MI MOŽEMO BOLJE!
MI HOĆEMO BOLJE!
MI ZASLUŽUJEMO BOLJE!
http://www.glowfoto.com/static_image/01-103442L/9642/jpg/05/2010/img6/gl...
http://www.glowfoto.com/static_image/01-120954L/6581/png/05/2010/img4/gl...
Prosvjedi održani u Rijeci na Praznik rada Prvi maj u organizaciji Sindikata Istre i Kvarnera, te ostalih Sindikata koji su podržali prosvjede počeli su povorkom sa Mosta branitelja uz karanfile i zastave.
Pridružila sam se dobila karanfil, a ponijela i zastavu u prvom redu.
G. Bruno Bulić iz Sindikata Istre i Kvarnera čestitao je građanima Praznik rada i pozvao ih na prosvjede dok je povorka išla preko Korza prema Trgu 128. brigade, gdje su se održali prosvjedi.
Osjećaj koji me je nosio dok sam ja nosila zastavu bio je mješavina ponosa, otpora, bunta i snage. Spoznaja da možemo promijeniti svoj život, da možemo vladajućoj kliki pokazati kolika je snaga ogorčenog radništva, umirovljenika i nezaposlenih, te svih građana čija budućnost može biti ugrožena gubitkom radnog mjesta.
Zamolila sam g. Bulića da kažem nekoliko riječi kao nezaposlena osoba.
Najavio me je kao gospođu koja želi nešto reći skupu.
Slučaj očajnih radnika "Pojoprerade", nimalo neobičan za Lijepu našu a.d. 2010., privukao je pažnju medija, osim štrajkom i prosvjedom, ponajviše zbog bizarnosti priče o gladnim kokošima. Čak je i udruga "Prijatelji životinja" reagirala i podnijela kaznenu prijavu zbog okrutnosti prema životinjima. Gladnim radnicima, pak, sindikat je dijelio pakete pomoći s hranom i pastom za zube. Uprava nema para da radnicima uplati mirovinsko i zdravstveno osiguranje, ali ima za plaćanje zaštitara, koji pogon od radnika čuvaju (navodno čak 50-ak njih protiv stotinjak radnika!).
Video: http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/vlast-zbrinula-kokosi-a-tko-ce-radnik...
PROSVJEDI NA PRVI MAJ PRAZNIK RADA
KREPAT, MA NE MOLAT!!!!
Politika ove Vlade i lady Kosor, ako se ovo očajno prtljanje i legalizirano uništavanje vlastitih građana uopće može tako nazvati, pored svih jadnih poteza, okrunjena je oduzimanjem dopunskog zdravstvenog osiguranja za 360 000 građana.
Kako svi plaćamo obavezno osiguranje, uvođenje dopunskog bio je loš potez, a oduzimanje istog od najsiromašnijih je očajnički pokušaj održavanja na vlasti.
I još ima obraza vlastitu nesposobnost i kukavičluk, otimanje posljednjih novaca iz naših sve tanjih novčanika koje nam izvlači svojim grabežljivim prstima, zvati hrabrošću.
Može to ona, jer obraza i časti nema, ili ih je davno prodala za penjanje prema vrhu. A došla je do vrha gazeći preko leševa, laktareći se do besvijesti, gazeći vlasti narod, jer njena zora mora biti tuđi sumrak.
Njena je zora sumrak svih nas.
A mi smo djelomično krivi za to, jer smo šutjeli.
Pustili smo ih da divljaju, kradu varaju, otimaju i bogate se na nesreći vlastitog naroda.
Šutjeli smo dugo. U Rijeci 07.04. bili su veliki prosvjedi.
Prosvjeda će biti opet.
POZDRAV IZ RIJEKE
ILI „KREPAT, MA NE MOLAT“
Kako su vijesti o prosvjedima u Rijeci već obišle Hrvatsku, pa o tome znate što se moglo saznati, voljela bih Vam prenijeti atmosferu skupa i dojmove, dok su još sviježi.
Skup je održan u centru grada, na dva od najljepših riječkih trgova, bilo je previše ljudi da bi stali na Trg 128. brigade, pa su se ljudi skupili i na Trgu 111. brigade, koji se nastavlja na njega.
Prosvjedima su podršku dali studenti, a govornici su bili sa Tehničkog i Filozofskog fakulteta.
Oduševili su me mladi ljudi, koji su govorili o svojoj podršci riječkim radnicima, održanju brodogradilišta „Treći maj“, kritici vladajućih.
Podržali su prosvjede Sindikalni predstavnici iz Dubrovnika, Splita, predstavnici Sindikata zaposlenih u turizmu i trgovini, te ostali govornici.
No ono o čemu Vam želim govoriti teško je opisati, to treba doživjeti.
Osim radnika na prosvjed su pozvani nezaposleni, studenti, umirovljenici, te svi oni koji se boje za svoju budućnost.
Prenosim bez izmjena s mrežnog sjedišta Mreže anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja
Trilogija otpora (3): Intervju s radnicima Jadrankamena
Potaknuti natpisima u novinama zadnjih tjedana, članovi MASA-e iz Splita su 11. 03. 2010. potakli razgovor o situaciji u bračkom Jadrankamenu sa Zlatkom Eterovićem, predsjednikom Udruge malih dioničara, te još jednim radnikom kamenoloma koji je želio ostati anoniman jer sredstva za život zarađuje radeći u Jadrankamenu već dugi niz godina, a direktor je pod prijetnjom otkaza zabranio radnicima bilo kakvu komunikaciju s medijima.
MASA: Današnjoj situaciji u Jadrankamenu je kumovala privatizacija poduzeća. Možete li nam nešto reći o tome?
Začepi mi prkno! (Pomet Trpeza)
Priča je iz zemlje seljaka na brdovitom Balkanu,
gdje bez posla ostaje 500 radnika u jednom danu.
Država je mlada, stvorena u krvi i s puno ponosa,
al' poklopiše je lešinari, nemilo, s još više zanosa...
Lijepa naša domovino,
oj junačka zemljo mila,
stare slave djedovino,
da bi vazda sretna bila!
Tada će biti najveće i nerješivo pitanje
- kako nas tada spasiti od nas samih?
proročki je vidio Bušić današnje stanje.
Najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali,
te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima.
Tako je zborio Bruno, davno se oprostio sa snovima.
Istina - oglodalo nas do kosti, kožu nam odrali...
Mila, kano si nam slavna,
mila si nam ti jedina.
Mila, kuda si nam ravna,
mila, kuda si planina!
A afere sustižu jedna drugu, priči nema kraja,
diljem Hrvatske, kud' je ravna i kud' je planina.
Pretvorba i privatizacija, tajkunima srebrnina,
NEZAPOSLENI SPASIMO SE SAMI!!!
OSNUJMO UDRUGU, SINDIKAT, STRANKU!!!!!
Nezaposlenima i radnicima
Ima nas 310 000!!!
Svakog dana 500 radnika dobije otkaz.
Svakodnevno se zatvaraju privatna poduzeća.
NIKOGA NIJE BRIGA!!!!!
Vlastodršci se čvrsto drže za vlast, želeći tamo i ostati.
I puniti džepove dalje. I očuvati privilegije.
Bez srama, časti, morala i savjesti ovaj grabežljivi predatorski čopor već 16 godina žari i pali ovom jadnom zemljom siromaštva i tuge. Kao roj skakavaca ostavlja za sobom pustoš. Gdje ti prođu tu trava više ne raste.
Ni oporba slizana s vlastodršcima ne brine za nezaposlene. Oni bi to lako da bar znaju kako. Doći na vlast.
Ni sindikate nije briga. Najvažnije je zasjesti na pregovore sa lady Kosor i bodyguardima tj. ministrima u vrloj nam Vladi, klimati glavom i popustiti što prije i brže.
Danas u Labinu obilježavaju 89. godina Labinske republike. Sjetih se tim povodom da sam 1998. u tjedniku "Hrvatski obzor" bio objavio reportažu iz zadnje aktivne jame Tupljak, koja će biti definitivno zatvorena nekoliko mjeseci nakon toga. Zanimljiv detalj: javili su mi iz redakcije da odmah pošaljem reportažu, da ide već u broj koji se upravo zaključuje. Ali nije nigdje bilo ne samo računala s pristupom internetu (tada smo se upravo počeli navikavati na korištenje elektronske pošte za takve stvari), nego ni slobodne pisaće mašine. Tako sam sjeo i pisao rukom, stranica za stranicom; na sreću, imam čitak rukopis. Zatim sam poslao telefaksom iz upravne zgrade rudnika.
Kako u nedjelju sređujem razne materijale, koji su mi se prekotjedna nakupili, slučajno su se spojila dva spominjanja iste teme.
Večeras se otvara Zagreb Dox, izuzetno značajan i zanimljiv međunarodni festival dokumentarnog filma. Čitam novine s programom (opremljeno kao broj Jutarnjega lista). Između ostaloga, tu je najava niza filmova na temu radnika, naslovljen: "Distopijska slika rada u 21. stoljeću: Da, radit ćemo još dulje i biti plaćeni još manje". Nakon opisa hrvatskoga filma, koji je posvećen radničkom zauzimanju Tvornice duhana Zagreb 2006., prelazi na prikaz puno gorih situacija u svijetu.
Filmovi iz međunarodne konkurencije donose distopijske slike protagonista koji obavijeni toksičnim parama borave među rđavim ostacima brodova, nijemo prolaze hodnicima, rade, piju, psuju i ne primaju plaću. Najcrnje svjedočanstvo, film "Željezne vrane" južnokorejskog redatelja Bong Nam Parka, nagrađen na IDFA-i 2009., stiže s juga Bangladeša, iz lučkog grada Chittagonga, gdje svakog dana 20.000 ljudi riskira život za dva dolara rastavljajući rashodovane brodove.
Ovo sam počeo pisati kao komentar dnevnika Krediti za poduzetnike, ali kako je postao opsežan, a pokreće pitanje znatno šire od tog dnevnika, objavljujem kao dnevnik.
Dakle: da li je moguć društveni i politički savez radnika i malih i srednjih poduzetnika? (Klasičnim riječnikom: proletarijata i ssitne buržuazije, a onda je tu i "poštena inteligencija" u koju skromno i sebe ubrajam. :) )
U nekim svojim dnevnicima objavljenim ovdje, ili samo na mom blogu, te u komentarima, pišem iz perspektive radnika. Onih koji rade za najamninu, koji nemaju poslovno-poduzetničke sposobnosti, jer s njima se mogu poistovjetiti, i oni su većina. Nedavno sam čitao negdje procjenu da potencijal da budu poduzetnici ima 10 do 15% stanovnika. Uvažavanje njima, ali i mi ostali imamo svoja prava. (Često vidim implicitne ili čak eksplicitne izraze prezira prema takvima koji eto napstro nemaju taj talent i eros, da sami pokrenu posao isl.; a uostalom, ni svi oni s talentom za poslovno poduzetništvo neće biti uspješni).
