pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Već smo tisuću puta uzaludno konstatirali kakvi su nam i Vlada i politika (za razliku od pollitike). Pitali smo se znaju li što žele i znaju li kako to ostvariti. Zaključili smo da je ZERP bogomdan za prikrivanje posvemašnje nesposobnosti ove i prethodne vlade (i istog nam premijera) da provedu potrebne pripreme i obećane reforme. Javna je tajna da gotovo ništa od preuzetih obveza nismo ispunili, prihvaćena mjerila čekaju neka bolja vremena i neke bolje ljude. Nije mi jasno kako našim pregovaračima nije neugodno odlaziti na nove pregovore na kojima se opetovano konstatiraju iste stvari.

Sve je više očigledno da ova vlada osim što je jaka na riječima i deklarativno se zaklinje u čim brži ulazak u EU u stvarnosti ne zna što bi poduzela s državom a da njoj kao zainteresiranoj skupini pojedinaca to ne ide na uštrb. Sjetimo se samo verbalnih okršaja Sanadera s Rohatinskim, gdje je veliki vođa išao na kartu da običan puk uopće neće razumjeti što to Rohatinski tamo muca, pa mu je ovaj vrlo uspješno odgovorio.

Još nisam saznao komu je bilo dosta svega, Mačeku ili pak Ivu, ali njihova ljubav je „pukla“ - „veliki“ spin-maher je nestao s horizonta (što li je to veliko u bezočnom laganju?). Novi glasnogovornik je ili odveć pošten ili se još nije snašao: u svakom slučaju očito ne uspijeva kontrolirati medije jer mu se dogode ovakve pogreške: dolje su citirane dvije agencijske vijesti koje je objavila HINA s razmakom od 28 minuta. Prva vijest govori o telefonskom razgovoru Sanadera i Janše a druga o telefonskom razgovoru Janše i Sanadera. Da pojasnim, riječ je o istom telefonskom razgovoru, a ostalo prosudite sami.

Opće prihvaćeni je stav ili barem jadikovka u medijima da smo mala ali najljepša i najbolja zemlja (za veliki odmor), s najduhovitijim, najuljuđenijim i najinteligentnijim žiteljima, ali smo malo neshvaćeni, svi drugi bi htjeli komadić našeg, a mi ne želimo tuđe, samo svoje ne damo! I okruženi smo pogrešnim susjedima, koji su jako ljubomorni na nas pa ni ne spavaju nego spletkare kako da nam naude.

Malo povijesti: Hrvatski Sabor je 3. listopada 2003. godine donio Odluku o proširenju jurisdikcije RH na Jadranskom moru iliti odluku o ZERP-u. Onda smo malo prtljali s odlukom, Hidajet je tamo nešto potpisao, pa nije potpisao, pa je preuzeo obvezu pa to nije obvezujuće itd. Uglavnom, sveudilj pravocrtna hrvatska vanjska politika, kao i u brojnim drugim slučajevima do sada.
Vijeće ministara Europske unije je na isti datum, ali dvije godine kasnije, 3. listopada 2005. donijelo odluku o otvaranju pristupnih pregovora s Hrvatskom. Dakle, neke stvari su bile poznate objema stranama u trenutku otvaranja pregovora (ili su trebale biti).

Jedne lijepe subote, ima tome već dva-tri mjeseca, taman u ono doba kad se slavila 50-godišnjica EU, hodam ja tako po centru grada sa svoja dva mala slatkiša.

Na Cvjetnom trgu se održavala neka promocija EU i dok sam s djecom obilazio štandove napravim nalijevo krug kad ono „Bum“ – suočim se oči u oči s kamerom ! Nisam se stigao ni iznenaditi, a mladi reporter već ispaljuje pitanje: „Što mislite o ulasku Hrvatske u EU ?“.
Dok sam restartao mozak i preusmjeravao prioritete sa thread-ova „Briga o dvoje male djece u zagrebačkoj špici“ i „Prikupljanje brošura po štandovima“ (njemački je bio daleko najbolji, a svi ostali su manje više nudili turističke prospekte) na nešto poput „Razmišljanja o EU“, sjetio sam se da je napad najbolja obrana pa sam promptno kontrirao:“A kad će to Hrvatska u EU ?“.