pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovo je priča o onoj najgoroj strani hrvatske privatizacije -o uništavanju hrvatskih gospodarskih resursa, i njihovom pretvaranju u „mrtve kapitale“.

I. “L’ÉTAT, C’EST MOI”

Najveće zlo koje se novostvorenoj hrvatskoj državi dogodilo, bilo je ono koje je proizišlo iz jednog primitivnog i posesivnog shvaćanja pojma države. Umjesto da „odabranici“ politike prime svoj izbor na odgovorne državne funkcije sa strahopoštovanjem, zahvalnošću i odgovornošću, u praksi je zavladala i postala općeprihvaćena „moda“ da država, to su oni ((po onoj poznatoj srednjevjekovnoj floskuli “L’État, c’est moi” francuskog apsolutističkog monarha Louisa X1V (1638-1715).

Ajme ne mogu vjerovati što gledam (Latinica, 24. rujan)

1) glupača gđa (ne znam joj ime, nije niti važno. Toliko je glupa da je pristala sramotiti se na nacionalnoj televiziji)

Kaže glupača o fabrikama u ex-Yu i Hrvatskoj prvenstveno

- mi imamo dobre tvornice -ha, ha ha
- visoko-stručni management - ha, ha ha ha
- čak su i Japanci su dolazili kod nas po tehnologiju - ha, ha, ha, ha, ha, ha
- tajkuni koji su kupili/dobili tvornice (a to su bili ti isti direktori koj je u točci 2 prozvala visoko-stručnim managementom) su kad je uspješna fabrika postala njihova izgubili svu pamet koju su imali u točci 2 i i tvornice su propadale pa su ih oni prodali. A mogli su biti bogati...

Sudac iz Gospića nije kriv! Malo smo doduše nategli tumačenja zakona i propisa. Dok smo to objavljivali, izgledali smo malo neuvjerljivo i lažljivo. Ali - nategli smo. Kao što smo se već navikli istinu i pravdu, gdje i kad to močnicima zatreba, malo nategnuti ovamo, ili onamo. Svejedno.

Tako je bilo s pretvorbom. Istinu smo natezali, sve je puklo kao gnojni čir. Pa što je bilo? Bilo pa prošlo. U tu kategoriju spada dakako i privatizacija. I ratni zločini. I nerazjašnjena ubojstva. Malo nategnu policajci, malo tužioci, malo suci - a svojski se potrude i političari. Pa kad je sve nategnuto kako treba, ajde reci ti da oni nisu u pravu. Naći će ti kakvu god slabu točku, pa ćeš ti vidjeti kako se može sitnicu nategnuti. Da postane velika.

Ivan Šimić, vlasnik fantomskog Chemoderma (photo by Andreja Trpčić)

Iako je po izbijanju afere „Maestro“ Sanader najavio hitno ukidanje HFP-a, to ne da se nije dogodilo, nego je HFP nastavio sa svojim radom i privatizacijama u stilu crnih devedesetih kada su milijunski vrijedne tvornice prodavane firmama s jednim zaposlenim. Upravo to se dogodilo nedavno i prilikom prodaje karlovačke mljekarske industrije KIM koja je prodana tvrtki Chemoderm s 2 (dva) zaposlena, a vlasnik joj je lokalni političar Ivan Šimić.

Naslov zaslužuje prijevod, jer je pomalo kriptičan:
Sretni Luka i gangsterski rodijaci!!

Ovo je neplanirani post, rad nastao „umjetničkim dojmom“ kombiniran mješavinom strip tehnike i kolaža . Virozom prikovanog u kuću, osuđenog na kompjuter, novine, radio, televiziju, a impresioniranog brzinom i burnošću promjena, čovjeka se lako stjera u komičnost sagledavanje slijeda stvari. A kako bi moglo drugačije biti, kad te i semantika u to gura (naša riječ Strip dolazi iz engleskog jezika, preciznije od američkog naziva Comic Strip što doslovno znači komična traka. ). Kako onda umaknuti takvim asocijacijama, kako izbjeći „trapulu“, u koju te ni kriva ni dužna uvalila dosada. Ipak, preporučam da ne shvatite sve ovdje napisano previše ozbiljno. No, ako pronalazite sličnosti s grubom svakodnevnicom, smatrajte ih nimalo slučajnima.

Pod naslovom DRUGA BUNA NA HVARU je izašao članak u Slobodnoj Dalmaciji od četvrtka 11.1.2007. Da li je Pjerino Bebić novovjeki Matija Ivanić? Ta asocijacija mi se nametnula kad sam pročitao jedan komentar starih hvarskih događaja s okusom svježine: "Pored ostalih uzroka, takva je pravna diskriminacija dovela do hvarske bune" Posve je svejedno koliko sličnosti ima, važno je da se kamen zakotrljao, i da se više teško može predvidjeti gdje će se lavina sručiti, gdje će gomila kamenja završiti. Neskromno ću citirat samog sebe od prije nekoliko dana:

Ćitajući članak o Sučanom Hvaru ( http://pollitika.com/suncano-je-danas-na-hvaru ), ne mogu ne prisjetiti se još jedne, prebrzo zaboravljene afere Sanaderove vlade i njenog potpredsjednika Polančeca vezane uz hotele, odnosno pokušaj da se mutnim radnjama promijeni vlasništvo nad njima. Pogađate, radi se o Liburnijinim hotelima u Opatiji.

Prije gotovo godinu dana, SDP je zatražio Polančecovu smjenu zbog njegove uloge u privatizaciji hotela Liburnije, odnosno zbog sklapanja za državu nepovoljne nagodbe s privatizacijskim fondom gospodina Ostoje. S kojim argumentima?

Poznato je da privatizaciju ovih hotela od samog početka prate afere. Još je stara HDZ-ova vlada napravila presedan dopustivši privatizacijskim fondovima da u državnom privatizacijskom fondu (HFP) manje vrijedne dionice zamijene za one vrednije, u ovom slučaju Liburnijine. Već i samo dopuštenje za zamjenu po principu "samoposluge" predstavlja pogodovanje jednoj interesnoj skupini.

Tijekom petnaest godina hrvatske samostalnosti, hrvatski su branitelji predmet mnogih rasprava. Kovani su u zvijezde, služili kao argument ili pak politički dekor mnogim političarima i strankama, bili dijeljeni na lijeve i desne, prisvajani i gurani u razne političke tabore. Ponekad su stavljani i u ulogu dobre udavače oko koje se guraju prosci donoseći i nudeći različite darove, ne bi li ova baš njih izabrala.

Ovo posljednje smo imali priliku promatrati svaki put kad bi Hrvatski sabor donosio ili mijenjao zakon koji regulira braniteljska prava. Skupila je tako naša udavača lijepih poklona, pa i obećanja o još ljepšima. Društvo, ta neimenovana i amorfna masa ljudi, vremenom je mijenjalo svoj odnos prema onima koji su se oružjem, riskirajući, a prečesto i žrtvujući svoje živote borili za samostalnu i prema svojim građanima pošteniju državu.

Na jučerašnjem sastanku Mesića, Sanadera i Šeksa osim o organiziranom kriminalu govorilo se o prestanku potrebe za produljenjem roka u trajanju Zakona o reviziji pretvorbe. Ovaj zakon je predložila vlada Ivice Račana u samom početku njihovog mandata, pokušavajući održati obećanje o kažnjavanju svih prijestupa koji su se tijekom pretvorbe dogodili.

Nažalost, cijeli taj koncept revizije, osim što je generirao brdo posla za državnu reviziju donio je vrlo malo koristi; osim što smo su na površinu izbile i konkretne brojke o događajima za koje su svi znali da postoje. Naime, od 1600 revidiranih pretvorbi u njih više od osamdeset posto su otkrivene manje ili veće nepravilnosti, optuženo je samo 800 osoba, do sada imamo samo 79 osuđujućih presuda, od čeka devet zatvorskih i koliko mi se čini, nijedna kuna se nije vratila u državni proračun.

Zanima me koji je stav o problemima s našim zapadnim susjedima? Obzirom da se nalazim s ove strane granice sasvim sigurno sam subjektivan u ocjenama, a da ne kažem da nisam niti osobito stručan (pa čak niti upućen) u fine nijanse međudržavnih ugovora, UNovih pravila o razgraničenju na moru, a ni cijela priča o Ljubljanskoj banci mi nije totalno jasna.

Ukratko, moje je mišljenje (prema dostupnim razmišljanjima) kako se morska granica određuje kao crta sredine između dvije zemlje. U konkretnom, slovenskom slučaju problem je taj što mi u stvari graničimo s Italijom, dok se između nas i njih nalazi Slovenija. Naši susjedi iz totalno razumljivih razloga inzistiraju na svome putu do otvorenog mora, no iskreno mislim da se to neće dogoditi, a ključni razlog po meni je u stvari način na koji ti isti slovenci tretiraju talijanski dio granice, jer ne vidim zašto bi se njihov dio tretirao drugačije od našeg dijela jer smo i jedni i drugi suverene i samostalne države.