pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

U izborima koji slijede glasa se za gradonačelnike i župane, utakmicu će voditi 1. HDZ i sateliti, 2. SDP, HNS i IDS, 3. Regionalne liste i kandidati. Prvi će htjeti najmanje sačuvati sadašnjih osam županija te gradove, drugi su u situaciji da brane svoja dva grada Zagreb i Rijeku i da razvrgnu sve postojeće s HSS-om i HSLS-som u gradovima, treći su još nepredvidivi.

Blokovi su dakle formirani uvjetno desni centar HDZ, HSS i HSLS, lijevi (i liberalni) SDP, HNS i IDS te predvidivo menadžerski obilježene liste i kandidati (najavljeni Kerum). Očigledno da će prvi i zadnji imati neograničen pristup novcu i medijima – prvi i nacionalnim i lokalnim, a zadnji najčešće samo u lokalnim.

Lokalni bi mediji mogli odigrati važnu ulogu a mislim da je realno očekivati da se upravo oni beskompromisno bore za pojedine interese bloka/liste koji podupiru. Mislimo li da će uloga medija u ovim izborima biti
- PROMOCIJSKA - informiranje i uvjeravanje o kandidatima i programima
- PROPAGANDNA - da o tome obmanjuje,

Bilo je pitanje dana kada će prevareni ortak Edvin Softić gurnuti tajne ugovore u medije - ionako im ih je nudio mjesecima, nadajući se naplati duga. Dijana Čuljak u tajnosti radi za Novu TV vršitilo je s naslovnice prazničkog broja Jutarnjeg lista, dok je Dijana neuvjerljivo prijetila sudskim tužbama, jer je svima jasno da je ugovor autentičan.

Prema dokumentaciji koju posjeduje Jutarnji, urednica emisije “Otvoreno” suvlasnica je producentske kuće Core Media koja proizvodi emisije za konkurentsku televiziju. Dokaz tomu je “Ugovor o tajnom društvu” koji su Dijana Čuljak i njen suprug Vladimir Šelebaj-Sellier potpisali s jednim odvjetnikom u Zagrebu 17. rujna 2004. godine. Prema tom ugovoru Dijana Čuljak i njen suprug su “Tajni članovi” društva, odnosno, suvlasnici tvrtke Core Media d.o.o. za trgovinu i usluge, na adresi Gundulićeva 55 u Zagrebu.

Oslobađajuća presuda po svim točkama za Rahima Admija i osuđujuća za prethodno osuđivanog Mirka Norca na temelju zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u hrvatskoj ofenzivi i naknadnom povlačenju iz srpske enklave sela davne 1993. pod imenom "Operacija Medački džep" još uvijek lagano trese institucionalni sustav, medije, pravosuđe i javnost. Doduše, ovog puta ponovna osuda Norca nije izazvala demonstracije veterana i nacionalista. Hrvatski sud drugi je put bez previše profesionalnih i vanpravnih problema osudio visoko pozicioniranog zapovjednika HV-a za njegov neuspjeh u kontroliranju trupa koje su pod njegovom efektivnom kontrolom i/ili direktno počinjenje zločina. Presuda zapovjedniku ne znači nužno da je zločine zapovjedio jer je zapovijedanje zločina oblik individualne odgovornosti i činjenja. Za nju vijeće nije našlo dokaza. Zapovjedna odgovornost, primjenjena u slučaju Medački džep, je upravo suprotno: odgovornost za nečinjenje odnosno neispunjenje obveze koja jasno stoji u I Protokolu Ženevskim konvencijama. No taj Protokol se tiče međunarodnih sukoba, a Medački džep je bio primjer internog sukoba pa je bilo oportunije primjeniti domaće pravo (da je slučaj na međunarodnom sudu, moglo bi se primjeniti običajno pravo čime bi se zaobišao taj problem). Zapovjednik koji je znao ili morao znati da njemu podređeni nad kojima ima efikasnu kontrolu čine ili će počiniti zločine obvezan je poduzeti nužne i razumne mjere da zločine spriječi ili kazni. Podbaci li u ovoj zadaći, zapovjednik može biti odgovoran za zločine neposrednih počinitelja. Osuđivanje zapovjednika ne sprečava procesuiranje neposrednih počinitelja, ali daleko adekvatnije atribuira odgovornost za masovni zločin koji se ostvaruje potporom sustava.

DORH će se navodno koncentrirati na neposredne počinitelje iz slučaja Medak čija su imena sad formalno isplivala u javnu domenu zbog javnosti suđenja pa se od toga ne može pobjeći (ali još uvijek nisu naglašena u medijima i poznata javnosti, uz iznimke kao što su Velibor Šalaja, Ivica Rožić i Toni Stelinović - o Rožiću je svojevremeno pisao Feral). Makar je usmjeravanje napora prema "bazi zločina" (crime-base) vrijedno pohvale, progon međunarodnih kaznenih djela puno je efikasniji ako se zahvati zapovjednike koji su ključni za sistematski kriminalitet u ratu ili miru prema ratnim zarobljenicima/ranjenicima/itd ili civilima. Stoga je daleko zanimljivije stidljivo šuškanje o istrazi o ulozi Mladena Markača, glavnog zapovjednika Specijalne policije (propagandni amaterski YouTube clip) koja je bila dio MUP-a i Željka Sačića, zapovjednika u Specijalnoj policiji i današnjeg predsjednika Udruženja specijalne policije. Uz jedinice HV-a, jedinice Specijalne policije sustavno se pojavljuju kao počinitelji zločina u slučajevima čija je istraga ili predraspravni postupak vođen na Tribunalu u Hagu. Vojna struktura nije bila jedina koja je čini se sudjelovala u zločinima, MUP je bio podjednako inolviran. No čim je u pitanju Hag, svaki wannabe novinar će tome dodati par kila teorije zavjere i napraviti konspirativni medijski spin prilog osiromašen jeftinim političkim metaforama i žurnalističkim teatrom potpuno neprikladnim za izvještavanje o ozbiljnim temama kakvi su ratni zločini. Umjesto da je kao poveznicu istaknula Specijalnu policiju, Ivana Petrović slučaj Oluja i Medački džep povezala je u SouthParkovskom stilu - everybody, blame Canada!

NovaTV: Blame Canada Spin

Željko Sačić djeluje kao da je u panici i plasira teorije zavjere, tvrdeći između ostalog da hrvatsko pravosuđe odrađuje "prljavi posao Tribunala". Ima li hrvatsko pravosuđe muda odnosno snage pozabaviti se slučajem Medački džep i hoće li organi progona konačno preuzeti inicijativu u dokidanju (višegodišnje) nekažnjivosti za teške povrede međunarodnog prava i zločine koji ugrožavaju cijelo čovječanstvo?

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Taj se čovjek odmah na početku rata stavio na raspolaganje Hrvatskoj, ušao je u taj rat na način na kojem je mislio da će najbolje doprinjeti i iskazao se, zaradio je povjerenje svojih suboraca. Preuzimao je sve veće odgovornosti, povremeno se nije slagao sa nekim odlukama onih iznad njega u zapovjednoj strukturi koje su donošene jer ih je smatrao političkim uplitanjem, no ipak je bilo dovoljno onih iznad koji su ga cijenili da može nesmetano obavljati posao za koji je zadužen. O tome najsažetije govore promaknuća i odlikovanje, iako je to samo površna priča. Onu pravu znaju samo oni koji su bili tada tamo.

Heroj ili zločinac?

Svakako, oni kojima je iz ovog ili onog razloga smetao govorili su o njegovoj umješanosti u neke kriminalne aktivnosti, oni koji su ga branili su to pokazivali kao namještaljke određenih interesnih sfera. Bilo je i tekstova po novinama, zaredaju pa se prorijede, kako protiv njega tako i njemu u prilog.

Heroj ili zločinac?

Ceremonijalno spaljivanje "društvenog zla" odnosno 3 tone droge u pećima relikta teške industrije "Našicecement" mediji su popratili senzacionalistički i bez društveno odgovorne rasprave. Naime, ako je spaljeno 3 tone to znači da je od 1991. do 2005. policija u hangare utrpavala aproksimativno 214 kilograma godišnje raznih droga. Nacionalna komisija za suzbijanje droga iz 2001., čiji rad nastavlja vladin ured na čelu s Jadrankom Kosor (koja se marijanski ukazala na spaljivanju sa žutom aureolom oko glave) procjenila je da se u Hrvatskoj početkom novog tisućljeća godišnje pušilo 12 tisuća kilograma marihuane, šmrkalo 150 kilograma kokaina, injektiralo 500 kg heroina i gutalo 730.000 tableta ecstasyja što ukupno čini više od 12 650 kilograma droge godišnje (izvor, PDF). Uzmu li se ti brojevi kao relevantni (makar je potrošnja droge zbog jačanja kupovne moći sigurno od 2001. porasla) dolazi se do podatka da je hrvatski prohibicijski sustav uspio zaplijeniti manje od 2 posto droge na tržištu ili je zaplijenio puno više, ali je ogromna količina zaplijenjene droge iz skladišta u godinama neuništavanja ponovno vraćena na tržište pa je za spaljivanje ostalo samo 3 tone. Nije li čudno da u 14 godina represivni organi sakupe samo 3 tone, što je samo četvrtina navodne godišnje potrošnje marihuane? Zar je u 14 godina skupljeno samo 2400 kg marihuane, 200 kg heroina, 330 kg kokaina i 50-60 kg sintetičnih droga, kako javlja Dnevnik.hr?

Opsada Vukovara od strane jugoslavenske vojske koja je pokušala spriječiti secesiju Hrvatske od bivše Jugoslavije formalno je trajala od 25. kolovoza do 18. studenog 1991. i bila je prva velika bitka za vrijeme hrvatskog rata za nezavisnost. 86 dana bivša JNA je uz podršku srpskih paravojnih snaga vodila bitku protiv pripadnika Zbora narodne garde, prve organizirane hrvatske vojne (ali u počecima i paravojne) snage. Bitka je završila porazom ZNG-a, gotovo potpunim uništenjem grada i ubojstvima i progonom većine hrvatskog stanovništa.

- Hrvatska je vrlo složena zemlja u kojoj ima visok postotak politički nepismenih, politička propaganda 90-ih je učinila svoje pa među mnogim ljudima postoji krivi dojam da je kritiziranje domovine njeno rušenje - rekao je Pilsel odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića zašto mnogi ljudi misle da je protiv Hrvatske. (Jutarnji.hr)

Rane godine hrvatske državnosti doista je obilježio poseban propagandni rat koji je ostavio teške posljedice na društvenu mentalnu higijenu i čiji kreatori i izvršitelji nikad nisu ni politički, a kamoli kazneno odgovarali. U suprotnosti je to recimo s procesima za rat u Ruandi u kojima su novinari, pjevači i istaknute ličnosti koje su prljavom propagandom tjerali jedne ljude na druge odgovarali za poticanje na kaznena djela. S druge strane u Hrvatskoj novinari koji su sudjelovali u lažiranju granatiranja Šibenika nisu morali stati čak ni pred sud časti novinarskog ceha.

Propaganda Tuđmanovog ratnog kabineta bila je dvojaka: jedan dio je služio stvaranju borbenog morala i očuvanja kohezije potrebne za varijantu "people's war", dok je drugi oštrom nacionalističkom retorikom prljao prostor javnosti šovinističkim, isključivim, rasističkim i netolerantnim porukama i djelovao na formiranje posebne generacije djelomično mentalno "modificiranih" članova društva koji imaju fobiju od kritike i duboke predrasude. O tome govori Pilsel kad spominje mnogo ljudi koji imaju "krivi dojam da je kritiziranje domovine njeno rušenje" odnosno samo po sebi negativno. Ono što je Pilsel propustio reći jest da je smisao demokracije upravo to: konstantna kritika koja ima potencijal promijeniti i da je opravdana konstruktivna kritika sredstvo napretka i razvoja društva. Demokracija nije diktat većine nego stalan dijalog s manjinom.

Svima je poznata Sanaderova politika ulaska u EU, politika Saveza za Europu u kojoj nema cijene koju Hrvatska nije spremna platiti za ulazak u EU. Sve karte su bačene, a Hrvatska nije integrirana tamo gdje ionako pripada, EU nije ušla u Hrvatsku, a možda to uspije preko Zapadnog Balkana. Program Vlade Republike Hrvatske u mandatnom razdoblju 2003. – 2007., od 23. prosinca 2003. jasno je za cilj imao dostizanje statusa punopravnog članstva u Europskoj Uniji i NATO-u u prvom krugu proširenja. Da se radi o neostvarenim obećanjima, prije lažima jasno je, a posljednju sumnju u istinitost obećanja Saveza za Europu odagnala je i Angela Merkel rekavši: "(...) Moramo shvatiti i da Ugovor iz Nice ne dopušta daljnje proširenje Unije. Dakle, kad bismo došli u krajnju fazu pregovora s Hrvatskom, mi ju po Ugovoru iz Nice ne bismo mogli primiti.(...)". Ugovor iz Nice dopuna je Ugovoru iz Maastrichta, a njega je ove godine trebao zamijeniti posrnuli Europski ustav, što ukazuje na to koliko će još godina proći dok EU ne riješi svoje institucionalne i ustavne probleme, kako bi tek formalno-pravno Hrvatska mogla ući u EU.