NB.
Da ljubitelji velikosrpstva ne bi mislili da sam zaspao i da sam ih pustio na miru da sanjaju o njihovim mitovima, evo jednog novog priloga na tu temu. Naravno, ne preporučam srčanim bolesnicima, jednostavno preskočite ovaj dnevnik, ali za svaki slučaj mu dajte minus. To jedino znate.
Zahlađeni odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije koji su nastupili nakon što su ultranacionalnisti na čelu s predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem pobijedili na posljednjim izborima ušli su u novu fazu posjetom potpredsjednika srbijanske vlade i ministra obrane Aleksandra Vučića Zagrebu. Visoki srbijanski dužnosnik sastao se s hrvatskim državnim vrhom kako bi se udarili temelji za poboljšanje odnosa opterećenih nerioješenim problemima iz Srpsko-hrvatskog rata koji se u Hrvatskoj naziva Domovinski rat, a u Srbiji se praktički svodi na građanski rat u bivšoj Jugoslaviji.
U Srbiji ne odustaju od propagandne ofenzive protiv Republike Hrvatske nakon što je oslobađanje generala Gotovine i Markača praktički oslobodilo Hrvatsku od "udruženog zločinačkog pothvata" koji je bio glavni motiv da se na političkom planu Hrvatska od žrtve pretvori u agresora i čak dovede u pitanje njezina državna vjerodostojnost u međunarodnoj zajednici.
Budući da su iscrpljene druge mogućnosti osporavanja te presude i nametanja krivnje Republici Hrvatskoj za, prema srbijanskim stajalištima, genocid nad hrvatskim Srbima, diplomacija Beograda usredotočila se na 10. travanj iduće godine za kad je bivši srbijanski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić a sadašnji predsjednik Opće skupštine Ujedinjenih naroda zakazao javnu raspravu o ulozi međunarodnih kaznenih sudova, o pravdi i pomirenju na prostorima bivše Jugoslavije i unapređenju odnosa Srbije sa zemljama u regiji.
„Samoobrana je zakonita. Nepravedno napadnuti narod ili država imaju pravo na pravednu, nužnu obranu“
Generali Markač i Gotovina, 10.12. 2012. na zagrebačkom Mirogoju položili su vijence na grob prvoga hrvatskoga predsjednika.
„To je bio moj predsjednik, moj zapovjednik, mi smo pobjednici u svim operacijama.“ (general M.Markač)
„Predsjednik Tuđman je ustrojio oružane snage koje su oslobodile Domovinu. On je ratni predsjednik i ta oslobođena Domovina kročila je putem demokracije...“ (general A.Gotovina).
Dan uoči presude hrvatskim generalima, neki mediji su napisali da će haaška presuda biti konačna presuda Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj. Ne srpski mediji, već hrvatski!
I bila je!
I njima, i onima koji su željeli laž prikazati kao istinu, istinu kao laž, i to su bezbroj puta ponavljali, želeći nacionalni ponos i veličinu, te opravdanu borbu za slobodu, pretvoriti u nacionalnu sramotu.
Hrvatski G.Washington je u sumraku raspada višenarodnih država, nakon pada Berlinskog zida, uspio ispravno shvatiti pitanje nacionalnoga i političkog suvereniteta, te stvoriti uz pomoć hrvatskoga naroda samostalnu Republiku Hrvatsku.
Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima je optužnica svima NJIMA
A sve je trebalo biti tako jednostavno!
Novinarka Jutarnjega lista je na dan izricanja haaške presude hrvatskim generalima napisala da će presuda Theodora Merona treskom zalupiti vrata na jednoj fazi hrvatske povijesti, to će biti presuda Franji Tuđmanu i Tuđmanovoj Hrvatskoj 90-tih koja je odgovorna za plan protjerivanja Srba, za napade na Knin i druge gradove kojima je HV granatirajući ih nasumično izazvala strah i paniku u ljudi koji su zauvijek napustili svoje domove.
Uz to su „Krajinu” zasipali lažnim lecima i tako stanovništvo poticali na bijeg.
...
A onda, šok za NJIH, oslobađajuća presuda!
Sreća i oduševljenje stotina tisuća hrvatskih građana, svih dobnih skupina, po cijeloj Hrvatskoj.
I dok Hrvatska slavi, u NJIHOVIM grlima knedla, muk, u očima nevjerica, zbunjenost, hinjena sreća dok plješću.
U posljednjih nekoliko dana visoki srbijanski dužnosnici dali su više agresivnih izjava nakon oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haaškom tribunalu koje su razotkrile pravu prirodu srbijanske politike prema Hrvatskoj. U taj okvir uklapaju se i izjave samozvanog predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj saborskog zastupnika Milorada Pupovca. Težina izjava koje su upućene iz Beograda, pa čak i paljenje hrvatske zastave u glavnom srbijanskom gradu trebali su biti povod da hrvatska država reagira na diplomatskoj razini odgovarajućim potezima s obzirom na oštru retoriku, pa čak i uvijene prijetnje koje su joj upućene iz susjedne države s kojom kao posljedica Srpsko-hrvatskog rata u Hrvatskoj pogrešno nazvanog Domovinski rat ima još uvijek niz neriješenih problema.
Ono što me osobito zaintrigiralo oslobađajućom presudom generalima Markaču i Gotovini jesu reakcije i držanje onih pojedinaca, skupina i indexoidnih medija koji su godinama podrivali sada i dokumentiranu čistoću hrvatske države, njenog vojnog i političkog vrha, prije svega Franje Tuđmana, Gojka Šuška i u konačnici samih generala. Iako su cijelo vrijeme do prve presude generali bili nevini, jer presumpcija nevinosti ne znači dokazivanje nevinosti, nego krivnje, spomenuti podrivači sustavno i sinergijski iznutra i izvana, zlurado i nesmiljeno stvarali su atmosferu apsolutne krivnje hrvatske države, politike i vojske, a svaki pokušaj suprostavljanja takvim silama ničim drugim doli istinom proglašavan je nacionalizmom kockastih i krezubih glava, čak i fašizmom.
Nikada u svom životu nisam napisao riječ, rečenicu ili tekst kao što nikada nisam pomislio ili pak izgovorio riječ ili rečenicu u kontekstu bilo kakvih nacionalnih podjela, dakle doslovno nikada nikakvog prefiksa ili sufiksa koja bi u bilo u kojim konotacijama bila u svezi nacionalne pripadnosti, a u odnosu na vrijednosti koje definiraju osobu kao pripadnika iste ili bilo koje druge nacionalnosti.
Kažem nisam do sada, ali pročitavši izjavu Milorada Pupovaca, predsjednika SDSS-a, prvi puta hoću.
Kako uopće netko tko se ne samo smatra već i po svemu jeste građanin Republike Hrvatske može izgovoriti ono što mediji prenose da je izgovorio gospodin Pupovac, a rekao je da "Ono što je dobro za generale Markača i Gotovinu sasvim sigurno nije dobro za žrtve i nastavak obnove pomirenja u regiji.“
Javno vas pitam gospodine Pupovac da mi kao dragovoljcu Domovinskog rata objasnite što to nije dobro u oslobađajućoj presudi za dvoje hrvatskih generala koji su godinama nevini čamili u haškim ćelijama i protiv kojih u cijelom procesu nije iznesen doslovno niti jedan jedini dokaz koji bi ih teretio?????
Ovih dana patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej izjavio je u povodu mogućnosti da Papa Benedikt XVI iduće godine posjeti Srbiju kako misli da za to još nije došlo vrijeme, jer se prije dolaska u Srbiju mora ispričati zbog Jasenovca. „Možda bi isprika Katoličke crkve za zločine u Jasenovcu bila gesta koja bi ulila nadu da se tako nešto više nikad ne će ponoviti. Ipak, možda bi korisniji od isprike bio dijalog i susret u kojem bi se pozabavili poviješću i potvrdili da su se tamo dogodili tragedija i zločin. A zločin je zločin, ma tko da ga čini“, naglasio je Irinej.
„Oluja” -ime za pobjedu
Dan pobjede nad fašizmom 9. 5.1945. slavi se širom svijeta. Prvi puta od 1945. u povorci povodom proslave toga dana marširaju i bivši nacisti. Kažu, da su i oni, i njihove obitelji patili, pa se svi prvo trebaju sjetiti njih, njihovih patnji, njihovih preseljavanja, kako bi rat protiv fašizma mogao biti legitiman.
„Žrtva je žrtva”.
„Zločin je zločin”.
„Zločin treba individualizirati”.
Ali,..., svijet na Dan pobjede slavi pobjedu nad zlom i ne pita se hoće li mu žrtve tadašnjih fašističkih naroda, svojim patnjama, dati naknadnu legitimnost ili ne.
Spominjanje “Dana D”, kao dana nakon kojega su započele velike patnje fašista, ne dolazi u pitanje zbog tih njihovih patnji, već se taj dan ističe s ponosom, s pijetetom prema žrtvama savezničkih snaga, s divljenjem prema hrabrosti savezničkih vojnika i vojnoj taktici njihovih zapovjednika.
“Prema živima dužni smo imati obzira, a mrtvima dugujemo samo istinu”
Nije li Ivica Račan pogriješio ili je spoznao, kako i ratnim neprijateljima, ubijenim bez suđenja, te masakriranim civilima, treba odati počast koja bi nadilazila bilo kakvu ideologiju u ime općeljudskoga morala, kada je uveo pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad komemoracijom u Bleiburgu?
Da li je shvaćao da RH, konačno treba zatvoriti sve svoje rane, završiti s ww2, i okrenuti se budućnosti?
Nije li želio spriječiti vječne hrvatske ideološke podjele?
Hrvatski sabor, ove godine, otkazao je pokroviteljstvo komemoraciji u Bleiburgu!
Prva primjedba bila je da taj događaj ne treba obilježavati u Bleiburgu, jer tamo nije bilo nikakvih žrtava, te da se tu komemorira ustaški poraz i vojska NDH, a ne žrtve.
-Nije Bleiburg komemoracija samo ubijenim vojnicima, već i mnogobrojnim civilima. 45 godina, rođaci pobijenih vojnika i civila, nisu mogli dolaziti ispred poznatih i skrivenih jama i stratišta, već su to obilježavali u Bleiburgu, prvoj postaji „Križnoga puta“.
