pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Jučer sam pročitao u novinama da 20-25% kruha ode u povrat koji se baca, tamo također piše da se godišnje proizvede 113.000 tona svježeg kruha.

20-25% toga kruha se baci.
Koliko je to u vjetar bačenog poticaja za pšenicu? Koliko tona mineralnog gnojiva? Koliko goriva je potrošeno samo da bi se tolika količina kruha bacila? Koliko je električne energije potrošeno na kruh koje će se baciti?

S jedne strane se potiče ljude na energetsku učinkovitost, ekološki ih se osvještava, osuđuje se one koji bacaju hranu, a sve to se dozvoljava proizvođačima.
Naravno cijenu njihove neučinkovitosti plaćaju potrošači.

Može li se što učiniti da se baram smanji tolika neučinkovitost i rasipanje resursa?

Slično je i s drugim proizvodima s kratkim rokom trajanja: jogurti, povrće, voće, mesne prerađevine...
Dio svega toga propada. Veliki trgovački lanci, a i male trgovine žele ostaviti dojam obilja i velike ponude. Posljedica toga je upropaštavanje i bacanje hrane.

Kad se govori o štednji energije uglavnom se priča o štednim žaruljama, automobilima koji troše malo goriva, pasivnim kućama...

I u jutrošnjoj radijskoj emisiji na HR1 g. Stipan Bilić (predsjednik HUP prehrambene ind.) je elegantno stao u zaštitu svojih poslodavaca i dobio prostor da ponovo baci ružnu sliku i pokaže već poznatu netrpeljivost prema seljacima.

Nemam tonski zapis, niti postoji pisani trag pa mi samo preostaje da mi vjerujete da sam dobro zapamtio izrečeno mu:

Među seljacima je uvriježeno mišljenje da su oni ugroženi i da se njima mora pomagati. Tako su na primjer prošle godine dobili odštetu za sušu iako suše nije ni bilo.

Neću nas braniti time što je gotovo cijeli svijet zahvatila suša (poskupljenje hrane), što su i vrapci na grani uvjereni da smo i u nas imali sušu, samo ću pokazati kojom se to statistikom služi moćni prehrambeno-trgovački lobi.

Potaknut Potjehovim postom o stanju u poljoprivredi, pišem o jednom užem i zapostavljenom djelu poljoprivrede, povrću.

Mali uvod, da steknete osnove o temi...

Poticaji za uzgoj povrća su uvedeni tek 2004te i to za dvije kategorije:
-povrće (1250kn/ha)
-povrće za industrijsku preradu (3000kn/ha)

Neupućeni bi rekli kako je to dovoljno i primjereno za nesto poput povrća, ali bi se prevarili. Jako prevarili :)

Svi pričaju o tome kako bi farme sa sto hektara bile produktivne, a nitko ne priča kako bi poljoprivredno imanje od jednog hektra na kojem su plastenici i u kojem se uzgaja plasteničko povrće donosilo više novaca od 100 ha pšenice! Oni koji se kuže u to šute i trpe postojeću situaciju, a većina građana to ne shvaća i priča se samo o pšenici i kukuruzu, a povrće tko jebe...

Nakon dugo vremena jedan jak i dobar tekst u Jutarnjem listu - Poljoprivreda tone na razinu 50-ih jer se vodi političkim voluntarizmom - razgovor sa Stipanom Bilićem, direktorom Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede HUP-a o razlozima poskupljenja.
Rast cijena hrane u svijetu, ali i Hrvatskoj ponovno je otvorio pitanje konkurentnosti hrvatske poljoprivrede. Dok se u javnosti loptica prebacuje na trgovinu, visoke marže, skupu sirovinu i sušu, Stipan Bilić, direktor u HUP-u, koji kaže da je jedini plaćeni lobist za poljoprivredu u Hrvatskoj, tvrdi da problem prvo treba tražiti u svom dvorištu. Nekonkurentna usitnjena proizvodnja, politički voluntarizam u poljoprivredi i nepostojanje poljoprivredne politike s jasnim ciljem što se želi, doveli su do pada proizvodnje koja se opasno približava razini iz 50-ih godina prošlog stoljeća.

Ekologija je s svakom novom godinom sve značajnija i važnija tema. I doista, kako vrijeme prolazi, ekološke teme sve više zaokupljaju medijski prostor, ali i svakodnevne razgovore. S pravom! Iako se glavnina ekoloških odluka donosi na "visokim razinama" i bave se "velikim temama", postoji puno malih tema koje se mogu itakako primjeniti u svakodnevnim životima, a koje u konačnici ipak mogu imati mjerljivi rezultat u "velikoj slici". Jedna od takvih tema, koja me se dotiče direktno je - biciklizam.

U jednom od prethodnih postova sam pisao na temu poticaja za maslinovo ulje. Tada je sve ličilo na klasičan HDZ-ov koncept: kupi sve koji se (pot)kupiti mogu. Najava o novim poticajima za maslinovo ulje, kako za proizvođače tako i za otkupljivače, se izvrsno uklapala u taj koncept. Već sam zamišljao ekspresno pripremljeni prijedlog zakona, "uguravanje" istoga na prvu sjednicu Vlade i zatim ekspresno izglasavanje u Saboru u 90-toj minuti utakmice, na posljednjem zasjedanju.
I eto čuda - ništa od toga se nije dogodilo!

Ministar Cho je opet u ofenzivi. S obzirom da su izbori tako blizu, gotovo "iza kantuna", pravi je momenat za stvaranje slike kako njegovo ministarstvo čini velike napore da pokrene stvari nabolje u domaćoj poljoprivredi.
Posljednji primjer u nizu je najava da će biti promjena u sustavu poticaja za maslinovo ulje. Iako je, za sada, riječ samo o najavi, vjerojatno će adekvatnim ekspresnim promjenama zakona to i odraditi jer svi trebaju znati da je to uradio - ZNA SE tko.

Ukratko se radi o slijedećem: svaki maslinar koji je u Upisniku i ima registrirano OPG (Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo) za svaki kilogram prerađenih maslina će dobiti 1 kunu, a za svaki kilogram legalno prodanog ulja maslinovog dobije: a) ako je ekstra djevičansko 10 kn/kg, b) a ako je djevičansko 5 kn/kg.

Izgleda da je vrag odnio šalu. Približila se svinjska kuga na dvadesetak kilometara od mojeg sela. Uzevši u obzir da je to vrlo zarazna i lako prenosiva bolest, razloga za zabrinutost ima.

Još prošle godine je ukinuto obvezno cijepljenje svinja, ali lani nije bilo ozbiljnijih kontaminacija. Izgleda da ipak moramo proći dječje bolesti prelaska s aktivne na pasivnu zaštitu. Otegotna okolnost nam je istanje u susjedstvu, ali su i oni u postupku tretmana kuge kao i mi, pa nema razloga da na susjede gledamo kao na kužne zemlje.

Inače, informacije radi, trošak neškodljivog uklanjanja zaraženih svinja je na nivou ili manji od redovnog cijepljenja cjelokupnog stada, a uz to bolest ne biva trajno uklonjena nego jednostavno prikrivena.

Česti su prigovori hrvatske javnosti kao i raznih stručnjaka da su poticaji u poljoprivredi zapravo socijalna stavka, a da ne služe razvoju agrara. Teško je pronaći pravi odgovor, a još teže pronađi pravo rješenje. "Tko plaća uvijek mu je puno, a ..."
U članku Subsidies Fail to Save French Farms se govori o francuskom slučaju gdje je primarni prigovor - propadanje obiteljskih farmi uprkos ogromnom agrarnom budžetu koji Francuska povlači iz EU budžeta - 11,6 mld € godišnje.
Navode se npr. podaci da u zadnjih 50 godina dnevno nestane u prosjeku 100 farmi, da je broj uposlenih u poljoprivredi smanjen za 2/3 u posljednjih 25 g., da se prihodi farmera smanjuju, a opada i izvoz polj. proizvoda...