Let ispod radara…
Zanimljivo je ovo vrijeme u kojem živimo. Na vrh ljestvice vrijednosti dolaze neke stvari koje se na vrhu ne bi trebale nalaziti. U svakodnevnom životu događaju se stvari koje se ne bi trebale događati, a nade u nekakvu bolju budućnost naprosto nema bez promjena. A činiti promjene je nešto najteže. Kritizirati politiku, institucije, birokraciju, Europsku Uniju, generale, svećenike, daleke prijatelje, susjede, rodbinu, lako je. Ono što predstavlja problem jest manjak kritike samih sebe.
Sindikati javnih službi oštro su prosvjedovali protiv ministra Šukera, štoviše zahtijevaju njegovu ostavku:
Čelnici sindikata javnih službi zatražili su ostavku ministra Šukera jer zaposlenima u javnim službama umjesto božićnice od 1250 kuna želi isplatiti 500 kuna.
Ovaj zahtjev je neopravdan, jer sindikati bi se trebali solidarizirati sa realnim sektorom koji ih najvećim dijelom financira i razumjeti da kada susjedu krava krepava, da mu treba pomoći, a ne jednosmjerno i uskogrudno misliti da će mlijeko poteći iz ishlapjele državne riznice.
Formalno-pravno sindikati su u pravu jer imaju potpisani i validni kolektivni ugovor koji im osigurava pun iznos božićnice, ali dali gospoda sindikalisti razumiju položaj radnika u realnom sektoru koji ne samo da neće dobiti božićnice, već će mnogima biti uručeni otkazi kao tehnološkog viška ili im se neće produžiti ugovori.
To je naša stvarnost u kojoj se u prvom redu treba pokazati solidarnost, razumjevanje i stvaranje kompromisnih riješenja.
Neki dan pogledavši stranice Pollitike.com ostao sam nemalo iznenađen što nisam pronašao niti jedan dnevnik o najnovijoj aferi iz prebogatog repertoara vladajuće stranke. Naravno, riječ je o Podravki. Možda ih nema, dnevnika, zbog toga što po prvi puta o nekoj aferi pišu i govore doslovno svi domaći mediji, čak i neki strani, ili je razlog možda u zamjetnoj pasivizaciji nekih do sada vrlo plodnih i takvom pisanju sklonih autora.
Najgore bi bilo da je Pollitika, odnosno članovi koji ju čine, izgubila interes za obradom političkih top-tema i počela se gubiti u mnoštvu parcijalnih interesa pojedinih autora i komentatora počev od onih vezanih za predstojeće predsjedničke izbore i sličnih, čast izuzecima. Posljednjih desetak dana svjedočimo političkom zapletu koji bi mogao imati dalekosežne posljedice ne samo po politički život u Hrvatskoj već i na njen ukupan budući razvoj, ovisno o tome kakav će biti rasplet. S toga je pravo čudo da zbivanja oko Podravke i njihov utjecaj na budućnost Hrvatske nisu dobila svoje mjesto na ovim stranicama.
Već duže vrijeme pratim i analiziram suštinu raznih kuknjava na ovom portalu (kao i u društvu uopće) gdje se utrka u toj kuknjavi slavi kao sama sebi svrhom bez i trunke naznake svjetla na kraju tunela. Ne mora čovjek uvjetovano biti obojen nikakvim posebnim političkim opcijama da bi (ako iskreno to želi) jednom “neutralnom” analizom došao do konačnog “zida” koji sprječava biološko normalni razvoj društva u cjelini. Pitanje je prvo zašto oni koji uočavaju te prepreke imaju tako veliki zazor i strah od prokazivanja tih zidova tj. od akcije rušenja tih istih “planinskih”masiva. Svima je i više no jasno da trenutni svjetski odnos u korištenju (ekspoataciji) resursa je drastično nepovoljan po večinu stanovništva koje “svjesno” trpi svekoliko nasilje koncentrata manjine, a čije dosjetke o fizičkoj redukciji prava na život većini jednostavno nemaju granica. Jel to mora baš biti usud!!! Nedavno sam ovdje jednom našem blogeru postavio pitanje na njegovom dnevniku zašto ne ide do kraja u raskrinkavanju “paklenih” pojava i neka već jednom izgovori tu prokletu rijeć od koje svi bježe – oslobođenje.
Nije lako...
Stiglo je loše vrijeme. Toga smo svi svjesni. Običan život više nije lak. Ne znaš kome možeš vjerovati, najbolji prijatelj sutra ti može zabiti nož u leđa. Hodamo po ovom svijetu sa sve većom i većom dozom straha od razočaranja i prijevare. Nije lako.
Kada sve lađe potonu okreneš se na drugu stranu i tražiš izlaz u nečemu sasvim desetom. Upališ TV baš negdje u vrijeme Dnevnika sa nadom da ćeš makar tu, makar na kratko vidjeti nešto pozitivno, čuti nešto što će ti ponuditi nadu u bolje sutra.
A u državi ništa novog!
U nekoj svojoj daljnjoj i bližoj prošlosti susretala sam ljude koji su željeli promjene, a onda iz nekih razloga povlačili se u završnim trenutcima igre. Podjela vlasti uvijek je bila ključni moment odluka, a dobrobit zajedničkih ciljeva bila su tako odbacivana tu i tamo, neki puta sa zadrškom,… o tome ćemo poslije. Igra na produžetke je uvijek iscrpljujuća, potrebno je puno snage i koncentracije, jer imati match loptu u rukama i izgubiti igru najteži je trenutak svakog igrača.
No, osvrnimo se kako i koliko ova vlast igra na produžetke i kolika je njena stvarna snaga i koncentracija da istraje do lokalnih izbora. Sama činjenica da smo u krizi i da padamo u duboku recesiju nije ih potakla da anti-recesijskim mjerama pokušaju baciti čamac za spašavanje, već su obmanuli javnost vijećem ekonomskih mudraca koji će nas navodno spasiti. Kada je trebalo donijeti odluku i prikloniti se onom što razum i mudrost nalaže, odmahnuli su rukom i nastavili svoju dobro uhodano igru.
„Jer kakva je korist čovjeku, ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi?"
"Razmislite o osjećaju koji se javlja u vama kada vas hvale, obasipaju vas komplimentima, kada uvažavaju nešto što ste uradili, kada vas prihvaćaju kao osobnost. Mislite zatim, s druge točke gledišta, na osjećaje koji se bude u vama pri zalasku sunca ili u zoru, pred ljepotom prirode uopće, ili kada čitate neku knjigu ili gledate film kojima se potpuno prepuštate. Usporedite te osjećaje sa onim što ste osjetili kada vas hvale - sa osjećajem koji, u osnovi, potiče od „samoveličanja", od „samouzdizanja", što su tzv. „vanjski" osjećaji, dok osjećaji druge vrste potiču od „samoostvarenja" - to su osjećaji duše.
Razmotrite sada vaša osjećaje prilikom nekog uspjeha, kada nešto postignete, pobijedite u nekom takmičenju, dobijete neku okladu ili se istaknete u nekoj raspravi. Usporedite ove osjećaje sa radošću koju osjećate, na primjer, kada ste zaista zadovoljni nečim što radite, radom koji vas potpuno ispunjava, kome se prepuštate svim svojim bićem. Prvi osjećaji dolaze izvana, a drugi iznutra, kao osjećaji duše.
Kakva je bila 2008. i što se u njoj najvažnijeg desilo, stvar je prošlosti i našeg (brzog) zaborava. U ljudskoj je prirodi sjećati se samo lijepih stvari, zato vjerojtano svi tvrdimo da je nekada (ma kada god to bilo) bilo bolje.
Nagovještavati pak loše vjesti politički može biti pogubno i riskantno kao što je bilo pogubno i za onoga glasnika Filipidesa ili Pheidippidesa kako bi napisali stari Grci.
Ja ću riskirati i javno izraziti svoj strah pred onim što nas čeka u 2009. Taman završio kao i Filipides.
U dolazećoj godini hrvatska vlast i politika u cjelini morati će donosti mnogobrojne, ponekad teške i nepopularne odluke. Pogotovu na planu gospodarstva i financija te uređenja države. Tu su nam potrebne promjene ili kako bi to rekao don Ivan Grubišić, korijenite promjene .
Dok je cijela Europa vukla radikalne poteze i spašavala svoje gospodarstvo, naša je vlada poput kozmetičara uljepšavala svoje lice. Malo pudera posula je i na statistiku i tko lijepši od nas? Cijenu toga šminkeraja platiti će mo u 2009.
Danas ću otvoriti vrata svoga doma i izaći ću na ulicu kojom ću slobodno hodati sve do cilja. Hodajući ulicama Voltinog, Remize, Mažuranca i Cvjetnog stići ću na Trg. Hodajući, neću misliti na ništa jer ću isključiti mozak, isključiti ću sve loginove na Facebooku, Pollitici, Youtubeu, Blogeru i Blogu. Isključiti ću misli na to da sam prvi prosvjed organizirao prije skoro petnaest godina. Hodajući, udisati ću prosinac koji miriše na nadu, koji miriše na ljubav i radost. Neću misliti na ideale, ni na idole jer ih odavno nemam. Hodajući, voditi će me samo želja, velika želja. Želja koja me kao pripadnika šutljive većine izmamila da danas odem do cilja.
Hodajući, zapaliti ću cigaru i kroz dim ću ispuhnuti sve negativne emocije, sve loše što mi se dogodilo do danas. Pustiti ću da sve to odnese dim iz mojih pluća i nastaviti ću ići prema cilju. Hodajući, neću se nabrijavati pjesmama ni alkoholom, neću zvati nikoga niti slati poruke preko telefona. Zapravo neću učiniti ništa sem' hodati, koračati do cilja.
Apsolutna panika me hvata od bezidejnosti ove vlasti kako se nositi s krizom. Umjesto da iziđu s nekim kvalitetnim planovima ili strategijom, mi slušamo iste stvari koje slušamo već godinama, koje ocrtavaju nesposobnost i nekompetetnost nošenja sa situacijom. Najgora je stvar što je već i žitelj Donjeg Središta Ničega prepoznao da su riječi uvijek iste. Kada su stvari same od sebe išle dobro, vlada je drukala da su stvari još bolje nego što jesu. Sada kada je situacija loša, oni svojim ponašanjem izgledaju kao gomila izgubljene ekipe koja vrti isti CD, što naravno potiče paniku. Obzirom da pratim malo statistiku maloprodaje, možda je interesantno za znati da se pad potrošnje penje i do 25% - ovo je za brendirane proizvode, private label tu nije toliko zahvaćen. Sada si zamislite što to znači za hrvatske proizvođače koji pokušavaju poslovati, a jednostavno nema prodaje. S druge strane obzirom da se zalihe na skladištima povećavaju, to naravno siše likvidnost, a istovremeno povećava cijenu kapitala jer je gotovina opet u modi. I tako polako kreće spirala zamrzavanja ekonomije.
Neovisni, ali ne i neutralni