pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Hrvati su na žalost vrlo licemjeran i sebičan narod. Kad god treba dignuti glas, oni ostanu pokunjeni i šute, držeći se one dobro poznate „to se mene ne tiče“, osim kad se radi o tome da treba pokazati kako smo jaka nogometna nacija ili kako treba prebiti „pedere“ koji su se odlučili na Trgu bana Jelačića javno deklarirati o svojem rodnom identitetu. To su naime jedina dva događaja gdje su Hrvati izašli na ulice bez da ih je itko organizirao i o čemu su izvještavali svi utjecajni mediji. O svemu ostalome, Hrvati šute ili potiho iskazuju negodovanje, dok utjecajni mediji ponekad i nešto izvijeste, ali više iznimno, nego kao pravilo.

Očito je hrvatskim građanima dosta upozoravati ljude na vlasti da trebaju raditi po zakonu i da prvenstveno trebaju zadovoljavali potrebe, njih, građana. Tako tjedan koji je pri kraju, možemo nazvati početkom kraja bahatosti i bezakonju. Krenulo se polako, nešto kao zagrijavanje u Splitu. Tamo su se građani protivili izglasavanju Generalnog urbanističkog plana koji je u suprotnosti sa potrebama građana. Nažalost, splitski vlastodržci nisu poštovali želju sugrađana. Poštovali su kapital.

Danas se priča ponovila u Zagrebu. Oko tri tisuće zagrebčana, na mirnom prosvjedu bukom su pokušali doprijeti do svijesti zastupnika koji bi trebali u nadolazećem tjednu odlučiti dali će se centar Zagreba devastirati.

Posljednji sastanak premijera Ive Sanadera s čelnicima sindikata prilično je iskristalizirao tko je tko na sindikalnoj sceni. Sanader je odlučio da će se osnovati povjerenstvo, a sindikalisti se oduševili i odustali od prosvjeda. Skoro… naime Ana Knežević iz SSSH jedina je ostala pri stavu da će prosvjeda biti, a kako se radi o najvećem sindikatu, Sanaderu nije lako.

Ivo je čitav igrokaz fino osmislio. Osnujemo povjerenstvo. Dok se ono pokrene prođe mjesec dana. Zatim to povjerenstvo mora utvrditi činjenice. To je još par mjeseci. Kad se konačno utvrdi ono što već svi znaju, da rast plaća ne prati rast cijene, ode još par mjeseci. Zatim slijedi predlaganje mjera, usuglašavanje i beskonačni sastanci o tome što je ostvarivo, a što nije… i tu je već otišlo najmanje godinu dana. I sve kockice su posložene, samo jedna fali… za sad.. pristanak najvećeg sindikata da igra kako Ivo kaže.