Sad kad su potpisi skupljeni, događa se situacija koja je više no zanimljiva svakom studentu prava kojemu je pravo iole bitno u životu. Ima nas i takvih. Što nakon skupljenih potpisa – s pravničke strane? Pretpostavimo da su svi potpisi regularni, da je Ustavni sud donio odluku kako je referendumsko pitanje u skladu s Ustavom, da je referendum proveden i da su građani odabrali predloženu opciju definicije braka kao zajednice žene i muškarca, sve redom prilično realne opcije, bili protivnici tog klerikalnog etatizma, poput mene, ili ne. Tada dolazimo do, možda ne bezizlazne, ali da upotrijebim neuobičajenu sintagmu – teško izlazne situacije.
U povodu zagrebačkog prosvjeda branitelja protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru javila se nekakva udruga koja sebe naziva Građanska akcija i uzbunila medijsku scenu svojim porukama s govorom mržnje. Ona je trebala poslužiti ili kao provokacija ili kao dokaz da je akcija branitelja poistovjećena s Pavelićevom NDH-a te da kao takva ima protivnike u hrvatskoj javnosti.
Građanska akcija je međutim obična prijevara koju je hrvatskoj javnosti bez provjere o kakvoj se udruzi radi plasirala prije svega Hrvatska televizija i Hrvatski radio, ali i drugi tiskovni, elektronički i internetski mediji. Još jedanput hrvatsko novinarstvo koje se nalazi na najnižim granama od svojeg osnutka palo je na ispitu, jer je dozvolilo da svoju funkciju objektivnog i istinitog informiranja javnosti stavi u službu nepostojeće provokatorske tzv. nevladine udruge iza koje ne stoji značajna skupina ljudi.
Da, mnogima je već dosta "ekipe s filozofskog", tih "vječnih studenata" kojima stalno nešto smeta i koji se stalno za nešto bore, i to uvijek sredstvima koja se mnogima ne sviđaju. Pa tako i ovaj put.Nakon što je novi model plaćanja školarina već usvojen na sveučilištima u Splitu i Osijeku, sad je vrhunac i u Zagrebu. Možda nekome izgleda da je upad studenata na sjednicu Senata bio zaplet, ali uvjerena sam da je to tek početak priče jer se opcije o kojima se raspravlja čuvaju bolje nego vojne tajne, a moguća rješenja zaslužuju najžešći revolt bez pardona.
Zasad, špekulira se o jednostavnom sustavu, u neku ruku obratu dosadašnjeg ("platiš što u upisuješ") koji glasi "platiš što ne položiš" (obračunato po broju neosvojenih ECTS bodova). I fakat, ako netko nije zadovoljio obveze koje su pred njega stavljene, neka snosi za to posljedice. Sve i da država ima love na pretek, ne može i ne treba ju trošiti na neradnike. Zvuči logično i prihvatljivo. Ipak, u praksi je sustav drugačiji i doveo bi do katastrofe takvim primjenom.
Prema izvješću OECD-a o tercijarnom obrazovanju u RH, čak 10-15% hrvatskih studenata diplomira u roku, a rok za završavanje programa od 4 godine je 7.5 godina.
Dok OECD to vidi kao bijeg od loše socijalne situacije i nezaposlenosti, bojim se da je u stvarnosti situacija ipak ponešto drugačija. Naime, tek mali dio maturanata odlazi na faks kako bi na godinu-dvije izbjegao nezaposlenost, dok većina na fakultet zaista dolazi završiti ga. S obzirom na to da Hrvatska baš i ne obiluje sveučilištima (a u nekim gradovima postoji tek studij ili dva), teško će me netko uvjeriti da roditelji iz nekog slavonskog sela šalju dijete na školovanje u daleki Zagreb ili Osijek kako bi ga spasili od nezaposlenosti, a to pogotovo jer su statistički i oni sami vjerojatno s niskim prihodima koji to ne bi mogli izdržati.
Odavno je poznato da je ono čega nema vrijednije. Ono što svi imaju i nije toliko vrijedno, bar kao statusni simbol. Nekad davno je džepni sat (ili nešto kasnije, ručni) — iskreno, rečeno, pravo čudo klasične tehnologije, s gomilom zupčanika, oprugom, balansiranim oscilatorom — bio statusni simbol. Danas se sat može kupiti za nekoliko kuna, a ja ga odavno i ne nosim na ruci! Zapravo, u digitalnom dobu često i ne znam koliko je sati, naročito kada se moj mobitel isprazni, ili, kao i mnoga druga čuda tehnologije bazirana na proizvodima Billa Gatesa — zblokira (naime, moj mobitel radi pod Windows Mobile).
No, dobro, što ja zapravo želim reći? U našem društvu, iako mnogi tvrde suprotno, pored čisto materijalnih statusnih simbola (poslovični Mercedes, kućerina) ipak još uvijek postoje i nematerijalni simboli, kao što je papir na kojem "piše da znaš". Još bolje je neka viša titula, Dr, Mr, mr. ing. inž. dipl., a najjača je — akademik.
"Pseudopoduzetništvo je kvaziforma, iskrivljen, lažni smisao i sadržaj jedne kardinalno važne funkcije u suvremenom gospodarstvu. Pseudopoduzetnik je lažan poduzetnik, prikriveni rentijer, spekulant u negativnoj konotaciji tog pojma. To je osoba koja osim gramzivosti, egoizma i neutažive želje za bogaćenjem teško da posjeduje bilo koju pozitivnu, društveno poželjnu osobinu. Spretnost u zadovoljavanju vlastite pohlepe za bogaćenjem na račun društva preraspodjelom zajednički stvorenih vrijednosti u korist uske, privilegirane skupine beskrupuloznih ljudi niti je prihvatljiva s etičkog niti s razvojnog gledišta.
Većinom glasova Ustavni sud u srijedu je ukinuo dano pravo povlaštenog upisa u srednje škole, visoka učilišta i na fakultete djeci hrvatskih branitelja. Ta priča o izravnim upisima djece hrvatskih branitelja može se sagledati iz dva različita kuta. Kao nedovoljno dobar, loš, prije svega politički potez sa etiketom brižne međugeneracijske majke i kao hajku skupina ljudi i pojedinaca kojima je upravo taj loš politički potez i bio pokretač svesrdnog prosipanja mržnje spram onoga što im je oduvijek bilo mrsko, te koji im je i poslužio kao prilog plana rušenja toga "zakona", kao oličenja onoga što mrze.
