Preneseno s mrežnog sjedišta ZelenaPolitika.Info.
U sridu! - Tjedna kolumna Zorana Oštrića
Predizborna kampanja u punom je jeku. Nije naročito zanimljiva. Ono bitno, svima je jasno: vlast će preći u ruke "Kukuriku koalicije". Zanimljiva su pitanja: Hoće li osvojiti apsolutnu većinu zastupnika? Koliko nisko će HDZ potonuti? Tko će i koliko od "trećih" osvojiti mandata?
To će ovisiti o nekoliko posto birača, koji će se domisliti ili predomisliti u zadnjim danima. Političari se sada za njihove glasove bore. A dobro je, smatram, da neki od nas stoje sa strane i promišljaju sa stajališta dugoročnih trendova.
U ovo doba prije dvije godine, kum Milan Bandić bio je u punom političkom naletu. Mediji su s ogromnom pažnjom pratili njegovu kampanju za predsjednika republike. Bilo je jasno da u drugom krugu nema šanse, ali osvojio je, kao nezavisni kandidat, vrlo respektabilnih 40 posto glasova (37 posto od onih koji žive u Hrvatskoj). Podržavala ga je vrlo široka klijentelistička koalicija. U kampanju je bio uložen golem novac. Njegov konzervativni populizam privlačio je znatan broj poklonika.
Danas je na političkoj margini. Grupacije koje su ga podržavale, napustile su ga. Novca je nestalo. Medijima nije zanimljiv. Njegova najavljena nezavisna lista u anketama stoji slabije od one don Ivana Grubišića.
Pažnju hrvatske javnosti u posljednje su vrijeme zaokupile brojne afere iz domene političko-gospodarskog kriminala. Potaknute su, prema službenoj verziji, dobrim radom političkih stega naglo oslobođenih pravosudnih tijela što kao imamo zahvaliti odlasku navodno glavnog kočničara Ive Sanadera, odnosno preuzimanju uzdi i njihovom čvrstom držanju od strane navodno vješte jahačice Jadranke Kosor. Prema onoj neslužbenoj, u najvećoj se mjeri radi o vješto režiranoj predstavi vladajućih ne bi li u sklopu pregovora o pristupanju EU konačno iskamčili otvaranje poglavlja o pravosuđu i ljudskim pravima.
U isto vrijeme, javnost je nedovoljno fokusirana na borbu koja se odvija unutar struktura zagrebačke gradske vlasti. Ista je, osim gore navedenim, zasjenjena i najnovijim zbivanjima oko Varšavske ulice a oštrica kriterija za prosudbu o čemu se zapravo radi je bitno zatupljena činjenicom da je jedna od sukobljenih strana Milan Bandić, zbog neuspjeha na predsjedničkim izborima i odlaska iz stranke čiju je zaštitu godinama uživao, trenutno valjda najmanje omiljeni gradonačelnik u Hrvatskoj.
Kažu da kada se radi o principima, imena nisu važna. Ili da barem ne bi trebala biti.
Moji roditelji koji su sedamdesetih godina slovili kao dio zadovoljne srednje klase danas su bezvoljni likovi koji unucima (od sestre) ne mogu priuštiti od svojih mirovina sa punim stažom jedan sladoled tjedno. O tenisicama Nike makar i patvorenim ni sanjati ne mogu. I uvijek su nas učili, cure samo svojim radom ostvarit ćete osobnu satisfakciju i oslobođenje obitelji. Danas sam daleko od izraubanih roditelja, a daleko sam jer Hrvatska nije država za moje roditelje i njihove kćeri već država gnojnih čireva i koja vapi za oslobođenjem tipa – Morales, tipa Chavez. Tada bih se sugurno vratila da podržim Hrvatskog Ernesta Guevaru. Ali sve si mislim da to neću dočekati već ću ostaviti hrvatsko tijelo daleko od matice, daleko od rodnog gnijezda...
Da li je Hrvatska morala završiti u nametnutom kapitalizmu gdje ne postoji BITI već samo IMATI. I katolička crkva u kojoj sam godinama slušala propovijedi o socijalnom nauku danas zgrće nekretnine, bijesne aute.
Već smo navikli da nedovoljno promišljene političke odluke izazovu i niz neželjenih, najčešće štetnih posljedica. Po svemu sudeći, drukčije neće biti ni s odlukom da je za uspjeh referenduma dovoljna većina onih koji izađu na birališta. Ako se ista još nekako i može pravdati željom da se izbjegnu zamke nesređenih popisa birača i nedovoljne zainteresiranosti biračkog tijela, ipak je ulazak u EU proglašen strateškim interesom Hrvatske, malo je vjerojatno da je netko ozbiljno razmislio o posljedicama toga na referendume koji se raspisuju zbog sasvim drugih razloga. Da jest, onda bi već na početku ionako presiromašne rasprave bilo rečeno da se prijedlog odnosi samo na referendum o pristupanju EU. Ovako je ostavljen prostor raznim kokošarima i ostalima koji u izbornim utrkama svojim programom i na račun vlastite osobe nikada nisu uspjeli zadobiti značajnije povjerenje birača da u novoj odredbi potraže svoju šansu.
Može li država vlastitom narodu iliti zajednici građana biti mačeha i gdje je u toj priči očuh kao glava porodice!?
U zemlji ostvarenog sna i državi demokracije kalendar otkuca 11. rujna – lomljava, jauk, krv... Samo nekoliko tisuća mrtvih, sve u ime vladara i onih što brinuše o pokornosti duša koje jesu i bit će da plaćaju.
“Ipak, preostali ljudi, što ne poginuše od tih zala, ne obratiše se od dijela ruku svojih, da se više ne klanjaju zlodusima i kumirima - ni zlatnima, ni srebrenima, ni mjedenima, ni kamenima, ni drvenima koji niti vide niti čuju niti hodaju - i ne obratiše se od svojih ubojstava ni od čaranja ni od svoga bluda niti od svojih krađa.”
Može li država biti autor uprizorenja 9/11, može li država izvoditi kazališne predstave a da gledatelji ne vide da je car – gol... Mnogo pitanja i vrlo malo želje za iskrenim odgovorom. Jesam li ja mesija koji uz trublje naviješta iskupljenja i ostvaruje nadanja pod potamnjenim suncem zemaljskim. Ja sam onaj - kojem je suđeno da će umrijeti...
Jel naslov prejak za sliku političke Hrvatske metastazirane u nemoralu i korupciji, Hrvatske doslovno bolesne jer biološki izumire brzinom jedne Jaske na godinu. A izumire jer mladost hrvatska ili migrira u „toplije krajeve“ ili glanca šankove u potrazi za melemom duše. I od onih rijetkih što pokušahu stvoriti obitelj – svaki treći trokira u prve tri godine.
Lijepa je ova zemlja – meni najmilija!
Kakve veze ima vezivanje nataliteta sa politikom, površno nikakve – dubinski itekakve. To je rezultat neizvjesnosti, rezultat latentnog straha od sutrašnjice koji generira stres – glasniku početka raspadanja ljudske konstitucije. A kad se raspada jedinka, raspada se i grupa koja figurira kao sigurnosni kišobran svojim članovima.
Na hrvatskom političkom obzoru pojavila se „još jedna stranka“ – 111 po redu, numerološki veoma interesantna. Još jedna u nizu iako oni tvrde – većina ih je na papiru, mi ćemo biti itekako u životu. Živi bili pa vidjeli, početna retorika je melem za zgažene i obespravljene u Rvata, a takvih je i više no puno. Ali, i opet taj prokleti ali – zagrebimo malo ispod površine oslikane retorike i probajmo dokućiti puteve gospodnje, posebice Lesara i Vuljanića – sada ikone svekolikih nada. I da, pomalo mi žao mog ratnog druga Josipa Vdovića što je uletio kao potpredsjednik i koji bi trebao poslužiti kao pojačanje narodnog štiha u sadašnjem vodstvu (Lesar-Vuljanić). Naravno i sam naziv LABURIZAM je duboko narodni i kad veliš Štefu i Jure da žive život laburista tada oni zajapureni od ponosa automatski zaboravljaju da već pol leta nisu dobili plaću i da u nedostatku kruha jedu samo kolače. Ali i to je novi izraz u Hrvatskoj, politička praksa ga dosad uopće nije poznavala, kao i onaj – pokrenuti inicijativu. Pa naravno, za političare je pleonazam dobrodošao alat u blagoglagoljivom pranju svjetine.
Hrvatska je u ovoj godini ušla u završnu fazu definiranja svoje sudbine. Postojeći politički sustav definiran Ustavom iz 2000. godine pokazao se nedjelotvornim da bi se strateški riješili državni politički, socijalni, gospodarski i ostali problemi s kojima je zemlja suočena na pragu ulaska u Europsku uniju.
U sjeni predizborne šutnje, formalno potpuno nezainteresirana za budućega Predsjednika Republike, najveća hrvatska stranka, HDZ, obilježila je dvadesetu godišnjicu osnutka svoga splitskog ogranka.
U prepunom kinu Central, brojni splitski hadezeovci ushićeno su dočelali svoju Predsjednicu, praćenu skoro kompletnom prvom postavom svojih pobočnika. Doduše, uočljivo bez dvojice onih koji su nedavno otpali, svaki na svoj način - Bebića i Hebranga.
Svekoliki ushit splitskoga članstva vladajuće HR-stranke (doma je doduše oporba vlaju Kerumu) do nebeskih visina uzdizao je Dujomir Marasović, koji je održao neviđeni panegirik predsjednici stranke, onoj koja je prije svega par dana politički dekapitirala svoga prethodnika a njihova sugrađanina, kojemu su ti isti tako vjerno i ustrajno virili iz guzice, a ovom prigodom ga ne spomenuše ni pod razno.
