Što nudi, a što predlaže?
Podalje od očiju javnosti je 05. 03. 2010. HUP (Hrvatsko udruženje skorojevića), leglo najcrnjeg izrabljivačkog liberalnog kapitalizma, tobože potaknut neprovođenjem antirecesijskih mjera ili kontraproduktivnošću nekih od njih, podastro premijerki svoje zahtjeve, ispunjenje kojih bi kao trebalo pridonijeti poboljšanju borbe protiv recesije.
Dakle ukratko, hrvatski skorojevići predlažu da se PDV vrati na 22 posto, da se ukine krizni porez, da se smanje doprinosi i parafiskalni nameti, da se proda državna imovina (zemljišta, nekretnine i poduzeća) i da se promijeni radno zakonodavstvo.
Znalci kažu da se zahtjevi HUP-a gotovo u potpunosti podudaraju s prijedlozima antirecesijskih mjera koje predlaže SDP, pogotovo kad je u pitanju rezanje javne potrošnje.
Sa zahtjevima o rezanju troškova javnog sektora, smanjenju stope PDV-a, ukidanju harača, smanjenjem doprinosa i parafiskalnih nameta ... što bi vodilo povećanju potrošnje a time i boljem punjenju proračuna, nije se teško složiti, ali prijedlog o rasprodaji državne imovine i promjena radnog zakonodavstva zvoni na uzbunu.
Zašto?
Zaposlenost pada, para je sve manje, Šuker opet ide vani zadužiti se da bi imao za platiti dospjele dugove, nelikvidnost raste, firme propadaju...
Što napraviti?
Opet dizati poreze? Pitanje je koliko bi oni smanjili potrošnju, opteretili građane i gospodarstvo. Koliko firmi i radnika će zbog toga stradati.
Još više zaduženja? Do koje razine? Do potpunog dužničkog ropstva? Hoćemo li ući u tolike dugove da i kad prođe ova svjetska kriza mi ne budemo mogli napredovati jer će nam svu dobit i novostvorenu vrijednost požderati kamate na sada uzete kredite?
Neki predlažu smanjenje proračuna smanjenjem plaća, mirovina, socijalnih davanja.
U redu, neka se odluči skresati proračun za plaće i mirovine za 20% smanjenjem plaća i mirovina te otpuštanjem zaposlenih u državnim službama.
20% je ogroman postotak koji bi bio snažan udarac na kućne proračune umirovljenika i državnih namještenika. Doveo bi do daljnjeg osiromašivanja građana, povećanja nezaposlenosti, osobnih bankrota, pada potrošnje, a utjecao bi negativno i na cjelokupno gospodarstvo.
Vidim da se opet spomenula privatizacija kao uzrok naših nevolja i mizerije. Naravno, radi se o prozirnom alibiju za sveukupni nerad i nacionalnu neuspješnost. Propadamo zbog suprotne stvari: ogromnih troškova države, petljanja političara u gospodarstvo i zbog posljedičnoga stvaranje države nerada.
Od te strašne privatizacije je prošlo 15-18 godina, što odgovara razdoblju od 1945. do 1960.-63. U toliko dugom periodu cijela se Europa digla iz ruševina do solidnoga standarda, a mi još kukamo kako nam je sada loše jer je prije toliko godina propala Prvomajska, ili kako su se već zvale te firme...
Narod i trošenje novaca
U 2009-oj godini bilo je panike hoće li se država izvući, hoće li moći isplaćivati penzije ili će se sve prepustiti MMF-u. Panika je popustila i nastavlja se po starom: proračun je sličan lanjskome. Mogao je biti malo veći ili malo manji, ali samo simbolično. Malo manji značio bi poruku “štedimo barem malo”, ali odabrana je poruka “trošimo uvijek više, barem malo više”.
Još uvijek pod dojmom presimpatičnog francuskog dirigenta svjetskog ugleda Georgesa Prêtrea i Wiener Neujahrskonzerta na kojem su bečki filharmoničari tradicionalno, po 70. put, uputili svijetu najbolje želje, razmišljam što Hrvatsku očekuje u 2010. godini.
U financijskom smislu, ova godina će za Hrvatsku biti teška. Do 2016. godine Hrvatska mora vratiti inozemnim vjerovnicima oko 30 milijardi eura duga.
U 2010. godini prema procjeni HNB moramo platiti 8,3 milijarde eura glavnice i 800 milijuna eura kamata što je zajednički dug poduzeća, banaka i države. Država je već najavila da će ino dug servisirati dodatnim zaduženjem na ino tržištu. No, obzirom na veliku potražnju za kreditima upravo od zemalja istočne i jugoistočne Europe, veliko je pitanje kako ćemo i pod kojim uvjetima uopće uspjeti plasirati državne vrijednosnice.
Ministar financija Ivan Šuker lagao je kad je rekao da je 87% proračuna fiksno. Da to nije tako najbolje je objasnio guverner HNB-a Željko Rohatinski koji je izjavio da ništa nije nedodirljivo jer da sva ta davanja iz državnog proračuna su regulirana zakonima koje je donijela Vlada RH te da se ti isti zakoni mogu mijenjati baš kako su i doneseni. Valja istaknuti da je Rohatinski također naglasio da pri tome ne treba dirati u socijalno najugroženije.
Druga laž proizlazi iz prve laži, a ta je da unatoč konstataciji da je 50.000 ljudi viška u državnoj upravi, da se njih ne može tek tako otpustit jer da bi večina završila na burzi i opet postala teret državi. Istina je da su tih 50.000 ljudi viška i ovako i onako teret državi, samo kao zaposleni na teret državnog proračun, svaki taj čovjek trošak je od kojih 8.000kn na mjesec, dok bi kao nezaposlenik na burzi bio bar upola manji trošak. Dakle to je momentalna ušteda od 50%... ili konkretno, to je ušteda od 2,4 milijarde kuna i to u najgoroj varijanti da nitko od tih 50.000 ljudi ne nađe drugi posao.
Broj umirovljenika u Hrvatskoj se iz godine u godinu stalno povećava. Tako je od rujna 2008.do istog mjeseca 2009. se povećao za cca 33.000. Znači da se opet nastavlja stara praksa, tj. da se socijalni i politički problemi rješavaju slanjem djelatnika u prijevremenu mirovinu.
Ta praksa je veoma opasna za sadašnjost i budućnost Hrvatskog gospodarstva, a s time i čitavog društva općenito, i to iz više razloga:
• Povećava se broj onih koji žive na račun državnog proračuna i fondova. Znači povećavaju se troškovi društva.
• Smanjuje se broj onih koji stvaraju novu vrijednosti. Znači smanjuju se prihodi društva, a time i prihodi u budžet i fondove države.
• Slanjem u mirovinu građana mlađih od propisanih godine života i radnog staža ima za posljedicu to da ćemo u budućnosti stalno imati više umirovljenika nego je to normalno.
• Stvara se nervoza i povrijeđenost kod onih koji idu u prijevremenu mirovinu (bar kod savjesnih i poštenih), jer im se onemogućuje rad u punom radnom vijeku - što im garantira Ustav republike Hrvatske. Ne zaboravimo je po Ustavu rad i pravo i dužnost.
(One Splićane koje ovo ne zanima upućujem da bace oko na "Pitanja iz publike", točka broj 5)
U četvrtak, 29.10.2009, stigao mi je mail:
Udruga Moj glas poziva Vas na tribinu "Građani i politika - prvih 100 dana rada nezavisnih zastupnika u Gradskoj skupštini" u ponedjeljak, 2.11.2009. godine od 19 sati u Društvenom centru "Kino Mosor", Kralja Zvonimira 63.
Nakon uspješnih aktivnosti prije i tijekom lokalnih izbora u Gradu Zagrebu, nastavljamo s nekoliko novih aktivnosti vezanih uz promicanje građanske političke kulture.
Kako bi građane kontinuirano održali informiranima o radu gradske skupštine Grada Zagreba zadovoljstvo nam je pozvati Vas na tribinu na kojoj ćete imati priliku susresti se s pet nezavisnih zastupnika Skupštine te s njima diskutirati o njihovu dosadašnjem iskustvu i radu u Skupštini kao i planovima u skoroj budućnosti.
Gosti:
1. dr. Velimir Srića
2. dr. Josip Kregar
3. Josip Hren
4. Vera Petrinjak-Šimek
5. dr. Zvonko Maković
Cilj nam je ovakvim tribinama educirati i potaknuti građane na mogućnosti sudjelovanja u donošenju odluka na lokalnoj razini te tako povećati utjecaj društva u procesima donošenja raznih javnih politika.
Politiku sam do sada uglavnom promatrao iz daljine, pa sam ovaj put odlučio otići i poslušati što uvaženi zastupnici Srićine i Kregarove liste (u daljnjem tekstu: nezavisni zastupnici) imaju za reći, te ovdje prenijeti što je sve rečeno na toj tribini.
Pišem ovaj dnevnik kao reakciju na već objavljeni dnevnik c-respond "Hrvatska je krava muzara za pola Balkana!"
Naime, smatram da je autorica pokušala izmanipulirati pozitivne glasove pollitičara obradivši, samo naslovno, problematiku Hrvatske države. U njezinom upisu, osim naslova, ne vidim ničega istinitoga, štoviše, sigurna sam kako se radi tek o pukoj želji da se izvrjeđaju pripadnici drugih nacionalnosti. Čemu svjedoči i ovaj njezin upis u kojemu ne spreza ni od vrjeđanja srpske djece:
Zašto bi Hrvati hranili Srpsku djecu? Mene uopće ne zanimaju Srpska djeca, s obzirom na nivo političke kulture, a i civilizacijski nivo u Srbiji, ta djeca su na putu da postanu teški delikventi i nasilnici.
Jučer u Srbiji, otkazana Gay Parada, ubijen Australski turist prije par dana, pretučen na smrt Francuz nakon utakmice, a dvojica u teškom stanju, huligani vladaju tom državom. To treba nagrađivati novcem iz Hrvatskog proračuna, u doba grde krize?
Prije nekoliko dana, ni ne sluteći, napisah u jednom komentaru kako nas pljačkaju kojekakvi "dotepenci" iz exjugo država, a nisam ni bila svjesna u kolikoj mjeri sam u pravu.
Prije par dana u jednom popodnevnom dnevniku, pogledah, kratku ali gorku vijest, kako je u Županji u garsonjeri, prijavljeno 40 ljudi, koji iz Bosne i Srbije, prvog svakog mjeseca, dolaze "pokupiti" socijalnu pomoć i dječiji doplatak i odmah se vraćaju natrag u Srbiju ili Bosnu.
Naravno ta vijest se više nikada nije emitirala, JL nije imao naslovnicu prepunu vrištećih naslova, jer su pljačkaši Hrvatskog proračuna, Srbi i Bošnjaci. U slučaju da je 1 kuna otišla u Hercegovinu slušali bi jedno 2 tjedna histeričnu vrisku iz svakog medija.
"Žao nam je, pretragom nije pronađen niti jedan članak koji bi odgovarao traženom pojmu." Ovo je poruka koju dobivam na svim tražilicama u Hrvatskim medijima. Niti jedan medij se nije usudio objaviti ovu vjest.
Niti jedan!
A ovaj primjer se odnosi samo na jednu garsonjeru u Županji, što mislite koliko je takvih "garsonjera" po Hrvatskim gradovima.
Prekrasno jutro, sunce a temperatura ugodna i ja se odlučim prejti u susjedno selo na poštu platit neke račune. Pijuči kavicu na verandi razmišljam jel da idem s motorčekom ili s autom. Kak vrjeme prolazi a moj pesek se oko mene mota, dojdem na ideju se sesti na bicikl i zeti Blekija sobom.
Kad sam mu rekel idemo papa, je skoro ponorel od sreče i uzbudil sa svojim lajanjem sve pese u susjedstvu.
Dobre volje i veseli se nas dva uputimo na pot po poljskim putevima prema Ključu Brdovečkom.
Nema autih, zrak ko u priči, a vjetrič po malo puše i mi dva uživamo, več dulj zbog vručina nismo se šetali na taj način.
Dojdemo do pošte, leki se smjesti u hlad a ja u zgradu pošte.
Malo neobična slika, jel na šalteru gdje je normalno uvjek gužva a na njemu se uplačuju računi, nema ni žive duše.
Na susjednom je jedna osoba i nikak kraja, a na šalteru za platni promet još uvjek nikog.
Iz sporedne prostorije izađe jedna gospođa, pogleda mene i onog gospodina koji čeka s menom strpljivo na uslugu, prošeče se do šaltera i bez rječi nestane u sporednoj prostoriji.
Neovisni, ali ne i neutralni