Dubrovnik je opet u šoku.
Dva događaja, dva sudska procesa, oba izvan Dubrovnika i granica Hrvatske, ponovo su uzbudila duhove u gradu podno Srđa. Jedan s drugim nemaju nikakve veze, ali vremenska koincidencija izricanja presuda i nehotice navode na usporedbu. A ona dodatno konsternira javnost.
Pravda je spora ali dostižna, stara je izreka za kojom se poseže u trenucima nezadovoljstva kad raskorak između prava i pravde 'bode oči' i 'para uši'. U ovoj situaciji ni to ne pomaže. Prije bi se moglo reći: Nije pravda toliko spora, koliko je nedostižna! Uza svu konsternaciju koju ovakva sintagma nosi.
Od ožujka 2001. kada sam predložio proglašenje gospodarskog pojasa Republike Hrvatske u Jadranskom moru on ne prestaje biti kušnja za svaku vladu.
Odmah na početku ove priče dobro je prisjetiti se osnovnih pojmova iz međunarodnog prava mora. Teritorijalno more obuhvaća morsko područje (morsku vodu, morsko dno i podzemlje, te zračni prostor iznad mora) do 12 milja od polaznih crta (tj. najisturenijih točaka obale i otoka koji ostaju iznad mora kod plime). Ne treba ga proglašavati, nego ga država ima od trenutka kad država osamostali. Pri razgraničenju u uskim zaljevima primjenjuje se ili crta sredine ili povijesna prava ili zatečene posebne okolnosti na moru. Država u tom području ima sva suverena prava – samo ona može iskorištavati naftu i plin, samo njeni ribari mogu ribariti, može nametati pravila plovidbe, samo ona može održavati vojne vježbe (a drugi kad im ona to dopusti) itd.
Neovisni, ali ne i neutralni