Veća sam pisao da sam se krajem 1970. zaposlio u jednom velikom zagrebačkom poduzeću, sa zaista šarolikim društvom u pogonima, radnici s područja gotovo čitave Jugoslavije, naravno najviše iz Zagreba i okolice, potom su slijedili oni „izbosne“.
Nalazilo se tu rame uz rame i desetak bivših partizana i podjednak broj bivših pripadnika kvislinških vojski, onih koje su, ako je vjerovati Josipu Jurčeviću i Tomislavu Karamarku, „komunistiičke zvijeri“ onako bezdušno pobile nekoliko puta, radilo se o tada krepkim pedestgodišnjacima koji su zagazili u šesto desetljeće života.
Fascinantno je da na ideološkom planu između nekada smrtnih neprijatelja nikakvih sukoba bilo nije, zaista bi se moglo reći da je došlo do pomirbe i ne samo među Hrvatima, a bilo je zaista svačega od nekadašnjeg višegodišnjeg Kardeljevog osobnog tajnika, demobiliziranih partizana s činom i bez njega, bivših ustaša, domobrana i četnika kažnjavanih i nekažnjavanih, pa sve do jednog redikula koji je samo uvjetno pripadao tom društvu.
Neću se više referirati na Marinkovića. Kako je ova tema, htjeli ne htjeli, i dalje aktualna, navodim dalje svoja razmišljanja o zbivanjima i ideološkim prijeporima, prvenstveno 1989.-1991.. Bio sam svjedok i sudionik, te sam i kasnije o tome razmišljao i nastojao nepristrasno razumjeti ono, što je sad povijest.
S jedne strane, postojala je pragmatična potreba "pomirbe", da se ne produbljuju raskoli u hrvatskom narodu, s obzirom da je sa srpske strane, nakon "čišćenja" svih Miloševićevih protivnika u "antibirokratskoj revoluciji" prijetio ujedinjeni, izrazito agresivni velikosrpski pokret. Tu su potrebu u prvim mjesecima 1990. prihvatili i vrhovi SKH, kao i HDZ-a i stranaka koje su ušle u koaliciju, koja je "narodni sporazum" stavila i u ime.
Lako je pasti u zamku, i sve gledati crno-bijelo. Naravno, pogotovo što čovjek sam sebe uvijek stavlja na stranu bijelog: crno, to su oni drugi. Jednostavno je napisati: oni su loši, oni su krivi za sve.
Prije 20 godina se se počele događati velikom brzinom promjene, koje su dovele do ovog što imamo danas, što bi se mnogima tada činilo nezamislivo i užasno puno, a nama se uglavnom čini bijedno i strašno malo. Teško je gledati iz one pespektive, a krivo iz današnje. Ključni događaj je bio skup na Cvjetnu nedjelju, tjedan dana pred Uskrs, u kojem je Franjo Tuđman, nastupom na livadi pored vojarni južno od Ilice, a koje mnogi pogrešno nazivaju Trg Francuske Republike (taj trg je malo dalje, livada tada nije imala imena) osigurao pobjedu svom HDZ-u.
Sve se tad činilo toliko idiličnim: proljeće, Uskrs, narod sretan hrli u crkve, uskoro su slobodni izbori, svanuo je novi dan... ja niti tada ni pod razno ne bih glasao za HDZ. Tek je 19 godina tada bilo prošlo od "hrvatskog proljeća" a Savka i co. su već bili u drugom planu — manje nego što je danas, 2010, prošlo od te 1990. Rekao sam — treba glasati za Koaliciju, ali pobijedit će HDZ. Tako je i bilo.
Budući da prema njegovoj tvrdnji, "građani traže da se kandidira za predsjednika" na predstojećim predsjedničkim izborima, kabadahija iz Pogane Vlake na privremenom radu na mjestu gradonačelnika Zagreba će vjerojatno udovoljiti "usrdnim molbama građana" i kandidirati se.
Ne bi on to ni za živu glavu, ali kad garđani toliko izistiraju, a on je, je li, naučio slušati građane, smilovat će im se i udovoljiti njihovom zahtjevu.
I pritom riskirati isključenje iz SDP-a, kako je to predsjednik SDP-a, Zoran Milanović, najavio.
Međutim kabadahija iz Pogane Vlake zajedno sa svojim brojnim dužnicima i poslušnicima ima odgovor i na takav izazov, pa će, ako ga isključe iz SDP-a, osnovati svoju stranku pod radnim imenom Hrvatski socijaldemokrati, koja se neće moći tako zvati jer je stanoviti Jerko Zovak svojedobno (2004.) registrirao stranku toga imena.
No neovisno o tome bit će to posebni oblik socijaldemokracije, naime glavni protagonist nam dolazi iz kraja u kojem se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, samo što je on dovoljno lukav da zna da se s otvorenim propagiranjem ustaštva baš i ne može daleko prispjeti.
