pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Još proljetos, kako čitateljima Pollitike, tako i čitateljima svog bloga obećao sam komparaciju komunikacijskih vještina i javnih nastupa tri vodeća hrvatska političara. Sanadera, Milanovića i Čačića. U međuvremenu, u medijima mogle su se pročitati neke ekspertize forme i sadržaja spomenutog trojca, a ja ću se referirati upravo na jednu od njih ... no tek nakon što u nekoliko nastavaka iznesem vlastito viđenje predmetne tematike.

U prvom dijelu pozabavio sam se isključivo formom, odnosno takozvanim općim dojmom koji na svoje potencijalne birače ostavljaju Sanader, Milanović i Čačić, a kao prilog ovoj temi podsjetio sam na neke svoje ranije tekstove o spomenutim akterima.

Prvi dio recenzije javnog nastupa Sanadera, Milanovića i Čačića možete pročitati na blogu Siva eminencija PR-a

Ili kako birače natjerati da ne izađu na izbore

„Tko ima bolji program, HDZ ili SDP?“
„Tko je pošteniji, HDZ ili SDP?“
„Koja je Vlada bila uspješnija, ona HDZ-a ili SDP-a?“
„Tko djeluje uvjerljivije, HDZ ili SDP?“
„Kome više vjerujete, HDZ-u ili SDP-u“?

Ako ste ovih dana gledali političke kontakt-emisije HTV-a, RTL-a, NoveTV, OTV-a ili one na Z-1 vjerojtano se sjećate gore navedineih pitanja koja su bila postavljena kao „referendumska pitanjs“ za drage gledatelje.

Pišući nedavno o komunikacijskoj karanteni SDP-a ni slutio nisam, da će svega tjedan dana kasnije predmetna priča dobiti svoj epilog. U jučerašnjem Jutarnjem listu objavljen je članak pod naslovom: "Račanu ne valjaju ni Macan ni Milanović" čitajući koji bi i malom djetetu postalo razvidno gdje leži glavni SDP-ov problem. Loše komuniciranje samo je posljedica neodlučnosti i nesigurnosti u ono što se želi postići. Bilo bi krajnje nekorektno optužiti Macana za sve komunikacijske propuste SDP-a, a pritom znati da glavni problem za sve propuste ne leži u komunikacijskom konzaltingu, već u nedostatku političke volje da se nešto iskomunicira. Da, riba smrdi od glave. No, toj ribi je puno lakše baciti ljagu na druge i u njima pronalaziti krivce za vlastito nečinjenje, umjesto priznati činjenicu: star sam i potrošen, vrijeme me pregazilo i nisam u stanju brzo i odlučno reagirati na dnevnopolitička događanja te je došlo vrijeme da se maknem i prepustim vođenje stranke onome tko će znati odgovoriti na moderne trendove političkog odlučivanja i komuniciranja. Umjesto ovog potonjeg, Račan je, odbacivši stručnu PR agenciju i odmaknuvši Milanovića od komunikacija, a pojačavši novinarkom (???) svoju ekipu za odnose s javnošću, izveo svoj salto mortale i odredio tijek izbora. Jer tim postupcima samo je još jednom potvrdio koliko razumije komunikacijske tijekove.

Odgledavši u subotnjim vijestima jedne naše nacionalne televizijske kuće prilog o boravku SDP-ovaca na komunikacijskom treningu u «karanteni» na Bjelolasici, nisam mogao, a da pomalo zločesto ne prokomentiram: kako su proteklih nekoliko godina komunicirali, ispada da su konstantno u karanteni.

Moja glavna zamjerka SDP-ovcima ide upravo na račun mlake komunikacije. Ne samo da su izgubili prošle izbore zbog izrazito loše komunikacije, a što je priznao i sam Račan, već su tim trendom nastavili i u opoziciji. Ma koliko god je tijekom protekle tri godine spomenuti čelnik SDP-a najavljivao oštar i odlučan SDP, događaji su ga brutalno demantirali. Aktualna Vlada je, kao ni jedna do sada, svojim ishitrenim potezima (vidi slučaj: Bechtel, Sunčani Hvar, «Žužul», poskupljenje Eurosupera 95 iznad 8,00 kuna, imunitet Glavaša, ZERP …) ponudila toliko prilika za poentiranje, da je prosto nevjerojatno da najjača opozicijska stranka (barem «na papiru») to nije kapitalizirala, već je, štoviše, dopustila da jedan, jedini čovjek čitavoj stranci lijepi šamarčine ko šmrkavcima i gluposti svoje vlade pretvara u pobjede.

Umjesto da građanima koji mjesečno zarade 4.500 kuna i njih 300.000 koji su nezaposleni, Sanader pojasni kako je zaradio kolekciju satova vrijednu cca. 1.000.000 kuna on je prvo "najavio borbu protiv korupcije", "predložio spomenik Tuđmanu" i "pozvao Papu u Hrvatsku", a potom kad su i fotografije potvrdile medijske napise, Sanader je "novinare profesionalce prozvao komunjarama", "objavio seks skandal SDP-a" i "upregnuo Vjesnik kao svoju PR službu".

Što na to reći: Dobrodošli u Hrvatsku. Zemlju malih ljudi koje njihovi političari smatraju - budalama!

Kao i svako jutro, jučer listam stranice teleteksta. I nailazim na vijest. Jučer su otvoreni i odmah privremeno zatvoreni pregovori s EU za poglavlje kulture. Ministar Biškupić izrazio zadovoljstvo zatvaranjem pregovora. Ministrica Kitarović izjavila da je zatvaranjem pregovora jasno razdvojen postupak prijema Turske i Hrvatske. U nastavku se ističe kako je nedavno isto učinjeno i s poglavljem znanosti i obrazovanja. I onda sam ostao zbunjen.

Pomislio sam ja u prvi mah kako smo tako dobri na tim područjima da se tu nema što pregovarati. Vidjeli ljudi da je kod nas sve OK, pa odmah zatvoriše pregovore. A onda pažljivije pročitam tekst. Pažnju mi je privukla riječ privremeno. Zašto privremeno ako je sve u redu? I, kakve to veze ima s tijekom pregovora EU s Turskom?

Bez obzira na vremenski odmak od desetak dana, lakat kojim je prije spomenutog vremena ministar Rončević u Afganistanu pred kamerama HTV-a trknuo hrvatskog vojnika Gorana Špehara u ovom postu neću promatrati kao značajnu vijest, već ću pokušati iz svog PR-ovskog kuta sagledati uzroke upotrebe tog do sada u medijima još neviđenog načina komuniciranja, a što istom daje bezvremensku aktualnost.

Tvrdnju o važnosti pripreme za javni nastup, a koju potenciram gotovo u svakome postu, potkrijepit ću argumentima i uz ovaj događaj. Spoznaja o nepriremljenosti Rončevića za javni nastup, a koja se manifestirala u ne brifiranju Špehara o onome što se „treba“ reći, iznenađuje me ne samo iz razloga što živimo u 21. stoljeću koje nam nudi veliki izbor tehnologija za komunikaciju kojima (ako već nije bilo mogućnosti neposredne (fizičke) komunikacije ili ako se pokušavalo inscenirati dočekivanje ministra i spontano davanje izjave o događaju koji je prethodio ranjavanju), je Rončević (ili osoba zadužena za PR) mogao brifirati Špehara, već i iz razloga što je Rončević ministar u Vladi na čijem je čelu čovjek koji je više od svih političara do sada svjestan važnosti forme i sadržaja poruka koje se upućuju javnosti pa stoga još više čudi da neke osnovne komunikacijske lekcije za ove tri godine još nisu naučene.

U samo 24 sata premijer Ivo Sanader je uspio dati dvije duboko kontradiktorne izjave za javnost čime je potaknuo daljnje sumnje u postojanje dvostruke PR strategije. Kada situaciju obilježavaju međunarodni elementi, javni image Sanadera je umiljatost i demokratičnost, no kad su u pitanju interna pitanja lice i retorika su gotovo obrnuti.

Na komemoraciji smrti Franje Tuđmana Sanader je preuzeo klasično oštru i asertivnu predizbornu retoriku političke desnice kada je govoreći o ostavštini Franje Tuđmana rekao kako će o njoj povijest reći svoje te direktno poručio SDP-u:
Ne trebaju nam o tome i demokraciji drugi dijeliti lekcije, pogotovo ne današnji slijednici Saveza komunista Hrvatske za čijeg je vremena Hrvatska zapostavljana, a domoljubi zatvarani i ubijani. Oni danas osuđuju sastanak s umirovljenim generalima nazivajući ih kriminalcima, no ta su vremena prošla kad su oni odlučivali tko je kriminalac i kada su oni zatvarali. Imali su četiri godine vremena, bili demokratski izabrani i mogli su to iznijeti pred sud. Tratili su vrijeme i s njima je Hrvatska izgubila četiri godine.
Izvor

Samo nekoliko sati ranije, u sklopu podrške predsjedniku Mesiću (ovakvih međusobnih podrški ima sve više), poruka Ive Sanadera bila je sve samo ne nacionalistička i ad hominem.
Hrvatska je umorna od ratova u prošlosti, a onaj koji nameće takve teme zapravo nam želi zlo. Smatram da je predsjednik Mesić pokazao kroz svoje djelovanje i kroz ono što govori da je istinski privržen vrijednostima suvremene Hrvatske i suvremene Europe, a to su demokracija, sloboda, vladavina prava, poštovanje ljudskog dostojanstva, antifašizam koji je u temeljima Hrvatske i u temeljima Europe.
Izvor

Bezbrižno ispijajući jutarnju kavu u svom omiljenom kvartovskom bircu, uhvatih se usputnog listanja naših domaćih dnevnih tiskovina potpuno nesvjestan šoka koji će uslijediti nekoliko minuta kasnije. Kako sam se barem za ovaj vikend odrekao gledanja one kutije koja mi svakodnevno tako velikodušno isporučuje materijale za moje postove, novina se ne mogu lišiti, jerbo bez obzira na planirani time out za dušu i tijelo, ipak sam profesionalno deformirani PR-ovac i kao takav potreban tekućih informacija.

Listajući novine, na jednoj stranici jednih dnevnih novina ugledah reklamu koja se kočoperila preko cijele te iste strane. Uz morbidno crnu boju podloge, pažnju mi je privukao više nego pretenciozan naziv „Dan D“ ispisan bijelim slovima i dojmovno pojačan krvavo crvenim velikim „D“. Ispod spomenutog naslova brojkama je stajao ispisan datum 18.11.2006. godine. Pogledom koji je kliznuo prema dolje, otkrih da je riječ o eventu Toyote, koja danas organizira „dan otvorenih vrata“ u svim svojim salonima u Hrvatskoj. Otkrih također da je taj u prvi tren mistični „D“ oznaka koju nose sva Toyotina vozila pogonjena dizel motorom pa mi zdrava logika sugerirala da je riječ o posebnoj akciji koja se odnosi na pogodnosti za kupovinu Toyotinih automobila sa dizelskim motorom. Isto naknadno vidjeh i na http://www.toyota.hr/