Pomalo ispod radara posljednjih dana prolazi informacija da Vlada - kao dio borbe protiv inflatornih pritisaka na "malog čovjeka" - uskoro namjerava podignuti neoporezivi dio plaće sa 1600 na 1800 kn. Komentari tih istih "malih ljudi" u medijima su se svodili na "ma, baš su puno napravili, što mi znači tih 50 kn kad mjesečni troškovi rastu nekoliko stotina kuna". Što je po mom mišljenju nepravedan komentar tog pozitivnog poteza. Pozitivnog, u prvom redu zato što je država, nakon osjetno boljeg punjenja vlastite kase (veće cijene uzrokovane inflacijom znače i osjetno bolje prihode od PDVa, što se posebno vidi na benzinu npr.), konačno odlučila preuzeti na sebe dio inflatornog pritiska, umanjujući si prihode od poreza na dohodak. Točnije, umanjujući prihode lokalne samouprave, ali najavljena je i porezna preraspodjela koja će te gubitke lokalnih vlasti kompezirati. Naglasio bih da je povećanje neoporezivog dijela plaće (sa 1600 na 1900 kn) kao odgovor na inflaciju, SDP predstavio još u veljači, ali Vlada si očigledno nije mogla dopustiti da joj opozicija kroji ekonomske poteze, pa je malo pričekala, kako bi se SDPov prijedlog zaboravio, te kako bi potom na velika vrata nastupila kao spasitelj "malih ljudi". Tu još ostaje otvoreno pitanje da li se sa povećanjem neoporezivog dijela plaće napravilo dovoljno (ja mislim da nije), tj. da li se moglo i više (ja mislim da je), ali to nije tema ovog dnevnika.