. 30. ožujka MZOŠ objavljuje nakanu pokrivanja troškova prve godine studija te da će plaćanje na višim godinama studija ovisiti o ispunjavanju studijskih obveza. Zvuči logično i normalno.
Ipak... prvo pitanje: što znači ispuniti studijske obveze?
Prosvjetari su čudna sorta. Što ih više gaziš to su jači. Valjda po onoj, što te ne ubije to te ojača. Upravo je fascinantno koliko mogu podnijeti i čekam već godinama ne bih li utvrdila točku na kojoj ova branša prelazi u drugo agregatno stanje. Ne dočekah. Još!
Elem, nakon baruna Munchausena u liku i djelu Dragana Primorca koji je pokrenuo promjenu Hrvatske iz zemlje radnika i seljaka u zemlju znanja, na, koliko bajkovit toliko i neučinkovit, način, naslijedio ga je sivi činovnik Fuchs koji nije gladan publiciteta i ne voli se izjašnjavati ni o čemu, osim upućivati čestitke uspješnim sportašima ( on je i ministar od sporta).
"Munchausen" je medijiski mahnitao, započeo niz reformi koje su skončale na način da su oni najbliži "kreatori" profitirali, a "korisnici" učitelji i učenici te, kako se to lijepo kaže, šira društvena zajednica, padali u sve veći očaj bez i najmanje mogućnosti da zaustave mahnitog doktora i forenzičara koji je na podmlatku nakanio testirati svoje sulude teorije.
Na koncu se zanio idejom da bi mogao biti predsjednik pa potonuo zajedno sa Sanaderom i nestao u nepoznatom smjeru.
Da, mnogima je već dosta "ekipe s filozofskog", tih "vječnih studenata" kojima stalno nešto smeta i koji se stalno za nešto bore, i to uvijek sredstvima koja se mnogima ne sviđaju. Pa tako i ovaj put.Nakon što je novi model plaćanja školarina već usvojen na sveučilištima u Splitu i Osijeku, sad je vrhunac i u Zagrebu. Možda nekome izgleda da je upad studenata na sjednicu Senata bio zaplet, ali uvjerena sam da je to tek početak priče jer se opcije o kojima se raspravlja čuvaju bolje nego vojne tajne, a moguća rješenja zaslužuju najžešći revolt bez pardona.
Zasad, špekulira se o jednostavnom sustavu, u neku ruku obratu dosadašnjeg ("platiš što u upisuješ") koji glasi "platiš što ne položiš" (obračunato po broju neosvojenih ECTS bodova). I fakat, ako netko nije zadovoljio obveze koje su pred njega stavljene, neka snosi za to posljedice. Sve i da država ima love na pretek, ne može i ne treba ju trošiti na neradnike. Zvuči logično i prihvatljivo. Ipak, u praksi je sustav drugačiji i doveo bi do katastrofe takvim primjenom.
Ovih dana se na fakultetima održavaju izbori za Studentski zbor. Nije to onaj zbor altova i soprana, nego je to zbor koji bi u neku ruku trebao ličiti Hrvatskom Saboru. U nekim pitanjima možda je i bolje da nema veće sličnosti, ali u nekim pitanjima ona ipak postoji ili bi barem trebala postojati. SZ u neku je ruku "Sabor" studenata jer ga čine izabrani predstavnici studenata koji se biraju na način sličan demokratskim parlamentarnim izborima. Različit je od Sabora po tome što je Sabor samostalno tijelo (u praksi, doduše, koliko mu Vlada dopusti) koje donosi odluke, dok je kod SZ situacija složenija. Dio predstavnika SZ-a sudjeluje na sjednicama Senata i donosi odluke zajedno s drugim sudionicima. Zvuči lijepo, ali uvijek postoji ali.
Prvi "ali" su ovlasti SZ-a. Ima SZ poseban zakon koji mu je posvećen, nije uopće u tome problem. Zakon kaže da Studentski zbor na visokom učilištu:
– bira studentske predstavnike u senat i druga tijela sveučilišta te u vijeće i druga tijela drugih visokih učilišta,
– bira studentske predstavnike u odgovarajuće organizacije, ustanove i trgovačka društva kojima je osnivač visoko učilište,
Načula sam da postoji neki ispit iz javne nabave. Tragom toga, dolazim na stranicu posvećenu javnoj nabavi i ne vjerujem svojim očima. Fakat, postoji ispit. I besplatan je. Čudno! Ali! Da bi izašao na ispit trebaš proći određenu edukaciju. Okeeej. Gle čuda, edukaciju provodi nekoliko "učilišta", nastava traje efikasnih 50 sati i za svojih 3000 kuna dobivaš potvrdu koja ti omogućava izlazak na ispit. E sad, dio koji mi nije jasan. Plaćanje ispita bih razumijela. Plaćanje edukacije koja je obvezna nikako ne razumijem. Kao prvo, zašto ja ne bih mogla sama naučiti to što trebam i izaći na ispit? Kao drugo, koliko me može prosvijetliti taj predavač u 50 sati kada je tek osnovna literatura 4 zakona, 20 uredbi i 1 priručnik. Dodatna literatura to i više nego udvostručuje. Prema tome, radi se o najbesmislenijem mogućem sustavu u kojem se onemogućava da ja izađem na ispit i položim ga ili ne. Za razliku od uvjetovanja izlaska na ispit za vožnju papirom o pohađanju autoškole (jer je nemoguće na legalan način steći potrebna znanja bez autoškole), ovdje ne vidim svrhu takve komplikacije i stvaranja terena za ubiranje love.
Fuchs u nedostatku ideja i rješenja za goruće probleme koristi metodu iz naslova ne bi li pronašao recept za izlazak iz nagomilanih poteškoća koje nažalost nisu samo financijske. (Nažalost jer je lakše zatrpati problem novcem nego zaista riješiti problem koji s novcem nema ili ima tek malo veze). Problemi obrazovanja u RH (i pri ovome "obrazovanja" mislim na sve od prvog razreda osnovne škole do visokog obrazovanja i tzv. cjeloživotnog obrazovanja) nisu samo financijske prirode; problem je u tome što je sustav "na krivo nasađen" i što svih ovih godina doslovno nitko nije imao muda pretumbati sustav i napokon ukloniti neke njegove nelogičnosti koje su tradicionalno ukorijenjene. Poprilično zgodna definicija ludosti kaže da je ludost kada netko stalno ponavlja isto očekujući drugačiji rezultat. Tako je nekako i s našim "reformama" i uvođenjima novih sustava (HNOS, "bolonja").
Rektor Splitskog sveučilišta, prof.dr.sc.Ivan Pavić, već je pokazao da je "sukob interesa" nešto što on namaže na kruh i pojede za doručak. Pritom su laži nešto što izuzetno lako prelazi preko usana i njega i njegovih vjernih prijatelja sa Sveučilišta (vidi epizodu "Ja i moj rektor također"). A ovih dana pokazuje da su mu prijelazne odredbe Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju nešto čime obriše svoje tijelo oznojeno mukotrpnim radom tokom zadanja dva mandata u ulozi rektora. Naime, Zakon kristalno jasno kaže da nema pravo se više kandidirati, jer je već dva puta za redom bio rektorom Splitskog Oza, no on sve to ležerno baca u svoju pretrpanu košaru s prljavim vešom i kreće u reizbor za svoj treći, ovaj puta nelegalni mandat. Pa kako je to moguće, pitate se vi? To se pita i niz nas sveučilišnih profesora u Splitu, koji smo uputili otvoreno pismo Senatu sveučilišta pozivajući da se ovoj farsi stane na kraj (trenutno nas je 52 u potpisu). No, ajmo redom...
Prema izvješću OECD-a o tercijarnom obrazovanju u RH, čak 10-15% hrvatskih studenata diplomira u roku, a rok za završavanje programa od 4 godine je 7.5 godina.
Dok OECD to vidi kao bijeg od loše socijalne situacije i nezaposlenosti, bojim se da je u stvarnosti situacija ipak ponešto drugačija. Naime, tek mali dio maturanata odlazi na faks kako bi na godinu-dvije izbjegao nezaposlenost, dok većina na fakultet zaista dolazi završiti ga. S obzirom na to da Hrvatska baš i ne obiluje sveučilištima (a u nekim gradovima postoji tek studij ili dva), teško će me netko uvjeriti da roditelji iz nekog slavonskog sela šalju dijete na školovanje u daleki Zagreb ili Osijek kako bi ga spasili od nezaposlenosti, a to pogotovo jer su statistički i oni sami vjerojatno s niskim prihodima koji to ne bi mogli izdržati.
