Umjesto da građanima koji mjesečno zarade 4.500 kuna i njih 300.000 koji su nezaposleni, Sanader pojasni kako je zaradio kolekciju satova vrijednu cca. 1.000.000 kuna on je prvo "najavio borbu protiv korupcije", "predložio spomenik Tuđmanu" i "pozvao Papu u Hrvatsku", a potom kad su i fotografije potvrdile medijske napise, Sanader je "novinare profesionalce prozvao komunjarama", "objavio seks skandal SDP-a" i "upregnuo Vjesnik kao svoju PR službu".
Što na to reći: Dobrodošli u Hrvatsku. Zemlju malih ljudi koje njihovi političari smatraju - budalama!
Kao i svako jutro, jučer listam stranice teleteksta. I nailazim na vijest. Jučer su otvoreni i odmah privremeno zatvoreni pregovori s EU za poglavlje kulture. Ministar Biškupić izrazio zadovoljstvo zatvaranjem pregovora. Ministrica Kitarović izjavila da je zatvaranjem pregovora jasno razdvojen postupak prijema Turske i Hrvatske. U nastavku se ističe kako je nedavno isto učinjeno i s poglavljem znanosti i obrazovanja. I onda sam ostao zbunjen.
Pomislio sam ja u prvi mah kako smo tako dobri na tim područjima da se tu nema što pregovarati. Vidjeli ljudi da je kod nas sve OK, pa odmah zatvoriše pregovore. A onda pažljivije pročitam tekst. Pažnju mi je privukla riječ privremeno. Zašto privremeno ako je sve u redu? I, kakve to veze ima s tijekom pregovora EU s Turskom?
Bez obzira na vremenski odmak od desetak dana, lakat kojim je prije spomenutog vremena ministar Rončević u Afganistanu pred kamerama HTV-a trknuo hrvatskog vojnika Gorana Špehara u ovom postu neću promatrati kao značajnu vijest, već ću pokušati iz svog PR-ovskog kuta sagledati uzroke upotrebe tog do sada u medijima još neviđenog načina komuniciranja, a što istom daje bezvremensku aktualnost.
Tvrdnju o važnosti pripreme za javni nastup, a koju potenciram gotovo u svakome postu, potkrijepit ću argumentima i uz ovaj događaj. Spoznaja o nepriremljenosti Rončevića za javni nastup, a koja se manifestirala u ne brifiranju Špehara o onome što se „treba“ reći, iznenađuje me ne samo iz razloga što živimo u 21. stoljeću koje nam nudi veliki izbor tehnologija za komunikaciju kojima (ako već nije bilo mogućnosti neposredne (fizičke) komunikacije ili ako se pokušavalo inscenirati dočekivanje ministra i spontano davanje izjave o događaju koji je prethodio ranjavanju), je Rončević (ili osoba zadužena za PR) mogao brifirati Špehara, već i iz razloga što je Rončević ministar u Vladi na čijem je čelu čovjek koji je više od svih političara do sada svjestan važnosti forme i sadržaja poruka koje se upućuju javnosti pa stoga još više čudi da neke osnovne komunikacijske lekcije za ove tri godine još nisu naučene.
Bezbrižno ispijajući jutarnju kavu u svom omiljenom kvartovskom bircu, uhvatih se usputnog listanja naših domaćih dnevnih tiskovina potpuno nesvjestan šoka koji će uslijediti nekoliko minuta kasnije. Kako sam se barem za ovaj vikend odrekao gledanja one kutije koja mi svakodnevno tako velikodušno isporučuje materijale za moje postove, novina se ne mogu lišiti, jerbo bez obzira na planirani time out za dušu i tijelo, ipak sam profesionalno deformirani PR-ovac i kao takav potreban tekućih informacija.
Listajući novine, na jednoj stranici jednih dnevnih novina ugledah reklamu koja se kočoperila preko cijele te iste strane. Uz morbidno crnu boju podloge, pažnju mi je privukao više nego pretenciozan naziv „Dan D“ ispisan bijelim slovima i dojmovno pojačan krvavo crvenim velikim „D“. Ispod spomenutog naslova brojkama je stajao ispisan datum 18.11.2006. godine. Pogledom koji je kliznuo prema dolje, otkrih da je riječ o eventu Toyote, koja danas organizira „dan otvorenih vrata“ u svim svojim salonima u Hrvatskoj. Otkrih također da je taj u prvi tren mistični „D“ oznaka koju nose sva Toyotina vozila pogonjena dizel motorom pa mi zdrava logika sugerirala da je riječ o posebnoj akciji koja se odnosi na pogodnosti za kupovinu Toyotinih automobila sa dizelskim motorom. Isto naknadno vidjeh i na http://www.toyota.hr/
