pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Natječaj za suca „Županijskog suda u gradu XY u osnivanju“ objavljen u Narodnim novinama. Sud u osnivanju već tri godine ima predsjednika „Županijskog suda u XY u osnivanju“ , ali nema ni jednog suca. Zato je i raspisan natječaj kako bi se kadrovski popunio.
Javih se na natječaj, obzirom da ispunjavam sve formalne uvjete.
Predsjednica „Županijskog suda u XY u osnivanju“ pozvala me je na razgovor u zgradu Suda, a razgovor koji prethodi konačnoj odluci Državnog sudbenog vijeća.
Čekam pred sudnicom u zakazano vrijeme, te me Predsjednica pozove u sudnicu. Sudnica nije bila tipična. Nema hrpe spisa po ormarima niti na stolu, nema zapisničara, monitora ni printera. Samo stol za kojim je sjedila predsjednica „Županijskog suda u XY u osnivanju“. Na stolu zastava Republike Hrvatske, a na zidu dvije goleme fotografije. Na jednoj Dr. Franjo Tuđman, a na drugoj Ivan Pavle Drugi.

Proces kapetanu Laptalu završio je. Sud ga je proglasio krivim te mu odrezao kaznu od 14 godina, doduše još uvijek nepravomoćnu i postoji mogućnost žalbe i kako to već ide u sudskim postupcima. Ono o čemu ćemo ovdje pisati jesu neki od vrlo ključnih događaja koji bacaju sumnju na cjelokupni postupak.

Prva stvar je što je trebalo čekati čak godinu dana da bi proces uopće počeo, da bi zatim u svega nekoliko dana i brzinski završio. Svjedočenje glavnog svjedoka optužbe bilo je u korist kapetana Laptala, no to očito nije bilo dovoljno grčkom sucu koji na kraju uopće nije dao kapetanu Laptalu da do kraja iznese svoju obranu, koji ga je na kraju osudio uz obrazloženje da je on ipak kapetan i da je trebao znati. Drugim riječima osuda se temelji na presumpciji krivnje bez i jednog konkretnog dokaza.

«COPY – PASTE» SUDAC
( Ili kako postati najbolji sudac u Republici Hrvatskoj)

Informatizacija pravosuđa! Gotovo nema ministra bez obzira na trajnost njegovog mandata koji ne rabi ovu sintagmu. Djeluje moderno, europski ! Uz popratnu pojavu ushićenja i uvjerenja o približavanju Europskoj uniji. A stvarnost?

ZAHTJEV ZA ZAŠTITU USTAVOM ZAJAMČENOG PRAVA
I SLOBODE ČOVJEKA I GRAĐANINA (Članak 66. Zakona o upravnim sporovima)

Odlukom DSV-a IS-6/03 od 10. travnja 2003.: „Za suca Prekršajnog suda u Sisku imenuje se Tonči Majica odvjetnik iz Zagreba. Imenovani sudac stupit će na dužnost 01. lipnja 2003. Na temelju članka 122. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske sudac Tonči Majica imenuje se na vrijeme od 5 godina.“

DOKAZ: Odluka IS-6/03 od 10. travnja 2003

Odlukom DSV-a IS-6/03 od 8. svibnja 2008.: „Sudac Prekršajnog suda u Sisku
Tonči Majica ne imenuje se trajno na sudačku dužnost. Sudačka dužnost mu prestaje s danom
1. 1. lipnja 2008.“

DOKAZ: Odluka IS-6/03 od 8. svibnja 2008.

I

Odlukom DSV-a od 8. svibnja 2008. povrijeđene su odredbe članka 5. stavak 2., članka 14. stavak 2., članka 19. stavak 1. članka 26. i članka 44. u svezi članka 54. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske.

Zbor istraživačkih novinara Hrvatskog novinarskog društva predstavio je Bijelu knjigu u kojoj je nabrojeno četrdesetak napada na novinare u proteklih 18 godina. Knjiga još nije dovršena i do kraja godine trebali bi biti evidentirani svi napadi.
Glavni “sponzor” Bijele knjige je Hrvatska policija. Naime policiji pripada najveća zasluga što većina počinitelja napada na novinare nije pronađena i procesuirana.
Povod protesta Zbora istraživačkih novinara je posljednji od niza napada koji je izvršen na njihovog kolegu novinara Duška Miljuša, kojeg su brutalno prebili prije mjesec dana. Napadač nije pronađen a policija intenzivno tapka u mraku.
Novinare se u devedesetim godinama napadalo zbog privatizacijskih kriminala i ratnog zločina da bi se u posljednje vrijeme situacija promijenila i novinare napadalo zbog pisanja o organiziranom kriminalu. Jedino što se nije promijenilo bila je neefikasnost pravne države.

Ministrice Lovrin (ono poštovana niti reda radi ne mogu napisati),
molim vas da generalu Mirku Norcu, generalu i heroju Domovinskog rata omogućite da bezbrižno ispija kavu na špici u Zagrebu, Splitu, Sinju ili mjestu po izboru. Obrazloženje nije potrebno - ako kavu u centru Zagreba ili već gdje mogu tijekom izdržavanja višegodišnjih kazni za razne zločine, ubojstva, otmice i drugo bezbrižno ispijati Tihomir Orešković, Vinko Budiša, Hrvoje Petrač i Hrvoje Žužić, onda to pravo ima i general Mirko Norac. Mislim da nakon što je prometni ubojica Hrvoje Žužić ispijao svoju kavicu na špici, više ne postoje nikakvi kriteriji koji bi vas sprječavali da ovoj molbi udovoljite. U suprotnom razmislit ću o ponošenju ustavne tužbe, jer se ovakvim ponašanjem zatvorskog sustava apsolutno krše ustavna prava ostalih zatvorenika, uključujući i generala Mirka Norca, jer im nije zajamčeno ravnopravno služenje zatvorske kazne. I molim vas da ne pravdate ove pizdarije, nikakvim teškim operacijama hemeroida ili ti ne znam čega, jer da je to istina te debele guzice ne bi sjedale na špici ispijale kave i smijale u lice i svojim žrtvama i ovom telećem naodu. Kakva ministrica, takvo i pismo. Sačuvao nas bog ministirce Lovrin i hrvatskog pravosuđa pod HDZ-om.

Mučna, skoro Bunuelovski nadrealistička atmosfera trese malim primorskim „mistom“ (znanim kao Makarska – mada je u ovoj priči samo ime grada sporedno - jer su recentni događaji u njemu postali paradigma hrvatske političke provincije). Taj stari i provjereni „partizanski“ podbiokovski kraj nikako da se stabilizira u pristigloj demokratizaciji, pa podmukle „malomištanske“ igre postaju sve okrutnije. Od posljednjih izbora (2005) tamo je odigrana poznata igra „namještenog političkog pokera“, u kojoj su se građani samo pitali kad je trebalo birati odabrane, a onda su izabrani počeli igrati po svome nahođenju. Dinastija Srzić se nešto između sebe isposvađala, a figure su se počele, slobodno od pravila igre, šetati po političkoj šahovnici - tu se upleo i Sanader, i Šuker, i Arlović, i Palarić,... Tako se na izborima izabrana vlast premjestila u ruke Dr.

Oslobađajuća presuda po svim točkama za Rahima Admija i osuđujuća za prethodno osuđivanog Mirka Norca na temelju zapovjedne odgovornosti za zločine počinjene u hrvatskoj ofenzivi i naknadnom povlačenju iz srpske enklave sela davne 1993. pod imenom "Operacija Medački džep" još uvijek lagano trese institucionalni sustav, medije, pravosuđe i javnost. Doduše, ovog puta ponovna osuda Norca nije izazvala demonstracije veterana i nacionalista. Hrvatski sud drugi je put bez previše profesionalnih i vanpravnih problema osudio visoko pozicioniranog zapovjednika HV-a za njegov neuspjeh u kontroliranju trupa koje su pod njegovom efektivnom kontrolom i/ili direktno počinjenje zločina. Presuda zapovjedniku ne znači nužno da je zločine zapovjedio jer je zapovijedanje zločina oblik individualne odgovornosti i činjenja. Za nju vijeće nije našlo dokaza. Zapovjedna odgovornost, primjenjena u slučaju Medački džep, je upravo suprotno: odgovornost za nečinjenje odnosno neispunjenje obveze koja jasno stoji u I Protokolu Ženevskim konvencijama. No taj Protokol se tiče međunarodnih sukoba, a Medački džep je bio primjer internog sukoba pa je bilo oportunije primjeniti domaće pravo (da je slučaj na međunarodnom sudu, moglo bi se primjeniti običajno pravo čime bi se zaobišao taj problem). Zapovjednik koji je znao ili morao znati da njemu podređeni nad kojima ima efikasnu kontrolu čine ili će počiniti zločine obvezan je poduzeti nužne i razumne mjere da zločine spriječi ili kazni. Podbaci li u ovoj zadaći, zapovjednik može biti odgovoran za zločine neposrednih počinitelja. Osuđivanje zapovjednika ne sprečava procesuiranje neposrednih počinitelja, ali daleko adekvatnije atribuira odgovornost za masovni zločin koji se ostvaruje potporom sustava.

DORH će se navodno koncentrirati na neposredne počinitelje iz slučaja Medak čija su imena sad formalno isplivala u javnu domenu zbog javnosti suđenja pa se od toga ne može pobjeći (ali još uvijek nisu naglašena u medijima i poznata javnosti, uz iznimke kao što su Velibor Šalaja, Ivica Rožić i Toni Stelinović - o Rožiću je svojevremeno pisao Feral). Makar je usmjeravanje napora prema "bazi zločina" (crime-base) vrijedno pohvale, progon međunarodnih kaznenih djela puno je efikasniji ako se zahvati zapovjednike koji su ključni za sistematski kriminalitet u ratu ili miru prema ratnim zarobljenicima/ranjenicima/itd ili civilima. Stoga je daleko zanimljivije stidljivo šuškanje o istrazi o ulozi Mladena Markača, glavnog zapovjednika Specijalne policije (propagandni amaterski YouTube clip) koja je bila dio MUP-a i Željka Sačića, zapovjednika u Specijalnoj policiji i današnjeg predsjednika Udruženja specijalne policije. Uz jedinice HV-a, jedinice Specijalne policije sustavno se pojavljuju kao počinitelji zločina u slučajevima čija je istraga ili predraspravni postupak vođen na Tribunalu u Hagu. Vojna struktura nije bila jedina koja je čini se sudjelovala u zločinima, MUP je bio podjednako inolviran. No čim je u pitanju Hag, svaki wannabe novinar će tome dodati par kila teorije zavjere i napraviti konspirativni medijski spin prilog osiromašen jeftinim političkim metaforama i žurnalističkim teatrom potpuno neprikladnim za izvještavanje o ozbiljnim temama kakvi su ratni zločini. Umjesto da je kao poveznicu istaknula Specijalnu policiju, Ivana Petrović slučaj Oluja i Medački džep povezala je u SouthParkovskom stilu - everybody, blame Canada!

Željko Sačić djeluje kao da je u panici i plasira teorije zavjere, tvrdeći između ostalog da hrvatsko pravosuđe odrađuje "prljavi posao Tribunala". Ima li hrvatsko pravosuđe muda odnosno snage pozabaviti se slučajem Medački džep i hoće li organi progona konačno preuzeti inicijativu u dokidanju (višegodišnje) nekažnjivosti za teške povrede međunarodnog prava i zločine koji ugrožavaju cijelo čovječanstvo?

U ponedjeljak smo krenuli s kratkim presjekom osobnih karti nekih od najistaknutijih HDZ-ovih ministara i analizom njihovih dosadašnjih „uspjeha“ koji su posljedica njihove kompetencije.

Slijedeća kompetentna osoba koju valja spomenuti kao prvu među jednakima po kompetenciji je svakako Ministrica pravosuđa, Ana Lovrin. Zahvaljujući zakonima koji su donošeni po principu „vidjet ćemo koliko smo dobro pogodili zakon“ zatvori su nam postali toliko pretrpani da su po zatvorima počele organizirane pobune. Kao jedan od katastrofalnih zakona koji je odgovoran za pretrpane zatvore upravo je zakon Ane Lovrin o zlouporabi opojnih droga u kojemu se više uopće ne razlikuje jedan joint od kile kokaina, a zatvorske kazne toliko su drakonske da suci više nemaju alternativu nego sve uhvaćene po makar i s jednim jointom, trpati u i onako već pretrpane zatvore. Ta ista Ana Lovrin prozvana je od EU komisije zbog spore reforme pravosuđa (zar se uopće i kreće?) koja se navodi kao jednim od glavnih problema u približavanju Hrvatske EU.

Posljednjim izmjenama (ili možda bolje rečeno šminkanjem) prijedloga zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, Sanader i vesela mu HDZ družina jasno su dali do znanja svima da ovoj državi uopće nije stalo do uspostave funkcionalne pravne pomoći. Istinu za volju, da uvođenje besplatne pravne pomoći nije jedan od nužnih preduvjeta za članstvo u EU, prijedlog zakona nikad vjerojatno niti ne bi ugledao svjetlo dana. Ovako se sve radi zbrda zdola i to vrlo loše.

Sudac Ustavnog suda Marko Babić iz Vinkovaca utajio je 270.000 kuna poreza. No, Babić svoj dug nikad neće morati platiti jer je za njegov prijestup nastupila zastara. Godinama je radio kao uspješan odvjetnik, no državi nije plaćao porez na promet i usluge te na godišnji promet svoga odvjetničkog ureda, javlja Nova TV - Ustavni sudac državi utajio 270.000 kuna!. Porezna uprava inače svim dužnicima s dugom većim od 10.000 kuna prvo šalje opomene, a zatim blokira račune kako bi naplatila dugovanje. Njemu nijedan račun nije blokiran. Pogledajte prilog s TV Nova, kojoj svaka čast na otvaranju ove priče - valjda još u Hrvatskoj postoji koji medij koji misli svojom glavom.

U svojstvu sindikalnog povjerenika davne 2003. godine Uprava Zračne luke Zagreb uručila mi je otkaz Ugovora o radu i nametnula mi drugi, nepovoljniji. Jednostranim aktom uprava me pomladila, nakon preko trideset godina radnog staža spustila me na nivo pripravnika u smislu materijalnih prava. Svoj naum uprava je postigla protivno odredbi Zakona o radu. Naime u vrijeme otkaza bio sam sindikalni povjerenik a sindikat nije dao suglasnost za otkaz koji je uprava od njega tražila u tri navrata.
Kada nije uspio otkaz u skladu sa zakonom on je proveden i bez zakona. Ponašajući se kao da su pali sa mjeseca uprava i njeni plaćenici uvalili su otkaz kao da nisam sindikalni povjereni, te duplirali povredu zakona. Naime, Zakon o radu traži opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu. Normalno, uprava koja pada s mjeseca a u zračnu luku zapošljava se s ulice, ne priznaje zakon i stvara svoj. Za njih je opravdan razlog za otkaz, promjena naziva radnog mjesta. Za razliku od uprave, zakon smatra opravdanim razlogom, ukidanje poslova.

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Povodom 100 dana (ne)rada vlade oglasili su se čelnici opozicije kritizirajući HDZ-ovu vladu da u prvih 100 dana nije ništa napravila i da nema niti strategije niti vizije već da sve što se radi, radi se stihijski. Naravno, premijer Ivo Sanader pokušao je omalovažiti kritike iz opozicije ustvrdivši da se sve odvija prema planu i najavio prebacivanje iz pete u šestu brzinu. (Čemu li samo prebacivanje u brzinu više, ako se do sada napravilo sve što su planirali?)

Zanimljiva je ta famozna peta brzina (nitko nije rekao koja je brzina najveća?). Tako ovih dana saznajemo da je Hrvatska ostala bez 100 milijuna eura zbog toga što Hrvatska još uvijek nije uvela porezni broj građana. Odgovornost snosi ministar Ivan Šuker.