pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Sa željom da moj tekst izađe na naslovnu stranicu Pollitika.com, ja autor napravio sam sve da dođem do "našeg" zauzetog premijera. Poslao sam mu e-mail i dobio sam odgovor;

Dragi moj Ivo!
Kako si? Kako žena kako kćerke i majka? Kako kuća? Jesi li je uknjižio na svoje ime i koliko ljudi plače sada za tom kućom. No dobro. Nismo odavno pojeli skupa ništa, a i sam da radi tena ne smijem ništa masno jesti. Nego kako da te pitam morao bi napisati neki članak, pa ako nemaš ništa protiv da mi odgovoriš na par pitanja, a o tebi ovisi gdje ću ga objaviti; na naslovnoj stranici pollitike.com ili će ostati u mom dnevniku, a da ga publika ne vidi.
Nadam se da je vlada sada na mjestu i da si posložio funkcije prema stručnosti kao i do sada. Mi se ovdje u redakciji pitamo koliko si novaca dao Friščiću da dođe tebi umjesto Zoranu. Možda je tebi došao jer ti ipak znaš snalaziti se u prostoru i vremenu- pogotovo, a možda je Friščić muzikalan, pa se nada da ćeš ga baš Ti, dragi Ivo odvesti u Veronu. I on se nada da će vidjeti neki dobar komad, pa bila to Čovićeva opera ili labuđe jezero. Bitno je sakupiti račune da ih kasnije možeš pravdat.

Jučer su se dogodila i pogodila tri znakovite medijska predstave, koje su bile nekako usko povezane, a na što fino upozorava kolega Marshal u svome tekstu „Svako jutro jedna laž, egoizmu snagu da“. Stvar je, ne samo općenito nego za nas na „Pollitiki“ posebice vrlo aktualna budući da se tiče i nekih naših blogovskih rasprava, razmišljanja i dilema (u nekoliko recentnih dnevnika : spomenuti Marshalov post,
Destruktivni mozak od PoKileMozga , Sanader i Butković od Seneke
Anatomija političke bezdogađajnosti od hrvoje štefana , ali i unutar mnogih drugih dnevnika ili komentara na dnevnike.

Ta tri značajna i znakovita događaja, koja su obilježila jučerašnju nedjelju dne 10.02.2008. su bili :

Ali na plantaži ne teče sve glatko.
Ima plodova koje su pacovi pojeli; a one koje nisu pojeli, zagadili su otrovnom pljuvačkom.
Koja je uloga sove?
        Rambo Amadeus, “Prijatelju, prijatelju”

Uloga sove je, naravno, da jede pacove.

Otkriće da je posljednjih dana više od jednog dnevnika na pollitici.com ne (samo) posvećeno već čak otvoreno povodom tzv. "Slučaja Faber", a da svi uglas viču "razapni, razapni!" nuka me da i ja otvorim ovaj, još jedan. Također, u to ime naslovljujem prvi post parafrazom jednog od njih.

U kontekstu navodne brige za civilno društvo - pa čak i analize korupcije (u nekim slučajevima sigurno postojećih) veza između organizacija civilnog društva u nas, i domaćih sigurnosnih službi - autori kukaju nad navodnim sramotnim činom, pa i impliciranom trajnom aktivnošću, Vladimira Fabera i Sanje Sarnavke. Pri tome uzimaju zdravo za gotovo da oni jesu počinili djela koja im se u medijskim naslovima pripisuju (pa i ako s upitnikom), i shvaćaju - ili prikazuju? - njihovu navodnu krivicu kao dokazanu i jasnu po sebi; pitanje je čini se samo zašto oboje (Faber i Sarnavka) momentalno ne daju ostavke na svoje položaje, što mi kao društvo čekamo sa lomačama, i sl; ne i ozbiljno propitivanje tvrdnji jedne i druge strane, i je li sve uistinu tako kako Ana Marija Getoš kaže, i kako njen medijski outlet ponavlja, uokviruje i bolda.

Sjećam se onih godina pred sam kraj prošlog stoljeća kada je novinarstvo u Hrvatskoj preživljavalo svoju renesansu, bolje sutra i apsolutni izlazak iz pakla. Tih godina je Hrvatska prvi put pokazala što misli o stranci opasnih namjera i svoje povjerenje poklonila tada, iako ne najsavršenijoj, najboljoj opciji.

Hrvatsko novinarstvo tada je pokazalo da je istina bitnija od svih privilegija koje donosi činjenica da ideš niz dlaku vladajućima. Feral Tribune, Nacional, Globus, Radio 101 imali su ključnu ulogu u demokratizaciji medija i ljudi. Ivo Pukanić tih je godina shvatio da naklada nez obzira koliko novca donosila ne može biti veća od iznosa tužbi za klevetu, pa je shvatio da mu je bolje prikloniti se strani koja ima novaca i balansirati između onih koji daju više i koji će njegov NCL pretvoriti u giganta iz kojeg će on sam izvući svoj novac i gdje neće morati tražiti novog Tuđmana da bi podigao nakladu.

Kako to već biva svake godine, u blagdansko doba ja se sa trajno 'privremenog' položaja u metropoli izmjestim na onaj puno komforniji, ali i izoliraniji, na mojemu Otoku. Skupi se cijela familija, toči se domaće vino 'flaširano' u prazne boce Jane, a nakon nekoliko čaša istoga razgovor nužno skrene, pogađate, prema - politici.

Ove godine, točnije danas, bistrimo mi tako 'bespuća povijesne zbiljnosti', kad li ja ustanovim da nitko, ali baš nitko u mojoj mnogobrojnoj i 'sveudilj' na Internet uštekanoj obitelji pojma nema o Petračevim pismima. Nikad čuli. Kažu nije bilo ni na TV ni u novinama. Zaludu im ja objašnjavam da je na TV bilo (a i u novinama, ali Slobodna je tako organizirana da se i ja znam pogubit), kad znam da oni vijesti gledaju 'na po ašte' i da čuju samo ono što ih zanima ili ono što je u prvih 5 minuta... Onda otvorim današnju Slobodnu i skoro me kap strefila...

Dugo razrađivana revolucija krenula je nepredviđeno. Rat koji bratići carevi nisu željeli se razvukao, disciplina popustila. Ratnici sa nekog lijevog brodića Aurora, spriječeni u ulasku u carsku luku, iznenada zapucali po središtu imperije. To je zbunilo i onako zbunjene službe. Skupo i složeno financirani Lenjin to nije predvidio, pa je Staljin zadužen za mukotrpnu nabavku novca iz toga izvukao pouku. Rješenje koje nije razrađeno se očekivalo od Trockog, nakon puno razmatranja bilo kakvo. On je na brzinu improvizirao i provedba je uspjela, Aurora je dočekana u luci neočekivanom streljanom mornara. Ukazalo se novo vodstvo, ostalo je priča. Izvučena je pouka. Stvari se više ne prepuštaju slučaju i improvizaciji (Trocki). Ogromne službe se drže pod presijom uspjeha, sprječavanja neuspjeha i tako preriskantnih situacija. Da bi se sve to osiguralo i čovječnost održala, moralo se prijeći na novu praksu vodstva i rezultata. I s tim bude kriza, iz kojih se dograđuje (upgrade) praksa i sumnjivi pokreti pomno drže na oku. Rezultati zahtjevaju. Teren za uspjehe treba pripremiti, rezultate postići a potom i najuspješniji često padaju od uspjeha.