pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

NA ISTOM GROBU – UMJESTO OSUDE SVEGA KRIVOG STO SU HDZ I TUDJMAN UCINILI - PODRSKA TUDJMANOVIM ‘POSTIGNUCIMA” ?!
Isto kao HDZ, prije Racan sad i Milanovic na Tudjmanovom grobu:
“SDP preduhitrio Sanadera na Tuđmanovom grobu. Stranačka i državna izaslanstva posjetila su jutros Gradsko groblje Mirogoj. Na grobu Franje Tuđmana prvi je vijenac bio onaj SDP-a.”
http://www.javno.com/hr/hrvatska/clanak.php?id=94488
Vidi isto:
http://www.nacional.hr/articles/view/39474/
Nakon svih razlika koje su medju njima postojale dok je Tudjman bio ziv, bezlicna i nemusta ekipa iz SDP-a odaje priznanje nekome tko je vodio HDZ u vrijeme dok su poklanjane nase tvornice, ko ih je i sve nas koji nismo hadezeovci, nazivao stokom sitnog zuba i slicno. Nevjerojatno!
Bar bi se trebali sjecati da je taj uzurpirao demokraciju za sitne interese pojedinaca koji su bili dio njegove politomafijaske oligarhije i da je imao faraonske ovlasti.
O vanjskopolitickoj steti koju nam je napravio politikom u Bosni i svojim antipaticnim izjavama o NDH i slicno, da i ne govorimo.

Imam ja jednu prijateljicu koja u konfliktima s ljudima u okolini, bez obzira koliko očito bila u pravu, uvijek kaže svoju famoznu rečenicu "A možda sam ja u kurtzu?"
Iako je svima oko nje jasno da je u tom dotičnom slučaju ona u pravu, ona tim preispitivanjem na kraju toliko zbuni i sebe i okolinu da više stvarno nikome nije jasno tko je prav, a tko je kriv.

Upravo tako se ponašala hrvatska službena politika na čelu s predsjednikom Mesićem i premijerima Račanom i Sanaderom. Pa se sad svi mi skupa s njima iščuđavamo haaškoj presudi vukovarskoj trojci, čudimo se k'o pura dreku.

Tridesetogodišnja tromost interesa i navika je stabilno izdržala na pobjedničkom putu. I dramatične oluje nisu ostavile bog zna kakvog traga. Eventualne prepreke su poprilično lako uklanjane, pa i svjetskog ranga. Ima puno tumačenja toga fenomena uspjeha, a jedan je fizički, naprosto prenadmoćne snage, protivnika gotovo i nema, različitosti previše zbunjuju a sličnost potom još više. I sada je to tako, ali neki znaci slabosti najednom se nastavljaju. Neki tumače da to djeluju jače sile, Evropa, globalne sile kapitala. Sigurno da djeluju i vanjske i unutarnje sile, ali zar i dosad toga nije bilo, pa su iskusne snage inercije s lakoćom izdržale, vjerojatno sve jače i jače. Da je to tako uobičajeno, i uz najveće sile bi se trebalo suzdržati oko (u)zbunjivanja. Ali sada bune mali znakovi unutarnjih slabosti kod pobjedničkih snaga, kao umor volje, koji ako jeste možda vodi stvar u stogodišnju dramu volje, dekadenciju bez kraja, a možda smo i pred obratom, kao napoleonske snage u ruskoj zimi.

Svaka država koja je u govna ušla diktaturom, iz govana može izaći samo diktaturom.
Ovu izjavu sam nekada davno čuo ( ne znam tko je to izjavio ) i smatrao je potpuno besmislenom. Gledajući stanje u našem društvu, u ovih skoro sedam godina, od smrti pokojnog diktatora, sve češće se uhvatim u razmišljanju kako ta izjava i nije potpuna besmislica. Zašto?

Dok je Tuđman bio živ imali smo diktaturu jednog čovjeka, predsjednika. Sve je funkcioniralo tako da je i za pišanje bilo potrebno odobrenje predsjednika. Tada je takvom politikom počelo bogaćenje pojedinaca na račun stoke sitnog zuba. Stvarana je hobotnica korupcije koja postoji do današnjeg dana i svakim danom je sa sve dužim krakovima. Nitko tada nije radio ništa a da to prezidente nije blagoslovio. Dugo nam je trebalo da shvatimo, da je takav način vladanja ustvari pljačkaški pohod. Opljačkani smo od predsjednika države i njegove obitelji, generala, ratnih profitera, lažnih invalida, povampirenih tajkuna….Ušli smo u stvarno velika govna. Sabor i vlada u to vrijeme nisu predstavljali ništa!

Nevjerojatno! To je jedina riječ koju mogu koristiti u ocjeni ponašanje Sanadera nakon izbora Milanovića za šefa SDP-a. Sat-dva nakon Milanovićevog izbora Sanader je pred novinare na noćnu presicu poslao svog mladog „goluba“ Jandrokovića koji je odglumio „jastreba“ s zadaćom da izbor svoga kuma za šefa SDP-a proglasi „socijalističkim kontinuitetom“.

Ta je presica bila medijska tema tri dana.

Pa je onda Sanader odbio javno čestitati Milanoviću na izboru pravdajući se „europskom demokratskom tradicijom i praksom". To je opet bila medijska tema sljedeća tri dana. Čak se i Mesić, na upit novinara o tome morao očitovati.

Novi tikovi u iskusnoj utrobi stvari blago variraju stvar. Smjesa raznovrsnih raspoloženja krčka. Pažnja po bojištima pojačana, formacije uhodane do napamet. Balasti prošlosti gurnuti u prikrajke, poneki redizajnirani mrtvac oživljava i nestaje u podne. Na rubovima stvari, ni namjerno ni slučajno, ponešto zbunjenosti i kokošarenja a uspjesi, kao gljive poslije kiše.

Politička scena blista, gužva na sredini stremi napadima, k novim pobjedama. Mora da je iza scene još življe, pažnja napregnuta do padanja (babe padaju - Danil Haarms), biće zanimljivo. Razvoj događaja je učvrstio određene relacije, koje puno ne variraju. Jedan od smjerova navika su promjene, ali ne posve sigurno. Drugo je igra oko odstupanja, koja je još neizvjesnija i privlači pažnju. Manje od 60 % birača iziđe na izbore. Glavninu čine uigrani stranački simpatizeri, uredni penzioneri, nešto urednih građana i slično. Nekih do 10 % od ukupnih birača (šestina do petina onih koji iziđu) i količina koja iziđe (više, manje) odlučuje pobjednike.

Hrvati i ostali građani u studenome peti puta od izvojevane suverenosti i nezavisnosti izlaze na parlamentarne izbore. Iako se uvelike razlikuju od svih dosadašnjih, predstojeći izbori predstavljaju točku periodične perfidne zamjene ili ostanka jedno te istih politika.

Gađenje je osnova šire hrvatske političke prakse. Političari se gade međusobno, dispečeri prenose na puk, puk se gadi na politiku i međusobno, poduzetnici se gade na sve, svi na poduzetnike a Denis Kuljiš na sve.

Novina je komešanje žena, koje odlučuju. Nakon eskalacije frajera, u prethodnom i ovom razdoblju su odlučivale žene. Frajeri su stjerani u mišju rupu uz gađenje, kao u Rusiji prije. Kad je koalicija svih snaga ponudila šarmera Mesića, žene su rekle može. Budiša je pao kad se drznuo reći za prve ljubavi, valjda se je adolescentski doživjelo. Račan tu uliva povjerenje stalno. Na tom valu su se provukli Sanader, Bandić, Čačić, Jambo, Ronko i Đapić, a pale Željka Antunović i Vesna Pusić, te Čačić sada navaljuje na sve. Sada više nije tako. Parni valjak više ne funkcionira. Žene su prevrtljive i nehomogene. Gađenje i ljubav, sumnja i bezgranično povjerenje, je nad istim. Šta će prevladati ne znaju ni one.

Hrvatska, ljubavi moja - dokumentarni je film u režiji Jakova Sedlara koji svjedoči o ljubavi prema domovini Hrvatskoj, Domovinskom ratu te izdajništvu i licemjerstvu od strane HDZ-a i Ive Sanadera, Ivice Račana i ureda Predsjednika RH Stipe Mesića kao i njihovih nemoralnih sluga. Također svjedoči i o političkom Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu i bizarnosti Carle del Ponte, te o srpskoj propagandi protiv Hrvatske. Prema riječima redatelja filma "Vrh HDZ-a zabranio je prikazivanje filma!". Film se trebao prikazati 5. kolovoza 2006. godine na Kninskoj tvrđavi.

Hrvatska je u pretjerano religioznoj praksi i okruženju. Izloženiji djelovi, kao politika, su najveće žrtve. To traje dugo. I ako nismo za neko razumijevanje i milosrđe, možda smo zainteresirani za stanje na bojištima, jer o bojištima se radi. Ne radi se o klasičnim religijama i pojmovima ni biblijskoj situaciji. Radi se o stvarnim, fizički opipljivim ofenzivnim religijama raznih vrsta. Prije konkretnog, opća ilustracija o čemu se radi. Stigne li tko misliti šta znači da je političar u trendu, od banalnih izgledati kao Clintoni ili čak Britney, novca, preko tehnike i komunikacija, rata i razvoja, EU i SAD, do svakodnevnih nemogućih misija kad se to sve kroji uzduž i poprijeko. Stigne li se tko zapitati koliko je tu likvidiranih, koliko teških invalida, tko je preživio, kud to vodi, o kakvim silama i pravilima se radi, ima li kraja, koliko su ljudi izloženi? Rad. Novac. Porezi. Hrana. Internet i (elektro)tehnika. Nacija. Jezik. Jezikova juha. Sve to je naoko opće i neupitno a u konkretnom sve tako pluta da svaki pomak skreće u rupe, udara o zidove, djeluje kao muha bez glave, dugovi i potraživanja se gomilaju. Obzirom da pravih odgovora nema na vidiku, nužna je pretpostavka boga u odnosu na te objavljene sile, religije, bar radi uvida u situaciju na bojištima.

Sami glavni akteri su nam ovih dana rekli da je rezultat izbora već poznat, da se stvar svodi na sve uži krug njih, da drugih mogućnosti nema, da su dosadašnje priče prošlost i da je krenula čista drama interesa i osobnosti, u kojoj su važne sujete i ovladavanje do stupnja čistih usklađivanja, pa i do stupnja vlast radi vlasti. Sve brže otpadaju sadašnji već veoma reducirani "kadrovi" i sve brže teku izmjene, ne kao nogometni treneri nego kao fotokopija fotokopije.

Bandić pa Čačić su nas poučili kako njihov prijatelj Ljubo Jurčić nikako ne može biti premijer, jer je to nešto naprosto nemoguće. Čačić nas je poučio da je sasvim drugo vrijeme, vrijeme interesa, osobnosti i gospodarstva, da su Račan i Sanader sposobni ali za prošlost, da HNS ne samo da ima politiku nego je to Vesna Pusić koja je to unaprijed sve obavila i prednjači. Da se Đurđicom Adlešić neće baviti jer je izvan toga. Marinko Čulić, najbolji poznavatelj Račana, nam je objasnio da je Račan patrijarh toliko sujetan na pitanje svoje uloge da je to crta koja se ne može prijeći. Za Sanadera i HDZ su svi objasnili da je u najmanju ruku nepremostiv problem nesposobnost "kadrova". U redu, malo zakomplicirati stvar mogu najave timskog rada SDP-a, možda nešto i predsjednik države Mesić, ali to ne može izmjeniti global.

Ovo je tema koja se tek ponekad stidljivo provlači kroz medije i nema status skandala kao npr. Sanaderovi satovi ili Šostarova striptizeta. No, kao što ćemo vidjeti, financijski učinak na platišu poreza, hrvatskog običnog domaćeg, je puno pogubniji.

Naime, Račan je 2001. trijumfalno zasjevši u Banske Dvore krenuo u obnovu narušenih nam odnosa sa međunarodnom zajednicom i njenim brojnim institucijama. Da bi u tome uspio, što je hvalevrijedan cilj, ponekad baš i nije birao zahtjeve koje će spremno i nadasve žurno ispuniti. Tako je u SSP-u potpisao da od 2009. Hrvatska postaje otvoreni market nekretnina i zemljišta za sve građane EU-a, bez obzira postane li Hrvatska do tada članica ili ne. No, to je druga priča.

Tijekom polusatnog gledanja Stankovićeve emisije sam došao u iskušenje da po prvi puta prekinem gledati ono što započnem. Prvih dvadeset minuta je utrošeno za prežvakavanje davno prežvakane priče o njenoj bolesti (neću komentirati izrečeno), a nakon šestominutnog priloga još četiri. Tek smo potom mogli slušati barem malo onoga zbog čega se i gledaju emisije toga tipa.

Moram na početku reći da Stanković nije opravdao ni dio mojih očekivanja. Imati za sugovornicu političarku Đurđinog položaja moralo je rezultirati nečim za gledateljem zanimljivijim. Ovako, gotovo da se emisija može ocijeniti dijelom Đurđine kampanje. Toliko suosjećanja, novinarskog podilaženja i obzira nismo vidjeli od Tuđmanovih vremena. Ima ona, a i trebala je toliko toga pojasniti, da je pravo čudo koliko Stanković nije imao novinarskog poriva, a opravdano je zapitati da li ga možda nije namjerno zatomio. Tako je olako prešao preko operacije mimo liste čekanja („rekli su mi da ima slobodnih termina“), izazivanja suosjećanja nacije neprestanim slikanjem i intervjuima za vrijeme oporavka (za Kosoricu svojevremeno rekla „da ne voli one koji javno pate“), a posebno nije želio da ju podsjeti na laganje naciji u vezi posla svoga muža. Za ovo posljednje joj je čak dopustio da opet pokuša prodati priču o javnom natječaju na koji se eto nitko nije htio javiti. Samo je falilo da zajedno upute javnu pokudu nezaposlenima koji se poput najvećih lijenčina nisu htjeli javiti za posao u Čazmi koji je plaćen kao onaj saborskih zastupnika. Stankoviću nije bilo čudno da se je natječaj, vjerojatno radi zadovoljavanja forme, objavio samo u Narodnim novinama.

Dio medija razvlači već godinama priču o velikoj koaliciji kao što hijene razvlače leš krepane zebre po savani no ovaj put priča ima podlogu. Iako bi takva koalicija bila neprispodobiva za najvjernije birače SDP-a i HDZ-a vjerujem da poneki od hadezenjara i esdepenjara potajno snuju baš takav brak. Ne bi to naravno bio brak iz ljubavi nego iz čistog interesa u koji bi supružnici stupili sa hrpom mandata što bi im osiguralo dvotrećinsku većinu u Saboru i sigurnu vladavinu. Postoje dva razloga zbog kojih se barem može pričati o mogućnosti ove blago rečeno unholy zajednice. Jedan stvarni razlog i jedan alibi-razlog.

Predizborna kampanja koju je prošle godine svojevrsnom“glasnošću“ prvi otvorio SDP, a ostale stranke u želji da ne zaostanu prihvatile, nastavit će se i zahuktati tijekom ove godine. Izbori mogu biti i prije studenog, a po nekom scenariju čak i 2008.godine.

SDP je kampanju započeo snažnom kritikom vladajućeg HDZ-a i to objelodanjivanjem mnoštva afera u kojima su sudjelovali poznatiji članovi HDZ-a, u početku unutar Vlade RH, a kasnije i na lokalnim razinama vlasti. Različito od prijašnje prakse, SDP je počeo govoriti puno glasnije, jezikom razumljivim prosječnom građaninu i reagirati puno brže. Da sve ne ostane samo na kritikama HDZ-a, SDP je najavio i strategiju razvitka hrvatskog gospodarstva („4x4x4“) koje je autor priznati ekonomski stručnjak Dr.Ljubo Jurčić.