Da nije tragično bilo bi komično, ali ako kažemo da je tragikomično (što logično jest) uvrijedili bismo mnoge dobre ljude (mještane i radnike Koločepa - jedne turistički dobro plasirane i dubrovačke unikatne mini-destinacije).
Kao dioničarka Hotela Koločep d.d, koji je čudnim putevima božjim završio u još čudnijim rukama vražjim, primila sam ovu obavijest. Kako ima i drugih dioničara i dioničarki, ali i da javnost bude upoznata, a i da odgovorni i prozvani pristupe rješavanju ovog ragikomičnog slučaja svome normalnom kraju, koji mora biti u interesu otoka Kalamote (Koločepa), Grada Dubrovnika kojem Otok pripadq, kao i Hrvatske u kojoj se cijeli ovaj smiješni slučaj zamiješao, penosim tekst u cjelosti.
ž-----------------------
Prijateljima projekta Otok znanja, zaposlenicima Hoteli Koločep d.d., stanovnicima Koločepa (Kalamote),
Povodom održavanja Skupštine dioničara Hoteli Koločep d.d. u odgođenom terminu (30.09.2010.), a gdje će HFP biti najveći predstavljeni dioničar, te povodom još uvijek neriješene situacije s ovim predmetom koji postaje svakako jedan od najslojevitijih privatizacijskih predmeta,
Tako je napisao netko neznan na kamenom zidu pored glavnog pristaništa na otoku Koločepu. Od kada se iza zatvorenih vrata razmatra budućnost „Otoka znanja“ (Božidar Prka , HFP-om - i po svoj prilici“vlasnici“), na otoku su opet se razbuktale strasti - i obnovio se rat grafitima. Taj rat traje na otoku odavno ali se stalno obnavlja. Tako je ovih dana jednog jutra osvanula oslikana kućica-čekaonica (na velikom mulu, gdje pristaju brodovi i u kojoj se prodaju Jadrolinijine karte). Najinteresantnije grafite možete vidjeti u filmskom kolažu, ali i pogledati u novinama („Dubrovački Vjesnik“, zatim „Dubrovački List“ , te konačno „Slobodna Dalmacija“ ). Možda i ponekom internetskom portalu (nisam provjeravao).
Ovo je slavni dan potpisivanja u startu propalog projekta "Otoka Znanja" zabilježen fotografskom kamerom osvanuo u svim medijima. Projekt se svojevremeno slavio na sva usta sa svih, i s najviših razina.
Dva nagradna pitanja: - Gdje su ti likovi danas?? - I gdje bi sutra mogli biti??
Možda bi se i njih trebalo puno toga priupitati!! Ovih dana je javnosti prezentirano nekoliko „vrućih“ vijesti iz HFP-a (Hrvatskog Fonda za privatizaciju) – čini se da je u tijeku provjetravanje i čišćenje te poznate hrvatske „kuće grijeha“ (kojoj bi na vrata umjesto hrvatskog grba bilo primjerenije navrnuti „crveni feral“ - poznatu i priznatu oznaku za prostituciju tijela, ali i duha).
Recept je zapravo jednostavan. Uzmete par zvučnih imena, par profesora koji će biti paravan za operaciju oporezivanja gluposti. Imate višegodišnju bazu podataka o poslovnim rezultatima gospodarskih subjekata u Hrvatskoj koja vas ništa ne košta jer ju koristite u nekom drugom projektu (o tome će biti malo kasnije riječ), treba vam nešto malo jače računalo (ništa pretjerano, poput ovog na kojem ja trenutno pišem), jedan dizajner i malo veza i poznanstava na televiziji. Odaberete cijenu koja je prihvatljiva kao porez na budale i to je to.
Propali projekt „Otok Znanja“ ima i problematičnije dimenzije – a jedna od njih je Arthur Hughes. Kad tog navodnog financijskog stručnjaka, multimilijunaša i hrvatskog građanina škotskog porijekla uzmemo kao pojavu u našoj tranzicijskoj stvarnosti sličnih likova smo se nagledali. A po svojoj genezi i finalnim rezultatima „Otok znanja“ je postao primjer marifetluka hrvatskih privatizacijskih poduhvata izvođenih u režiji Vlade i Hrvatskog privatizacijskog fonda. U to se uklapa i Arthur Hughes, jer su njegov lik djelo karakteristični za privatizacijske podvale, pa ga vrijedi podrobnije osmotriti.
Za procjenu Arthura Hughesa važna su dva njegova intervjua koje bi mu bilo bolje da ih nikada nije davao (ali što ćete kad vrag ne da jeziku da stoji za zubima):
• Prvi je star godinu i nešto dana u Business.hr (dne 9.3.2009) pod naslovom „ Mogu dovesti 20.000 Britanaca u Dalmaciju“ ( a ovdje ga možete skinuti u pdf formatu. )
• Drugi je objavljen ovih dana (11.6.2010) u Dalmatinskom online tjedniku Vrime (prenio ga je i portal Limun.hr ) pod naslovom "Žao mi je, ali Hrvatska moj novac ne zaslužuje“ - a možete skinuti ovdje .
Mještani otoka Koločepa i zaposlenici Hotela Koločep d.d. (predani na milost i nemilost tzv. poduzetnicima „Otoka znanja“) su 24.04. ove godine uputili u svijet hrvatskog nehaja već treću peticiju, a tekst peticije je gore na slici.
Pred tjedan, dva na dubrovački otok Koločep, umotan u pospani zimski ugođaj, iskrcalo se nekoliko ljudi službenih izgleda i manira, i uputili se prema hotelu (od kojeg inače preživljava malobrojno otočko pučanstvo). Na ovom otoku u zimskoj zapuštenosti i napuštenosti sve se odmah zna i vidi (ko u svakom malom mistu). Zato su otočani odmah međusobno proširili vijest da su se i na njihov zaboravljeni otok konačno spustili Uskoci. Ovakav je zaključak tradicionalno lukavih i sumnjičavih otočana bio posve logičan, jer se već duže vremena dobro zna da je njihov otok, i hotel na njemu, još od čuvene „privatizacijske“ transformacije u „OTOK ZNANJA“, postao jedan od potencijalno najvećih skandala novostvorene Hrvatske države. Samo se za njega još ne zna jer su institucije pravne države malo lijene. Ovaj "slučaj" u Hrvatskoj svi znaju, zna se dobro i šire od Hrvatske - ali eto do sada to nije znao Hrvatski fond za privatizaciju (kao vlasnik), Državni odvjetnik i njegov USKOK.
I. „IL NOME DELLA ROSA!“!
Mada situaciju otoka Koločepa poznajem dobro, i već duže vremena i ovdje na Pollitika.com-u pratim događanja vezana za ovaj trenutno najveći hrvatski privatizacijski skandal (mada samo jedan u nizu sličnih), ovdje sam se poduhvatio pomalo teškog posla da malo dublje prokopam po daljoj i bližoj prošlosti, i njenim tragovima na Internetu, da bih pokušao dočarati razloge, radi kojih ovaj skandal se baš ovdje i na ovakav način događa.
Još u četvrtak, 6.3.2008. objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji članak „Bajić istražuje prodaju ‘Koločepa’ Siniši Grgiću“ gdje u jednom dijelu teksta stoji :
