pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Evo nastavka priče koja je započela prije par mjeseci postom Kakvu stranku želim – iliti what makes me tick Priča koja se polako bliži svojem kraju, iako u stvari „kraj“ i nije najbolji izraz.

Kraj, naime, podrazumijeva završetak !

A potraga Zvone Radikalnog za strankom koja bi idealno utjelovljavala (i provodila !) principe drage srcu mom neće tako skoro završiti, usprkos orgazmičkom uzbuđenju u prethodnom postu :-)

Eh ti principi ...

Oprostite ako me večeras krenulo, ali kad vidite ovu razinu lupetanja koje može vikednom izreći Đurđa Adlešić jednostavno ne mogu ne komentirati:Komentirajući poštenje i odgovornost HSLS-ova predsjednica je istaknula kako su njihove dvije stranke već pokazale da misle ozbiljno. - Mi smo pokazali na primjeru nadzornih odbora, svoje smo članove povukli. A građane molimo da nam pomognu da sljedeća Vlada bude odgovorna-pojasnila je. I tko o poštenju i odgovornosti doli Đurđa Adlešić. Povukli su se iz nadzornih odbora gdje ionako nisu bili plaćeni. Pravi bi potez bio da Đurđin suprug Staško da otkaz na unosnu direktorsku funkciju u Croatia osiguranju (Adlešić: Nisam lagala o diplomi), a ona konačno pokaže tu diplomu iz Banja Luke koje se srami.

Ne, za ovaj tekst nije zaslužan Ivica Kirin, već brojni pošteni policajci koji ovih dana svoj teški kruh zarađuju na +40.
Prvo sam pročitao Ministar se postavio iznad građana, pa uhvaćen u tome lagao da se to nije dogodilo. Da Sanaderovi ministri i on sam lažu nije novost, da Ratko Maček laže kad zine, niti to. Ali kada čitate o prometnom incidentu u kojem je vozač ministra Nevena Ljubičića vozio zaustavnom trakom pored zaustavljenih kolona, da bi ih, vjerovali ili ne, zaustavio policijski motorist i vratio u kolonu, ipak pročitate tekst još jednom, prije nego što stvarno povjerujete da se je to i dogodilo.

Namjeravam ući u politiku i postavljam pitanje sebi i Vama: Treba li u politici biti pošten?
Zašto to pitam?
Kada pogledamo oko sebe po lijepoj našoj vidim vrlo čudne likove visoko na društvenoj ljestvici. Navest ću neke primjere:
Vidim bogate i cijenjene generale. Šepure se svojim činovima i iživljavaju se trošeći lovu. Rijetki od tih generala bi postali narednici u vojsci da nisu bili u HDZ-u. Ovoliko bogatstva generali mogu steći samo u državama u kojim je vojna hunta na vlasti.
Tu su i opjevani tajkuni. Svi do jednog su do svog bogatstva su došli blagoslovom HDZ-ove politike. Svoj prvi milijun su ukrali. Većina njih više nije u HDZ-u ili to javno neće priznati. Plaćaju svim strankama i kažu da ih politika ne zanima. Kupuju sve one koji su im potrebni kako bi zaštitili svoju nelegalno stečenu imovinu. Sad su cijenjeni građani, a oni sebe smatraju spasiocima Hrvatske ( zapošljavaju ljude, kao u tim firmama prije nisu ljudi radili).

U našoj mladoj, demokratskoj zemlji Hrvatskoj svakog se dana u raznim tiskovinama i elektroničkim izdanjima susrećemo s brojnim aferama koje »ocrnjuju« visokorangirane političare, uspješne menađere, sposobne poslodavce, ali i obične liječnike, prosvjetne djelatnike i policajce. Oslikava li to, zaista, stvarno stanje u domovini? Ili mediji, posebice u posljednje vrijeme, u nedostatku priča izvlače »prljavo rublje« i prikazuju samo jednu stranu medalje?

Gledajući samo tu »paranormalnu« sliku medija ne bi nam trebalo mnogo vremena kako bismo zaključili da naši političari zapravo teže uspješnosti – ali ne za opće dobro, već osobne interese i dobitke. Nema tu mjesta poštenju i humanosti, pa oni su lopovi! Kradu gdje god stignu – počeli smo tako razmišljati o toj plemenitoj i moćnoj profesiji. No pogledamo li malo bolje kakvi smo zapravo MI, uočit ćemo da zagledani u tuđe dvorište previše kritiziramo! Pitam Vas: koliko često za privatne potrebe koristimo resurse tvrtke u kojoj radimo, bismo li uzeli novce iz novčanika koji smo pronašli na cesti, očekujemo li nagrade za našu pomoć ... Ja bih na sve odgovorio s DA. Stoga je krivo očekivati od drugih poštenje – kada se i sami tako ne ponašamo!