pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Za nešto više od mjesec dana, od 26. do 30. svibnja, pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ), sudom čiji Statut čini sastavni dio Povelje UN-a i koji je osnovan da bi omogućio mirno rješavanje sporova (između država), raspravljat će o nadležnosti nad tužbom koju je Hrvatska podigla protiv Savezne Republike Jugoslavije čija slijednica je bila Srbija i Crna Gora koju je pak naslijedila Srbija. U tužbi Hrvatska tvrdi da je SRJ prekršila obvezu na koju se Hrvatskoj i drugim potpisnicama obvezala preuzevši Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju kaznenog djela genocida. U međunarodnom pravu, država može biti tužena za delikt samo ako je prekršila obvezu koju je samovoljno preuzela. SFRJ bila je potpisnica konvencije o genocidu (zbog, između ostalog, zabilježenog genocida NDH na tlu tadašnje Jugoslavije), a sve njene sljednice su nakon stjecanja međunarodnog subjektiviteta položile kod depozitara potvrde da se i dalje smatraju članicama konvencije. Slična tužba, podnesena od strane BiH prošla je fazu odlučivanja o nadležnosti (prigovor Srbije je odbačen), ali je na meritumu djelomično podbacila. Hrvatska ima materijalno daleko slabiji slučaj jer će iznimno teško (ako uopće) dokazati da se dogodilo kazneno djelo genocida (za koje je potrebno dokazati posebnu vrstu namjere da se uništi određena grupa). Saslušanje o nadležnosti dati će uvid u smjer u kojem predmet ide i moguće pružiti javnosti uvid u jedan od mega procesa koji se uglavnom odvija bez da ga mediji prate pa tako javnost ne zna tko zastupa Hrvatsku, kako je točno formulirana tužba (memorial), koji su argumenti suprotne strane (counter-memorial) i postoje li realni izgledi da tužba uspije.

Tužiteljev vojni ekspert je potvrdio da 1992. u Vojvodini nije bilo vojnih napada uperenih protiv civila. Šešelj sada može biti poprilično siguran da će dio optužnice koji ga tereti za kazneno djelo deportacije i prisilnog premještaja Hrvata iz Hrtkovaca u Vojvodini biti odbačen jer nedostaje bitan dokaz. Hrvatska javnost o tome ne zna ništa jer impotentni mediji ne uočavaju važnost redovitog praćenja suđenja u mrskom udaljenom sudištu, osim kada su na optuženičkoj klupi Hrvati kojima se u tuđu zemlju hodočasti na osobnoj, kolektivnoj i političkoj razini. Mediji suđenja, osim onih etničkim Hrvatima, ne prate predano pa javnost malo zna. Takvo neznanje odgovara političarima koji će kad za Šešelja stigne oslobađajuća presuda po nekim točkama iskorištavati šok javnosti za manipulacije, baš kao u slučaju Vukovarske trojice. Držat će se besmisleni govori pred Općom skupštinom UN-a i hodočastit će se žrtvama, a sve kako bi se medije dovoljno uposlilo da zaborave pitati "A gospodo, što ste radili dok još nije bilo kasno?" ili "Koji su pravni razlozi takve presude?"

HSS ima socijalni program. Sigurno ima i druge skupine političkih programa kojima će uz HSLS i HDZ preokrenuti depresivnu situaciju Hrvatskoj, pokrenuti gospodarstvo, pokrenuti selo, uzdignuti školstvo i znanost. I tko zna što još? HSS je uvijek spreman žrtvovati se za opće dobro. Na papiru dakako.

U praksi to pak izgleda malo drugačije. Dok sve više sirotinje "lovi kontejnere" kako je to zgodno nedavno napisao jedan bloger, haesesovci su se prvo odlučili pobrinuti sami za sebe. Pa je tako mali sin velikog oca a sada čak i ministar Božidar Pankretić odlučio pokazati cijeloj Hrvatskoj, ma kakvoj Hrvatskoj, cijeloj Europi, pa i svemiru, koliko on Hrvatskoj i svemiru vrijedi. Pa si je nabavio novi auto. Neki mali sitni beznačajni Mercedes. Skup istina, kaj je,je, ali Pankretić je to svojim nesebičnim zalaganjem za dobrobit zajednice zaslužio.

Doduše nitko nezna kakvo je dobro, kakva velika djela Božidar Pankretić učinio, osim što se izvolio roditi kao sin velikog Pankretića. Ali ako nikako drugačija, mali Pankretić će nam svoju nadmoć i svoju veliku vrijednost pokazati limenom kutijom sa "nišanom" kako kažu Hercegovci.

Makar je prošla relativno zapaženo zbog etničke dimenzije i senzacionalističkog karaktera, vijest o odbacivanju optužbi protiv Gorana Pavića za ratni zločin zbog zastare mediji uglavnom nisu popratili javnom raspravom jer nije tajna da što manje javnost zna i razumije kad su ratni zločini u pitanju, to bolje jer se onda njome lakše manipulira. No kako stručnjaci medije i javnost već duže uvjeravaju da ratni zločin ne zastarijeva, HTV je ipak bio prisiljen napraviti mali iskorak u medijskom prostoru pa je (ma koliko nespretno) pokušao odgovoriti na pitanje kako je moguće da se odbace optužbe na temelju zastare za nešto za što nas već duže uvjeravaju da nema zastare. Drugi mediji nisu se uhvatili u koštac s ovim pitanjem pod starom devizom "javnost je preglupa da shvati složene stvari" koja je ništa drugo nego pokriće za nesposobnost da se složeni problemi adekvatno i jasno objasne.

Dobih veceras elektronskom postom dole prilozeni komentar odvjetnika Bozidara Vukasovica vezan za presudu trscanskog suda u slucaju "Ljubljanska banka vs. stedise".
S obzirom da se isti komentar ne moze naci po tisku, odlucio sam ga kompletnoga priloziti ovdje te, eventualno, procitati i Vase cijenjeno misljenje o istom.
Ipak smo previse "zabrazdili" s mandatarskim i izbornim temama, idemo se vratiti zivotnijim i svakodnevnijim temama i tematikama.
Nadam se da ne trebam predstavljati "slucaj LJubljanska banka".....

Evo punog copy-paste Komentara:

Stovanim hvatskim i slovenskim medijima Trieste , 16.12. 2007.

Komentar na politicku presudu trscanskog sudca Ricarda Merluzzia protiv Ljubljanske banke i prevarenih stedisa deponiranu 8. 12. 2007-e godine u Trstu .

Primjetili smo da kako hrvatski tako narocito slovenski novinari sve vise protestiraju za sve manju slobodu u pisanju i objavljivanju i sve vecu ingerenciju politike i privatnih interesa nad njihovim radom. Imate nase ohrabrenje u borbi za slobodu rijeci i Vase profesionalno i osobno dostojanstvo.

naučili smo letjeti kao ptice, roniti kao ribe, ali nismo naučili umijeće da živimo kao braća.
martin luther king

o socijalnoj pravdi ne možemo govoriti a da ne spominjemo ljudska prava. ljudska prava su temeljni standardi koje država treba garantirati svakom pojedincu. standardi ljudskih prava određuju što vlade moraju napraviti za svoje građane, a također i ono što NE SMIJU učiniti svojim građanima. kada se kaže da svaka osoba ima ljudska prava, time se kaže i da svaka osoba ima dužnosti poštivati prava drugih.

povijest ljudskih prava predstavlja trajnu borbu za slobodu i jednakost. ljudska prava se ne mogu kupiti, zaraditi ili naslijediti-ona su neotuđiva i nitko nema pravo drugoga lišiti prava iz bilo kojeg razloga.

prava čovjeka proizlaze iz ljudskih potreba-bioloških, socijalnih, kulturnih i dr., a dijele se u tri kategorije:

1. građanska i politička prava (koja su usmjerena na slobodu, pravo na život i sigurnost)
2. ekonomska i socijalna prava (koja se odnose na pravo na rad, obrazovanje, hranu, stanovanje i zdravstvenu zaštitu)

Ana Lovrin, photo by Poslovni.hr

Ovih dana od ministrice pravosuđa Ane Lovrin možete doznati neke statističke podatke kao recimo da je u lipnju ove godine bilo 38,8% manje neriješenih predmeta nego 2004. godine u istom mjesecu. Na prvi pogled rekli bi da se nešto događa. No to je samo jedna strana medalje. U periodu koji se spominje desilo se nekontrolirano enormno povećanje cijena odvjetničkih usluga, što je najvećem dijelu građana ove zemlje onemogućilo traženje pravde sudskim putem jer je pravda za njih postala preskupa.

Posebni odjel za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine osudilo je bivšeg policajca na 12 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u periodu od 1992. do 1995. u ratu u BiH. Nenad Tanašković kriv je za organizirane napade na muslimanska sela tokom kojih su tisuće ljudi ubijeni ili protjerani, pri čemu je Tanašković sam zapalio dvije kuće. Osuđen je i za pomaganje u silovanju jedne muslimanke, no žrtve i udruge su kaznu ocijenile preblagom.

Danas nam je predsjednik Vlade najavio da će kazne za piromane biti strože, kao i da se pomilovanje neće odnositi na pedofile i dilere droge. No, ne bi trebali sad načelno dobrom potezu gledati u zube, ali ova Vlada očito ima pristup da se pred izbore i kad je nešto aktualno (npr.požari) probudi iz zimskog sna i kroz usta "odlučnog i odrješitog" premijera zagrmi na društvene nepravde i poželi se s njima odlučno obračunati.

To, po mom mišljenju, samo pokazuje koliko HDZ-ova Vlada, ali ni ostale stranke nemaju obuhvatne strategije niti teme kojima će se baviti i ponuditi biračima da bi dobili izbore. Ostaje samo puko gašenje požara (figurativnog) kad pritisak javnosti postane prejak oko nekih pitanja pa onda svi na brzinu imaju mišljenje i predlažu brzinske mjere. Požari pustoše obalu već godinama, neke godine manje, neke više, ali nijedna stranka usred zime ne izlazi s programom požarne prevencije jer nije aktualno. Na pravosuđe se žalimo otkad država postoji, ali čim prođu neke gadne afere i ponude se instant-mjere, pravosuđe se opet zapušta i ostavlja na milost sudaca koji silovanje prozivaju rukovanjem i ubojice šalju na ljetovanje.

Pomalo očekivano, potencijalno upućivanje slučaja Delić BiH pravosuđu potaknulo je spekulacije u hrvatskoj javnosti o mogućem prebacivanju slučaja Gotovina na hrvatsko pravosuđe. Ono što iznenađuje je da je bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt u "Temi dana" Radija 101 emitiranoj 09/07/07 tvrdila da takva mogućnost realno i postoji (?!) makar zna ili bi trebala znati da je pravno to moguće samo u sferama SF-a.

Kao prvo, pokrenuti postupak prebacivanja može ili vijeće za upućivanje (koje imenuje Predsjednik suda) samo ili tužiteljica Del Ponte. Vjerojatnost da će vijeće za upućivanje samo pokrenuti postupak mala je, a vjerojatnost da će Carla del Ponte zatražiti da se jedan od njoj bitnijih slučajeva ipak procesuria u zemlji za koju je uvjerena da je bjegunca skrivala je nepostojeća. Upućivanje slučaja Ademi zatražila je Del Ponte, slučaj Gotovina Del Ponte nikad neće pustiti.

Medijska opsesija slučajem Gotovina i drugi koja - ponekad čak i opravdano - važe svaku riječ izgovorenu na rutinskim pripremnim ročištima, najnovije je ročište popratila nagađanjima kada će suđenje doista i početi. Strastveno očekivani početak glavne rasprave protiv trojice hrvatskih generala ovisi, između ostalog, o razvoju u drugim sudnicama tribunala oko čije uloge u regiji ima poviše disonantnih glasova.

Ostane li slučaj Gotovina i drugi u rukama sudskog vijeća kojemu predsjeda južnoafrički sudac Bakone Justice Moloto početak će ovisiti o razvoju u jednom drugom slučaju kojem predsjeda isto vijeće. - Kako stvari stoje, ja u ponedjeljak počinjem s novim suđenjem, a ono bi trebalo trajati godinu dana - rekao je Moloto, govoreći o suđenju Rasimu Deliću. No ni to nije izvjesno, nakon što je Carla Del Ponte u četvrtak iznenada uputila zahtjev da se suđenje Deliću, koje bi trebalo početi u ponedjeljak, prebaci iz Haaga u Sarajevo.
Jutarnji.hrNo iznenadni potez Del Ponte rezultat je tihog ali trajnog sukoba Vijeća i Tužiteljstva i samog Tribunala u kontekstu izlazne strategije koja predviđa smanjenje obujma posla i "fading out" Tribunala do 2010. koja je instruktivan, a ne i obvezni rok.

Reketarenje je ozbiljan problem hrvatskog društva gdje pojedinci u kratko vrijeme dolaze do ekstra zarade na tuđoj nesreći, a ukoliko dužnik ne može isplatiti svoj dug, pristupa se prisilnoj naplati. Ako ste možda pomislili da ćemo se ovog puta baviti kakvim mafijašem, prevarili ste se. Ovaj tekst je posvećen najgorem obliku reketarenja, gdje je sve „po zakonu“. Radi se o odvjetničkim tarifama koje je odvjetnička komora sama sebi prepisala i koje su dovele do toga da je u Hrvatskoj pravda postala luksuz. Članak objavljen u današnjem Jutarnjem listu vjerno pokazuje svu bahatost odvjetničkog nabijanja cijena svojih usluga koje se po ničemu ne razlikuju od klasičnog reketarenja. Osim što je ovdje sve „po zakonu“.

Poštovane gospođe sutkinje i poštovana gospodo suci Ustavnog suda Republike Hrvatske,

obraćam vam se ovim otvorenim pismom, ne želeći da ga shvatite kao pokušaj utjecaja ili bilo kakvog obilka pritiska na neovisnost sudstva, instituciju Ustavnog suda Republike Hrvatske i vas osobno jer mi to nikako nije namjera. Naprotiv, želio bih skrenuti vašu pozornost na jedan veliki problem i apelirati na vašu profesionalnost i stručnost.

U studenom 1999. godine Ustavnom sudu Republike Hrvatske podnešen je Prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, koje se tiču invalidskih mirovina invalida rada. Naime, reformom prava invalida rada njihova su primanja znatno umanjena, ne omogućujući im zadovoljenje najsonovnijih životnih potreba, a kamoli dostojan život njima i njihovim obiteljima. Nakon primjene Zakona o mirovinskom osiguranju iz 1998. (od 1. siječnja 1999.) visina invalidske mirovine prevedene ili kasnije priznate zbog utvrđene okolnosti "profesionalne nesposobnosti za rad", ovisi o činjenici je li takav korisnik i nadalje u radnom odnosu ili je izvan radnog odnosa, odnosno izvan mirovinskog osiguranja po bilo kojoj osnovi.

Britanski sudac Timothy Workman odlučio je uskratiti Hrvatskoj izručenje osuđenog ratnog zločinca Milana Španovića koji se od 1998. nalazi u UK. U obrazloženju odluke Workman je elegantno ustvrdio kako protek vremena od gotovo 16 godina od počinjenja umanjuje vjerojatnost da će Španoviću biti omogućen pravedan postupak u Hrvatskoj. Uz stav da bi izručenje bilo "nepravedno i okrutno" sudac je isključio pravednost mogućeg ponovljenog postupka ustvrdivši
Witnesses' memories after such a lengthy period during which radical change took place will have faded or be inaccurate. Inevitably, some witnesses may be unavailable or impossible to trace.
Izvor

Nažalost jednim dobrim dijelom razloge za ovakvu odluku Workmanu je uručio nitko drugi nego upravo onaj tko je izručenje i tražio - hrvatsko pravosuđe.

Citat iz članka Milana Jajčinovića od 08.03.2007 21:20 u Večernjem: Ivan Supek - veliki život jednog od posljednjih 'renesansnih intelektualaca’: Odlazak bez oproštaja....
"No, je li zbog velikog protoka vremena od prijeratnih i ratnih godina, zbog neke “bijele pjege” nastale u inače izvrsnom sjećanju Ivana Supeka ili zbog nečeg trećeg, ostalo je nejasno je li nesumnjivi studentski ljevičar i antifašist i formalno bio članom jugoslavenske Komunističke partije. Moguće je da to članstvo nikad i nije bilo formalizirano, no sigurno je da kao izvanpartijac Supek sigurno nikada ne bi postao direktorom “Ruđera” niti pak kasnije rektorom Zagrebačkog sveučilišta."