Po povratku sa subotnjeg roštilja, reda ćevapa, reda kobasica i piletine, malo svinjetine i kako to već ide na ovim našim prostorima, uspješno porazivši vrijeme i kišu koja je partizanski rokala po strehi nad terasom u gornjoj Dubravi, teško da sam mogao više i primirisati meso. Za večeru: cornflakes preliven jogurtom, još uvijek neomekšale žute pahuljice krckaju pod zubima dok prelazim očima preko sljedećih redaka legendarnog kroničara najbitnijih zbivanja u Lijepoj našoj:
In medias res: jer nemaju ni 22, a već su zapeli u partijskim strukturama! O čemu se zapravo radi? Ne mogu, a da se ne osvrnem na kolege s fakulteta, buduće intelektualce, koji si dopuštaju da im se razum smije iza ugla, a integritet ih šamara na svakom crvenom semaforu (uz isprike kolegama u crvenim strankama, nek vas šamara na žutom ili zelenom). Pritom ne mislim odgovarati mlade ljude od uključivanja u politiku jer mi smo bar generacija koja ne zna što je totalitarizam, generacija spremna gaziti, lagati i potkopavati, od malena znamo da se nitko za nas neće pobrinuti osim nas samih. To radimo treptajem oka, brzopotezno, uz podmukli osmijeh. Možda je nekima to teško priznati, no deviza "ako te nitko ne mrzi, znači da nešto ne radiš dobro" postala je credo pojedinaca koji žele iskočiti iz mase intelektualnog stada spremnog da uskoči u kućicu iz koje se ne izlazi, spremnog da kuka o zlim i bešćutnim pastirima jednog dana kada shvate da diploma koju ponosne mame drže na zidu u zlatnome okviru nije ništa do li potvrda da ste svladali osnove prometovanja cestom, a sanjate o Formuli 1.
"The Trouble with Being Human These Days"... citav dan razmisljam kako bih prevela ovu recenicu, a da ne narusim njenu misao... probala sam sa "kako je tesko biti covjek danasnjih dana", ali to nije to.. To nije ono sto je Zygmut Bauman mislio, pre depresivan prijevod, gubi se znacenje. Probala sam jos sto varijanti ali nijedna nije bila ona s kojom bih bila zadovoljna, ona koja daje dovoljno optimizma i dovoljno istine u savrsenoj jedostavnosti izrecene cinjenice... ili sto raznih cinjenica? Kako ostati covjek? Biti dovoljno human, ali i racionalan u danasnjem drustvu?
Teskoce u "biti danas humano bice" ...biti ono sto je oduvijek bilo osnovno ljudskom rodu kroz vjekove, ono sto nas je odrzalo kroz sve nase medusobne borbe i razaranja, otimanja i pljacke... ...naci ljudsku crtu u sebi i zivjeti ju.... Kako "biti" taj arhetip covjeka danas? Arhetip onog sto je covjeka oduvijek jedino cinilo covjekom..... humanim bicem.
The Trouble with Being Human These Days (official trailer) - Documentary about Zygmunt Bauman from photogl on Vimeo.
TEMELJI DRUŠTVA
Ispričavam se što ove stvari objavljujem ovdje. Činim to samo zato što mislim da bi to nekome moglo zatrebati.
Zatrebati?
Za što?
Evo. Ako se danas nađete negdje u civilizaciji ili društvu, to je isto kao da ste iz nekog aviona ispali usred džungle, bez kompasa, i elementarnih znanja o stranama svijeta. I sve to usprkos tome što već više od dvije stotine godina postoji znanost o društvu - sociologija.
Ovaj tekst, mogao bi koristiti nekim ljudima koji bi htjeli znati koji su bitni elementi društva, a koji su nevažni.
Čemu to razlikovanje?
Evo malko i o tome. Masa ljudi je sita i presita ovakvog života i u ovakvom društvu, premda toga nisu uopće svjesni, i povraća im se na svaku pomisao da moraju nastaviti život. Takvima bi pomoglo malko orjentacije da lakše podnose sve što živ čovjek mora podnijeti.
Manji je broj onih koji su svjesni da nije samo naše viđenje društva kaotično, nego i samo društvo, i htjeli bi tu unijeti nešto reda, ako je ikako moguće.
Takvima će ovaj tekst nešto značiti, naravno, samo ako nisu prepametni, i stoga sposobni uvidjeti samo njegove loše strane i "bitnu promašenost".
Takvima se ne može pomoći.
Kratka povijest jedne ludorije.
Stalna na ovom svijetu samo mijena jest. I u našem političkom mikrosvijetu također. Tko je doli, svrgnut će podmuklo onog tko je gori. Tako bi se ukratko moglo opisati odluku koju s različitim emocijama već neko vrijeme očekujemo: izbacivanje Jadranke Kosor iz HDZ-a. Sukob taština, osobni animozitet između bivše premijerke i predsjednice stranke i aktualnog predsjednika, a povrh svega sukob koncepcija mogli su dovesti do jedinog mogućeg epiloga: onaj (tj. ona) tko se ne uklapa, ispada iz igre.
„Što bude, bit će“ mudro je izjavila Jadranka Kosor povodom najave da bi stvarno mogla dobiti cipelu. I točno je, nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Preživjet ćemo i ovu smjenu. Jadranku Kosor ne treba žaliti. Izgubila je unutarstranačke izbore, nije prihvatila pravila igre novog vodstva i logično je da to vodstvo ima legitimno pravo voditi politiku stranke onako kako misli da je za stranku najbolje.
S druge strane, razumijem i njenu frustraciju. Ponizio ju je upravo onaj kojeg je sama pompozno vratila u HDZ.
U pradavna vremena su svi u SFRJ znali bolje sastaviti nogometnu reprezentaciju nego li selektor Miljan Miljanić. Danas opet svi bolje znaju sastaviti nogometnu reprezentaciju RH nego li izbornik Štimac. Čudan neki narod(i) – svi uvijek znaju bolje tuđi posao nego li svoj vlastiti. Zato smo valjda tako i prošli i zato nam valjda tako „dobro“ i ide.
Koliko puta ste čuli: „... da je meni pet minuta vlasti – sve bi ja to sredio...“ Znači, političara imamo koliko i stanovnika baš kao i izbornika (selektora) u nogometu. Svi sve znaju o politici a istovremeno nam je i država i politika u općem rasulu a ono o čemu politika neizravno odlučuje, a to je skoro pa sve, nam je iz gorega u gore. Političarima ne oskudijevamo, pa gdje je problem?
Za ustrojiti državu, još k tome demokratsku državu, uopće nisu ni važni ni presudni političari već trebamo državnika! I nema države na svijetu koju su ustrojili političari već su to činili državnici. Ja mislim da postoji baš takav upravo sada te pažljiv promatrač vidi jednog jedinog (jer više ih i nema) – prof.dr.sc. Ivu Josipovića.
