Posvećeno lijepoj i hrabroj ženi:
JESTE LI I VI ZALJUBLJENI U MARLEN DIETRICH?
Ljubo R. Weiss
... Jeste li i vi zaljubljeni u –
Marlen Dietrich?
Dugonogu plavu anđelicu,
Znate sigurno onu fotografiju:
S podignutom desnom nogom,
Na glavi šešir, sjedi, čini se,
Na buretu piva, izazovna.
Onu koja pjesmom pita:
«Sag mir, wo die Blumen sind..?»
Koja pjeva himnu vojnika: «Lili Marleen»,
Onu Marlen glamuroznu, sanjivu,
Hrapava glasa, što pod kožu ubada?
Ona nije mogla u sjenu Hitlera,
Poput Eve Braun, na Berghofu,
Koju su zanimale fotografije, životinje,
Tablete za smirenje, laka literatura,
Najviše, ljubavni filmovi,
Koja je otišla u smrt u "Vučjoj jami",
Sa svojim voljenim vođom,
Kao sponzoruša i «Frau Hitler»,
Dva dana nakon vjenčanja.
Ne znam zašto spominjem «Frau Hitler»,
A zaljubljen sam u – Marlen Dietrich?
Čast dugonogoj plavoj anđelici,
Ali da nije pljunula Hitlera,
I pjevala za nekoliko generacija:
«Sag mir, wo die Blumen sind..?»,
ne bih se u nju, iskreno kažem,
zaljubio poput dječarca.
Oprostite na indiskretnom pitanju:
Jeste li i vi zaljubljeni u –
Marlen Dietrich?
(30. 8. 2010.)
LOVE STORY – s malo politike, II dio (posvećeno izbjeglim prognanima i nestalim Srbima Hrvatske).......................................................................
Nadam se da ćete razumjeti zašto neke osobe koje spominjem u ovom dnevniku, koji nije klasični dnevnik, nego tekst između literarnog i publicističkog, navodim bez punog imena i prezimena? Prvo sam zamislio da pišem samo njihove inicijale ali, ipak sam kod nekih odlučio promijeniti imena. Mada je prošlo od tog mjeseca i tih događaja točno čak 44 godine, mislim da je bolje tako – na kraju krajeva, glavna junakinja je danas udana žena, živi relativno daleko od Virovitice, mala je vjerojatnost da sretnem nju ili njena muža, ali valja poštovati njenu privatnost. Ako bude zdravlja, njenu kćer mogao bih sresti jer njena je želja da posjeti Viroviticu i majčin rodni kraj.
Većina važnog što se dogodilo,a što želim opisati, dogodilo se u maju – svibnju, mjesecu koji mi je najdraži od svih dvanaest, mjesecu koji kao da je stvoren za – ljubav!
DRAGANA – EGZOTIČNA POJAVA OČIJU SRNE I BIJELOG OSMIJEHA
Ne govorite mi ništa protiv Poljaka,
osobito ne protiv Poljakinje koja ljubi.
Mi nećemo zaboraviti Auschwitz-Oswiencim,
ni one koji su od nas okretali glave,
ponajmanje prugu što za Birkenau vodi.
Mi nećemo pristati na križeve i samostane,
sred ili pored logora smrti,
no, uzet ćemo za ruku Poljakinju ustreptalu,
i poći u kino gdje glazbeni film se vrti.
U kinu na na bečkoj periferiji filmovi se daju,
za one koji govore "Gestensprache",
film o rocku i zvijezdi Chucku Berryju.
Film će gledati samo nas šestero,
s kino-operaterkom sedmero,
ako oduzmemo moju Poljakinju i mene - petero.
Mi smo imali vlastiti film nadahnuća,
repriza kojeg je nemoguća.
Film pored filma, kao koji puta ranije,
u zadnjem redu, u mraku
virovitičkog kina, u "Domu armije".
x x x
Gledala me očima srne,
upijajući riječi, sposobna da uči,
snena, mirna, ležerna,
s koljenima na prednjim sjedalima,
s rječnikom, papirom i olovkom u ruci,
i na čudnoj muci -
što hoće ovaj od mene o fluidu i struji govoreći,
što me pita za vraga i anđela,
što mi crta note po papirima,
Kažu mi da se neke poruke, čak i važne poruke, pa i višeznačne, lakše šalju i još bolje primaju - poezijom, pjesmom. Ako više u ovom društvu nema koncentracije za slušanje političara, koji su i vragu i B-u dojadili (uz poneki, časni izuzetak) tko će onda čitati poeziju?
Uvjeravaju me da se još čita knjiga, pa i poezija, i da sve nije tako crno kao što nam se čini. Ipak, imam osjećaj da se dramatika današnjih društvenih zbivanja ne osjeća u djelima suvremenih književnika, poeta posebno. Možda, misli se, prošlo je vrijeme socijalnih pjesama, budnica, refleksivnih pjesama. Tko bi danas pjevao o radničkoj žuljevitoj ruci, kao nekada S.S. Kranjčević, pisao o buni seljaka, kao nekada August Šenoa, o štrajkovima uzduž i poprijeko ove lijepe naše i agoniji buržuja, kao nekada Miroslav Krleža?
A uz proteste, trebale bi ići i protestne pjesme...Gdje je novi Ivica Percl? Što radi Enes Kišević?
Pjesma ne trpi uvod, ovaj je napisan uglavnom stoga što je pjesma bila prekratka da bi, po sustavu Marka Rakara, bila objavljena.
Dakle, pred našim je očima pjesma naziva
ISKRE
ČEKAJUĆI KIŠU SLAVONSKU
Ima kiša što banu ili neosjetno stižu,
Zemlju škropiti počnu, tek tako,
Al ima kiša što porađaju se, bolno, polako:
Slavonske kiše koje sa zapada gmižu.
Ima kiša zagrebačkih, bečkih, beogradskih,
Onih nad Brestom i onih nad Zadrom,
Kiša što bi htjele pasti, al ih Netko ne da,
Zgrabio ih za vrat snažno,
Žednu zemlju Hašem gleda.
Utihla ravnica, pritisnuta ječi, stenje,
kao da će s neba, mjesto kapi
- ogromno kamenje!
Psi dovikuju se reskim lavežom,
Zvona zvone opomenom.
Krošnje obeharale, a snuždile se,
Vjetar njiše haljine bijele, nevesele.
Nigdje stvora živa, tek mačke na putu,
Sklonilo se sve pod krovove kuća,
Očekujuć kišu slavonsku, proljetnu,
Kišu što ne bi na Slavoniju polegla,
A ova nervozno se propinje,
Poput dorata, iz štale pobjegla.
I tako, zaglavile se kapi ponad Slavonije,
Pjesnik bi rukom da ih takne,
Moleći se oblacima i vodi,
Hoteći da najzad orose ravnicu,
Koja bez kiše, neće da se plodi.
Čekat će pjesnik, čekat će Slavonija,
Probdjeti noć ugaslu od muke,
A jutrom kliznut će prve kapi,
O jučerašnjem prosvjedu, koji su organizirali sindikati, napisao sam haiku:
Kamena vrata.
Kordon. Stoje radnici.
Opet izdani.
O čemu se radi, pročitajte priopćenje Crvene akcije.
Jedan moj raniji komentar na istu temu: Radnici, organizirajte se sami i odjebite prodane sindikaliste!
Morate biti svjesni, svi vi, koji živite od svojeg rada: Živimo u kapitalizmu, istinskom, kumovskom!
Cijeli sam dan jeo sarme i pjevao narodne pjesme. Te divne pjesme nakon sat, dva nalikuju mantri pa osjećam onu slatku ugodu kao poslije duge, duge molitve. Moji susjedi ne vole da ja pjevam. Lupaju i zvone po vratima, nabijaju štapovima po parketu i po stropu, dozivaju, prijete, a jednom su mi bili pozvali policiju. Došao neki ušlagirani drot pa smo se zajedno derali do ujutro, jeli čvarke i pili neku blagu šljivu. Dakako, susjedi su bili kuš. Ako su nešto i rogoborili, bilo je to onak, potiho. Jer murija je na našoj strani - uz narodnjake. Jedino mi se ne sviđaju domoljubne pjesme jer evociraju erotski transfer prema majci-domovini, a meni je to malo onak - bljak, da ne kažem incestuozno. Hajde-de, ako to pjevaju klinci od 13, 14 godina (incest is the best) ali kad se odrasli ljudi seksualno ple na majko-domovinu.... Meni je nekako normalnije da se palimo na ženske, na aute, na dobre kompjutore, ali na majke (jel netko od vas uopće vidio moju mamu?) A tek sarmice.... Volim kad odstoje, a onda ih još zapečem u rerni. Čista poezija. Mistično iskustvo. Sve to mogu zahvaliti isključivo Ivi Sanaderu.
