Zadnje desetljeće predstavljalo je vrhunac snova za svakog dovoljno beskrupuloznog i povezanoga igrača na svjetskom nivou. Zahvaljujući što korupciji, što općoj nekompetenciji vlasti, bankarski sustav sa partnerima osigurao je oazu opakog bogaćenja.
Deviza je bila – rizik vaš, profit naš.
Zaleđe koje je svakog tko je bio u igri jednostavno tjeralo na pronevjeru tuđeg novca, jer takva je bila igra. Logika je jednostavna. Dat ću lovu koju mi nećeš moći vratiti, ti ćeš je okrenuti par puta da ne mogu naplatiti potraživanja. Ja ću bankrotirati, a država će uletjeti sa lovom poreznih obveznika. (ok, Island je odbio ovu igru)
Naravno, kasnije ćeš mi kompenzirati prema dogovoru. To nećemo napraviti samo nas par, već ćemo rasporediti na cijeli establishment, jer pobogu radi se o najvećoj pljački u povijesti i treba nam ekipa za zataškavanje što košta. Govorimo o 14 trilijuna dolara. Preko 2 000 $ po svakom stanovniku na kugli zemaljskoj. Uključujući naravno i gladnu Afriku što preživljava s 1$ dnevno.
Jutarnji list u današnjem broju prema nalazima gradske revizije objavio je članak kako su Slobodan Ljubičić i Milan Bandić bili upoznati s kriminalom u Zagrebačkim cestama ali nisu ništa poduzimali. Radi se primjerice o isplati čak 30.000.000 kuna građevinskoj tvrtci Konstruktor (zanimljivo kako se dotična tvrtka uvijek nađe usred nekog skandala, bilo da se radi o autocestama, bilo da se radi o kakvim drugim angažmanima od strane državnih ili gradskih firmi), a da za uzvrat Kostruktor nije ama baš ništa napravio. Sve to stoji fino dokumentirano u nalazu gradske revizije, ali Bandić i Ljubičić nisu poduzeli ništa.
Zbog takvog nepoduzimanja Bandić i Ljubičić ogriješili su se o članak 300. Kaznenog zakona RH Zbog neprijavljivanja kaznenog djela. DORH ima vrlo jasan stav po pitanju takvog nepoduzimanja. Citiramo s njihove web stranice:
