pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Vašarski performans nacionalnim osjećajem blagoslovljenog zabavljača ograničenih vokalnih i umjetničkih dosega isprovocirao je kojekakve reakcije.

Centar Simon Wiesenthal pod povećalo je stavio nemalu grupicu pseudofašista okarakteriziravši zbog toga maksimirski nacionalistički slet kao "masovnu fašističku demonstraciju". Kad bi vam netko u Berlinu rekao da vam se u susjedstvu dogodio masovni nacistički skup, kako biste se osjećali? Hrvatska naravno nije nacistička Njemačka ma koliko se ekstremna ljevica trudila nametnuti tu analogiju, ali etiketa sigurno nije nimalo lijepa.

Židovska općina iz Zagreba odlučila se na blažu retoriku bez zapaljivog etiketiranja svojstvenog Simonovoj gerili pa se ograničila na kritiku vlasti zbog izostanka reakcije na isticanje ustaške ikonografije. Kritika hrvatske autohtone manjine (hrvatskih židova, za nacionaliste: "naših") bila je konstruktivnija i produktivnija: oglasili su se Predsjednik i Vlada od kojih je poslijednja u solomonski sročenom priopćenju odbacila "pokušaje" uporabe i isticanja simbola ustaškoga režima (unatoč tome da "domoljubljem" opijene grupe nisu ostale samo na "pokušaju") ali brže bolje i dodala disclaimer da hrvatska država počiva kako na antifašizmu tako i Domovinskom ratu, u svijetu zvanom "Hrvatski rat za nezavisnost ", a u Srbiji "Rat u Hrvatskoj" ("Hrvatski rat nezavisnosti" upće ne zvuči loše, možda čak i bolje od emocijama nabijenog termina "Domovinski rat"). Mesić je u svojoj ulozi "Nacionalnog Mesije Demokracije" iskoristio priliku da održi lekciju o trodiobi vlasti svojem zalutalom stadu koje još uvijek "puši" i potpuno nelogične medijske bombe - Simonovi hiperaktivisti tražili su naime da NMD zabrani skup i svojim mačem odsječe pomalo kontroverzni dio hrvatskog društva, protivno slobodi misli.

No u punom suglasju s pravom slobode govora i principom jednakog tretmana i prozvani dio društva dobio je priliku obratiti se s "druge strane ogledala". U njihovo ime istupila je udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski (zvuči kao friško ime, ali puno je vjerojatnije da su samo udruga s neučinkovitim PR-om u moru sličnih) nazvavši kritike "udarom na demokraciju" (makar sve još uvijek prilično čvrsto stoji) ustvrdivši da "domoljubnijeg događaja nije bilo od postanka neovisne hrvatske države". Romansirana retorika i apokalipsa (demokracije) – baš biblijski. Površni uvid navodi na zaključak da sličnu viziju nacionalnom strašću opijenih nota imaju i ostali fanovi pjevača militantnog pseudonima čiju vrijednost brane pozivanjem na "domoljubne poruke koje odašilje" koje veličaju "dom, obitelj i Boga" makar i popovi rade isto pa misa ipak ne počinje sa "Za dom spremni!".

Ovi kakofonični monolozi (umjesto javnog dijaloga) stvaraju (ili svjesno održavaju) potpunu zbunjenost glede definiranja stava prema prošlosti koje počinje definiranjem što termini koje ćemo koristiti uopće znače. Početak svake rasprave je definiranje teme i njenih ključnih elemenata. U raspravi o prošlosti kao stalni lajtmotivi se pojavljuju fašizam, nacionalizam i domoljublje. Javna svijest o fašizmu je zadovoljavajuća makar se o njemu još uvijek raspravlja, ali značenje ova druga dva termina je problematično.

Koja je razlika između nacionalizma i domoljublja? Što su obilježja jednog, a što drugog? I je li jedan "bolji" od drugog?