pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Priča koliko vidim nije nova. Zadnji galetov dnevnik, na kojeg se u naslovu referiram tek je čini se najnoviji vapaj za iskorištavanjem političkog kapitala koji leži u glavama ljudi (nekih, rekao bih prvenstveno) koji pišu na ovom forumu. Unaprijed se ispričavam svim „starosjediocima“ što ću se u svom prvom dnevniku baviti budućnošću same pollitike. Sasvim opravdano mi se može prigovoriti da nemam neko posebno pravo na to. Međutim, u osnovi me nešto vuče da javno iznesem neke svoje pozicije i ideje, a dodatni faktor je i činjenica da neka znanja o upravljanju heterogenim i policentričnim organizacijama imam, kako s akademskog aspekta, tako i u praksi. Ono nije nešto super bogato, jer sam relativno mlad, ali vjerujem da mogu doprinijeti (ako ništa) usmjeravanju ove jako važne rasprave. Cilj dnevnika je upravo to: ne postavljanje nekih maksima djelovanja koje će poput Welchove knjige, nakon svog čitanja u tri dana napraviti revolucionarne promjene, već postavljanje konkretne, pomalo tehničke platforme za daljnju raspravu.

Dugo se nisam oglašavao, što zbog osobnih razloga, što zbog toga što sam htio dopustiti da se smire postizborne strasti i da vidimo što će se događati u Lijepoj Našoj sa VI saborskim sazivom. I zbog raznih mi je razloga danas nadošlo da se napokon pozabavim pitanjem koje me već neko vrijeme muči. KOME JE SVE I ZA ŠTO KRIV ZORAN MILANOVIĆ? Kada pišem kriv ne mislim na to je li se nagnuo na jednu ili drugu stranu, nego tko ga sve i zašto drži odgovornim. Kratko pojašnjenje. Da ne bi bilo nedoumica.

Dakle evo na brzinu nekih prijedloga koji se nece svidjeti bitangama koje parazitiraju sa povlastenim placama kao drzavni duznosnici.Dijelom, jer su nepotisticki dovukli i pozaposljavali vecinu svojih kolega, kumova, clanova Partija, uze te na kraju sire obitelji.Osim sto su na taj nacin opustjeli neki krajevi, stvorio se jedan apsurdni birokratski monstrum, koji uz korupciju koja pociva na udobnoj neodgovornosti, prozdire novac poreznih obveznika.Stoga bi bez previse okolisanja i pronalazenja izgovora da se nista ne promijeni, hitno trebalo uciniti neke promjene:
1. rasformirati cca 300 opcina
2. ukinuti sve zupanije
3. uvesti 3-4 vece upravne jedinice za cijelu drzavu velicine pola Pariza
4. status gradova srezati na 20-25 konkretnih
Ubrzano informatizirati i digitalizirati sve sluzbene dokumente i koristiti informatiku kao sredstvo za rezanje troskova umjesto novog izvora pljacke poreznih obveznika.
5. sve koji studiraju godinama i desetljece+ koju godinu "stimulirati" drasticnim povecanjem skolarine za svaku godinu koja im se svidi toliko da je ponavljaju vise puta.
Grad Zagreb:

Lijepa naša domovino,
Oj junačka Vlade žrtvo,
Starog Ive djedovino,
Da bi vazda bilo mrtvo.

Dok se lova u džep skrije,
Dok se lažima sam smije,
Do tad' jadne grobak krije,
Dok mu živo srce bije!

Dosta davno došla mi je u ruke neka knjižica s puno pametnih izreka, citata, savjeta itd. Ma koliko sam se trudio, knjižicu u gomili mojih knjiga nisam uspio pronaći. Pa ipak bi želio, barem po sjećanju, prepričati jednu poučnu priču.

Jedan stari mudrac (no barem u bajkama su mudraci stari i poštovani) pričao je svojim učenicima. „Kad sam bio mlad, bio sam revolucionaran, željan velikih promjena i preokreta. Zato sam molio Boga: „Bože daj mi snage da promijenim na bolje cijeli svijet“.

Kad sam došao u srednje godine uvidio sam da neću moći promijeniti svijet. Tada sam počeo moliti Boga:“Bože daj mi da promijenim na bolje ljude iz moje obitelji, moje učenike i suradnike!“

Ni to mi nije uspjelo. Nisam uspio promijeniti ni svijet ali ni ikoga od mojih članova obitelji i suradnika.

Sad kad sam star, shvatio sam koliko sam pogriješio. Zato sad molim:“Bože, daj mi da na bolje promijenim sebe. Ako promijenim na bolje sebe, možda ću doprinijeti da se i djelić svijeta promijeni na bolje“.

Kada nas, male hrvatske političare, sa uglavnom isto tako malim i skromnim političkim rezultatima iza sebe, povremeno upitaju tko su nam politički uzori, onda se odreda redaju imena najistaknutijih povijesnih vođa od Gandhija, Churchilla, De Gaullea do modernijih i suvremenijih M.Thatcher, Tonyja Blaira ili Zapatera. Glamur, reflektori i pompa oko tih nesumnjivo jakih vođa imaju svoju silno privlačnu snagu za naše provincijalno samozadovoljne političke naturščike, koji svojom maštom žele nadoknaditi manjak istinskog lidershipa, sposobnosti da generiraju vizije, da mobiliziraju ljude, da uporno, strpljivo i samozatajno svojemu narodu osiguravaju život boljim i kvalitetnijim sa svakim danom njihove “vladavine”. I onda se naše vođe okruže spin-doktorima i PR stručnjacima koji oko careva šiju ruho, koje naravno nitko ne vidi ali se o njemu itekako govori. Dok netko “lud” ne provali: “Car je gol”. I to je zapravo najčešća slika gotovo obrasca stasanja i padanja naših političara.

Kada je domaću medijsku scenu pogodio, prema riječima Mislava Bage, "najveći" medijski skandal zadnjih godina u kojem je Davor Butković (navodna novinarska veličina) objavio intervju s premijerom koji je primio s adrese linija04@gmail.com, NovaTV nije propustila uzjahati senzacionalističkog konja i dati se u kas pa su vijesti par dana headlinirane aferom lažnog intjervua, a Mirjana Hrga je u "10 do 8" ugostila Ninoslava Pavića na isti dan kad je Bagi u "Otvorenom" Matija Babić pokušavao ukazati da predstavnik Jutarnjeg i dva novinara na plaći EPH uključeni iz Rima i Osijeka u studiju uspješno okreću temu od standarda novinarstva na demoniziranje 23-godišnjeg zajebanta koji je najsnažnijoj medijskoj kući zabio onu stvar odostraga duboko, do suza. Namagarčeni EPH i Butković dobili su prostor za pravdanje i na NovojTV ali i pružili joj priliku da se uspne na pijedestal moralne propovjedačke (ali ipak fundamentalno ruralne) elite i perverzno naslađuje tuđim jadom u svojem prilogu s nezgrapnim naslovom s promašenim padežom: "Lažnom premijeru nema kazne" (umjesto "Lažni premijer bez kazne" ili "Za lažnog premijera nema kazne") . Novinarka Kristina Tešija odlučila je kraj svog offa iskoristiti za čitanje bukvice Davoru Butkoviću upozoravajući da "neki kolege, pa čak i oni uvaženi bi mogli ovaj slučaj iskoristiti za ponavljanje početnih lekcija novinarstava". No je li NovaTV savladala najobičniju abecedu novinarstva?

Travanj se bliži, kampanja je započela. Zašto travanj? Travanj zato jer se od 2. do 4. travnja na summitu NATO saveza u Bukureštu očekuje upućivanje pozivnice Hrvatskoj da se prikljući tom savezu. Koja kampanja? Ona ista kampanja koju su novi koalicijski partneri zapisali u svom koalicijskom sporazumu:

Iako se nedavno Mucke u svom dnevniku pozabavio sa temom inflacije, najava oporbenih stranaka da će podržati prosvjede sindikata, i spin koji se zavrtio hrvatskim medijskim prostorom kojim se loptica za inflaciju pokušava prebaciti na stranu lokalne samouprave (ciljano: Bandiću) - sve me to ponukalo da na jednom mjestu zapišem par stvari koje se ne smiju zaobići. Iako se do ovoga došlo kroz neke kometare, čini mi se važnim bitne naglaske skupiti na jednom mjestu i istaknuti.

Prvo da rasčistimo sa floskulom koju je neki dan u otvorenom plasirao ministar Šuker: "inflacija pogađa cijelu Europu, pa nije čudo da je došla i do nas".
Iako je izjava u svojoj formi istinita, Šuker "zaboravlja" jednu važnu stvar:

dok je u Hrvatskoj zabilježena godišnja stopa inflacije u prosincu od 5,8%, ona je u eurozoni iznosila 3,1%!

Ne bih želio da se shvati pogrešno, da idem braniti „hanhan“-a zato što se slaže s mojim ovdje iznesenim stavovima (uostalom poziva se i mene pa moram reći). Možda je „hanhan“ mogao malo više napisati i staviti koji detalj više, pa ću ga ja dopuniti (malo niže), ali govoriti opet i opet o nečemu što se događa nama pred očima bez reakcija - što nije korektno.

Je li „hanhan“ krivo shvaćen?
Robert Hirc u kolumni 23.11.2007 dakle uoči izbora postavio je pitanje Zašto HDZ mora otići :
U ovom tekstu želim reći nešto o krizi morala koja prati HDZ-ovu vlast na odlasku.

Kad se pročita vidi se da Robert Hirc (ne poznajem ga i ne znam ni koju funkciju ima u HNS-u) - ovdje na Pollitici se pojavljuje ipak više kao javna osoba. Svakako nije odgovoran za ponašanje vodećih ljudi u HNS-u, a ni problem kojeg ovdje razmatramo nije pitanje samo HNS-a). No „hanhan“-ovo pitanje mi se čini da je dobro, pravilno i nimalo osobno postavljeno, pa bi bilo dobro spremiti osobne ljutnje a misliti globalno.

Znam da će mnogima čudno izgledati ovaj naslov. Ma kakav grijeh? Mi katolici bismo rekli – grijeh protiv Duha Svetog. No za one koji to ne razumiju i ne vjeruju možda lakše objašnjenje: grijeh protiv naroda.

Naime, ne izlaskom na izbore mi u stvari prepuštamo manjini da odlučuje o većini. A to nije smisao demokracije. Izbori u demokratskoj zemlji imaju smisla samo ako velika većina glasaća shvaća važnost izbora i izlazi na njih.

Također je važno da birači biraju slobodno, odgovorno i po svojoj savjesti. Bez pritiska. Čak i dobronamjerne poslanice biskupa mnogi osjećaju kao pritisak. Možda bi bolje bilo da te poslanice za izbore izostanu.

Osim toga ne izlaskom na izbore mi široko otvaramo vrata zloupotrebi vlasti jer je s malo glasova lakše manipulirati nego s mnogo. Ne izlaskom na izbore dajemo i signal onima koji se žele dočepati vlasti da nam je svejedno. Tako im ostavljamo otvorene ruke da rade što žele.

S „figom“ u džepu nitko nije nikad ništa postigao!

Često i to uglavnom opravdano optužujemo političare za neodgovornost,za to da gledaju samo svoje interese,da nemaju viziju razvoja države i društva,da ne žele provesti nepopularne a potrebne reforme u strahu da ne izgube potporu birača ili njihovih koalicijskih partnera,da jeftinim populizmom podilaze biračima...

Pitanje je koliko smo mi sami sprermni na promjene, donošenje odluka i spremnost da preuzmemo odgovornost za svoje postupke.Optužujemo političare da ne brinu dovoljno za dobrobit cijele zajednice,a koliko mi sami brinemo o tome.

Sindikati i crkva opet pričaju o zabrani rada nedjeljom za trgovine.Zašto samo trgovine?

U predvečerje običnog dana, običan umirovljenik šeta svog psa, udiše i izdiše i kao rezultat te obične radnje više se ne vrati kući. (Usput rečeno, što je bilo s tim, tko je odgovoran, je li korporativni vuk ujeo magare?) Stanovnici zagrebačkog kvarta masno su platili stanove da bi saznali da piju otrovnu vodu. Jučer je jedva izbjegnuta nesreća jer nova Bandićeva igrališta za djecu, smještena uz prometnicu, nemaju ogradu. Grupa ljudi ode na rutinsku dijalizu iz koje se više ne probude zbog loših filtera. Sudac oslobađa obiteljskog nasilnika koji na slobodi ubije suprugu. Bivši veleposlanik (!) otima djecu te održava pres-konferencije na kojima podastire svu raskoš svog mentalnog oboljenja.

Predsjednik Republike dotaknuo je samo dno, a umijeće neodgovornog lupetanja doveo je do samog vrhunca. A da apsurd svega bude još veći, za mjesto svoje zadnje cirkusarije odabrao je komemoraciju poginulim vatrogascima u Šibeniku. Parafrazirat ću tu izjavu

Jedno je kad se životi gube u velikim nepogodama, ali ove smrti bile su rezultat nepotrebne avanture

Teško je i reći na koliko razina je ova izjava loša, glupa, neumjerena, neukusna...

Prvo i osnovno, na ljudskoj razini. Izreći nešto takvo na komemoraciji, pred uplakanim roditeljima koji u svemu traže nekakav smisao i utjehu je po meni stravičan nedostatak običnog ljudskog suosjećanja i pristojnosti. Umjesto da im ponudi toplu riječ, utjehu, pa ako i treba uvjerenje da će istraga naći odgovorne, predsjednik već prejudicira nalaze istrage i praktički poručuje rodbini poginulih da je njihova smrt bila bespotrebna i uzaludna. Čak i da je sve to istina, čak i da je akcija bila loše organizirana, bespotrebna itd... to se NE GOVORI na komemoraciji, pred roditeljima i u prilici kad se treba odati počast tim ljudima, a ne pozivati na linč i podizati strasti oko cijelog događaja.

Uvriježeno je mišljenje da danas živimo u demokraciji. Takvo mišljenje se temelji na razlici u odnosu na period prije 1990 godine, period koji se iz perspektive današnje "kolektivne svijesti" smatra kao nedemokratsko razdoblje. No, upravo zato što demokraciju nije prihvatljivo uzeti kao jednoznačno odredljiv pojam, jer demokracija označava više specifičnih sfera - političku, ekonomsku, socijalnu - i njihove pojedinačne ili zajedničke aspekte - proceduru, duh, volju, racionalnost, odgovornost itd., želim na jednoj simptomatičnoj povijesnoj usporedbi dokazati koliko je naše današnje (samo)shvačanje, da živimo u razdoblju demokratičnijem nego nekada, pogrešno odnosno ideološki (nad)određeno. Motiv za takvu usporedbu nalazim u potrebi da se specifični paradoksi i proturječja danas vladajuće neoliberalne ideologije osvjeste, jer koliko god se svaka ideologija po definiciji temeljila na isključivanju ili potiskivanju činjenica i argumenata koji ukazuju na njezinu nekonzistentnost ili paradoskalnost, toliko je bitno radi pozitivnih vrijednosti i ciljeva koje ona u vlastitoj idejnoj podlozi sadrži i deklarira, ukazati da se razlog njihovom neostvarivanju prvenstveno krije unutar nje same i onoga što logika njezinog "ideološkog polja" iskljućuje.