Zbog obmana i laži koje sadašnja Premijerka plasira u javnost, zajedno sa ministrima u izvršnoj vlasti koji nisu dorasli kriznim vremenima u kojem živimo i zadatcima koji se pred njih postavljaju, traži se ostavka ove nesposobne i nedgovorne Vlade.
Već na spomen samo jedne točke i ne rješavanja gorućih problema i lažnih iskaza dovoljno je u svakoj demokratskoj državi zatražiti ostavku vlade, ili je podnijeti iz moralnih i odgovornih razloga;
Obzirom da ne treba očekivati da će itko od njih podnijeti ostavku i preuzeti odgovornost za katastrofalnu situaciju u gospodarstvu, kao i društvu općenito, razlozi za zahtjev mogu se sažeti u tri točke:
Prvi razlog je sporazum sa slovencima koji se želi potpisati pod svaku cijenu, jer je to uvjet deblokade pregovora za ulazak u EU, a ravno je veleizdaji naroda;
Drugi je razlog Podravka koji se ne rješava na transparentan način, ne smjenjuje se nadzorni i upravni odbor nego se stvari i dalje bacaju pod tepih, a glavni akteri skrivaju negdje u sjeni Markova trga;
Da premijer jedne vlade ne obrazlozi razloge svoje ostavke je apsolutno nepojmljivo; i neprihvatljivo.
I nepojmljivo je da se takva ostavka prihvaca.
Svi - osim apologeta koji dvorijecnu frazu "osobni razlozi", ktome nesluzbeno izrecenu, smatraju dovoljnim obrazlozenjem - svi nagadjaju koji je razlog njegove ostavke, medjutim njegovo odbijanje da ga da je ono preko cega se prvenstveno ne moze i ne smije preci, prag o koji se zatipamo i padamo ukoliko krenemo razglabati o tome je li on otisao zbog ovog ili onog. Naslovnice dnevnih listova su ili samo konstatirale ostavku i njenu iznenadnost, ili nagadjale razloge (Novi List je cini mi se nabrajao 6 razloga, 24 Sata je imao nesto tipa "KUKAVICA ili as u rukavu?"); nitko da naglasi najvazniju stvar i onu koja najvise bode oci - nedostatak obrazlozenja.
Jebes moguce razloge. Njegova je duznost reci zasto odlazi; ako ne zakonska onda moralna, ali moralna duznost par excellence.
Nije samo "pravo gradjana znati", kao sto kaze Zoran Milanovic, njegova je duznost reci.
Nepojmljivo je, bez presedana, i neprihvatljivo da on to ne cini.
Prije nekog vremena sam napisao da u ovom vremenu — ni za kamion novaca + cijeli kat hotela napunjen (ženskim!) supermodelima koji se pale na mene — ne bih preuzeo vođenje države u ovakvim vremenima.
Tata je djeci kupovao sladoled. Tata se jako zadužio. Bolje da mama kaže: djeco, nema. A tata će ostati dobar.
To je jedno objašnjenje poteza g. Sanadera. Primjetimo da je par dana prije toga g. Rohatinski rekao da ne gledaju u njega, da on neće paliti tiskaru. Najavljeno je novo zaduženje zemlje. Najavljen je i rebalans proračuna, iako turistička sezona nije ni započela. Svi spominju MMF. Blokirano je još jedno poglavlje pregovora. Dakle, sve gore i gore. Je li baš tako?
Moguće da se stvara namjerno atmosfera neposredne katastrofe, iako su hrvatske financije već dugo vremena u dugoročno neodrživom stanju.
Moguće je i da se radi o nečemu sasvim drugom: počinju tračevi, navodno je jedna kći bolesna, navodno je i sam Ivo bolestan, navodno ovo, navodno ono.
Premijer Ivo Sanader u srijedu 1.srpnja najavio je svoju ostavku na sve političke dužnosti. A dan kasnije, namjerava to provesti u djelo prema propisanim procedurama. Dakle, Sanader ostavlja vladu i svoju stranku. Svoju odluku obrazložio je osobnim razlozima, a ti razlozi su, ako sam dobro razumio, dosada. Ivi je dosadila politika, njegovi uspjesi, sve što takne u “zlato” pretvori. Zato odlazi ali ne zauvijek.
Uz ostavku, premjer je precizno razradio i scenarij nastavka sapunice. U scenariju su precizno podijeljene uloge. Točno se zna tko je za što zadužen, tko što treba reći i kako se ponašati.
Nažalost glumci nisu uigrani, nisu niti prva klasa. Njihova gluma je loša, očajno loša. Prozirna. Nema lažnih emocija, ne pokazuje se tuga za velikim vođom koji ih ostavlja. Vođom koji je deset godina vodio partiju, šest godina vladao u vladi. Pa vođa je stvorio sve te glumce i statiste hrvatske pozicije ali i dijela opozicije.
Sanader je napustio mjesto premijera na isti način na koji je i obnašao tu dužnost – neodgovorno, kukavički i bez imalo obzira za interese zemlje. Bez ikakvog suvislog objašnjenja, usred najgore krize i pada BDPa od 1999. kada nam je sličnu ekonomsku situaciju složila još jedna HDZova vlada. Komentiranje ovakvog postupka najbolje je prepustiti „neimenovanim visokim HDZovim dužnosnicima“, koji su po novinama redom poručivali da je odlazak u ovakvom trenutku samoživ, kukavički, neodgovoran, kako prema državi, tako i prema stranci, te da se pozicija ne napušta na pola mandata. Doduše, te su poruke iz stranačkih krugova upućivane Draganu Primorcu kad je prije dva tjedna kroz medije najavio ostavku, no suštinske razlike između Primorčeve i Sanaderove ostavke – nema. Osim što su kod Primorca javnosti poznati razlozi njegovog odlaska.
Zapravo, ako se bolje promotri čitava ova situacija poprilično podsjeća na Tuđmanove zadnje dane. Siguran sam da nam slijedi dva miliona analiza na temu „zašto je Sanader podnio ostavku?“ U biti – baš me briga. Hrvatska se (barem malo) odmaknula od paralizirajućeg sustava izgrađenog oko kulta ličnosti – svojstvenog za Tuđmanovo desetljeće, ali i mnoge komunističke zemlje. I stvarno se ne mislim baviti nagađanjima tipa „što je veliki vođa mislio kad je napravio to i to“. Zanimaju me neposredne posljedice – kako one kratkoročne, tako i dugoročne – te načini da se na njih primjereno odgovori. A jedini primjereni odgovor na današnju situaciju jesu prijevremeni izbori. Evo i zašto:
Strašna stvar se desila u Hrvatskoj, glavni krivac što je Hrvatska u banani je podnio ostavku.
Krenula su pitanja. Zašto Ivo odlazi? Zašto napušta brod koji tone? Je li možda bolestan? Kako može sad otići kad je najpotrebniji? Što ćemo mi poslije Ive?
Mnogi će nasjesti na tako serviranu situaciju. Mnogi će pomisliti kako DrIvo stvarno odlazi iz politike, bar privremeno, kako je rekao.
I točno je da DrIvo odlazi, ali odlazi samo do subote, jer u subotu se naš voljeni premijer ponovo vrača. U nedjelju će već svi madiji pisati kako Ivo Sanader kreće u utrku za Predsjednika Republike.
Reći će svi to je nemoguće, ta rekao je da neće. No gospodo u iduću subotu HDZ ima veliki skup, do sada najveći u svojoj povijesti. Tamo se treba okupiti 15000 ljudi ( samo iz Slavonije ide 15 autobusa).
Svi oni se vode na taj skup samo sa jednim ciljem, a to je da odrade posao za Ivu, tj. glavni im je zadatak vikanje „ Svi smo mi Ivo“, „ Ivo mi te volimo“, „ Ivo mi te ne damo“, „Sanader za predsjednika“.
Kada se na Indexu pojavila snimka u kojoj predsjednik Mesić veliča 10. travnja kao jedan od onih datuma u našoj nesretnoj povijesti kojih ne samo da se ne moramo stidjeti nego bi trebali biti i ponosni na njih, nisam ni na trenutak posumnjao u vjerodostojnost snimke. Zašto? Iz vrlo jednostavnog razloga - ova snimka je nastala početkom devedesetih u vrijeme kada su HDZ-ovci pokrenuli akciju "torbarenja" u dijaspori. U to vrijeme nije bilo čovjeka u redovima HDZ-a (i ne samo unutar HDZ-a) koji nije na ovaj ili onaj način veličao ustaški pokret, bilo na privatnim, bilo na javnim okupljanjima. To je bila najnormalnija retorika, a naročito je bilo popularno istupati s njom na, kako Mesić kaže, skupovima s "nabrijanom atmosferom". Pričekao sam da vidim kakva će biti Mesićeva reakcija. Prvog dana, opet očekivano, predsjednik se nije javio. Valjalo je napisati govor obraćanja naciji, a to nije bilo lako. Umjesto njega reagirao je premijer Sanader i skočio u obranu predsjednika srčanije nego ijedan Mesićev politički istomišljenik. I to je bio logičan potez, Sanader je na taj način htio prje svega relativizirati, gurnuti smeće pod tepih, sve one sramne istupe članova HDZ-a od kojih je većina i dan-danas aktivna u političkom i društvenom životu.
Neovisni, ali ne i neutralni