pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Javnosti je danas prezentirano kako su eto kriminalac Bandić i Milanovićev punac nešto tamo radili ispod žita, što je samo trebalo podgrijati tezu kako su svi SDP-ovci jednaki muljatori kao i oni na vlasti. Nemam uopće namjeru braniti SDP i Bandića, tim više što sam jako nezadovoljan time u što je Milanović u posljednje vrijeme pretvorio SDP i sve češće sumnjam da to možda nekakve veze s onim što su on i Jandroković nekakvi daljnji rođaci. Jako mi je žao i što je sa scene nestala Željka Antunović te neka druga «stara» garda jer su u njihovo vrijeme hrvatski građani barem znali da imaju oporbu. Danas se to, što zbog nekih čudnih okolnosti u SDP-u, a još više zbog stotine malih Hloverkinih klonova po raznim redakcijama, više ne može osjetiti. No, nisam htio o tome, o tome ću više drugom prilikom.

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Sa željom da moj tekst izađe na naslovnu stranicu Pollitika.com, ja autor napravio sam sve da dođem do "našeg" zauzetog premijera. Poslao sam mu e-mail i dobio sam odgovor;

Dragi moj Ivo!
Kako si? Kako žena kako kćerke i majka? Kako kuća? Jesi li je uknjižio na svoje ime i koliko ljudi plače sada za tom kućom. No dobro. Nismo odavno pojeli skupa ništa, a i sam da radi tena ne smijem ništa masno jesti. Nego kako da te pitam morao bi napisati neki članak, pa ako nemaš ništa protiv da mi odgovoriš na par pitanja, a o tebi ovisi gdje ću ga objaviti; na naslovnoj stranici pollitike.com ili će ostati u mom dnevniku, a da ga publika ne vidi.
Nadam se da je vlada sada na mjestu i da si posložio funkcije prema stručnosti kao i do sada. Mi se ovdje u redakciji pitamo koliko si novaca dao Friščiću da dođe tebi umjesto Zoranu. Možda je tebi došao jer ti ipak znaš snalaziti se u prostoru i vremenu- pogotovo, a možda je Friščić muzikalan, pa se nada da ćeš ga baš Ti, dragi Ivo odvesti u Veronu. I on se nada da će vidjeti neki dobar komad, pa bila to Čovićeva opera ili labuđe jezero. Bitno je sakupiti račune da ih kasnije možeš pravdat.

U Utorak , 24/07/2007 u 10:39 sam na ovom blog-portalu objavio dnevnik pod naslovom „Veselje u Brabantu“ . Dakle bilo je to vrijeme, u kojem se nazirala „institucionalna kriza“ u Belgiji, a sve to se dogodilo davno prije naših izbora, i rezultata koji nas zbunjuju. Ako imate vremena pročitajte taj post, jer ovaj sada se naslanja više na njega, nego na druge tekstove u kojima se spominju naši institucionalni problemi.

U jednom od nedavnih postova sam se malo osvrnuo na završetak rada ovoga mandata Sabora a vezano uz pregovore s EU i činjenicu da Hrvatska u tom procesu pomalo šepa (što god Jose Manuel Barroso mislio/govorio o tome ;-). Ono malo preostalog optimizma je svojim komentarom ubio kolega opinioiuris (za neupućene - „ministar pravosuđa“;-).

Elem, u tom postu sam se osvrnuo i na činjenicu da nekako radu Sabora u protekle 4 godine nije posvećena dovoljna pažnja te sam izrazio očekivanje/nadu da će se malo medijskog/internetskog prostora posvetiti i toj temi.

Ali, u međuvremenu je uhapšen „ministar informiranja“ (Peratoviću, drž' položaje i ne odstupaj ni milimetra !), Sučani Hvar se opet „budi“, premijer i predsjednik su ručali u nefunkcionalnoj menzi (!!!) i sve u svemu, opet smo na dobroj staroj „hrvatskoj stazi afera“.

Našem Ivi Sanaderu niti dugo najavljivani i očekivani odlazak u susjednu nam i prijateljsku Bosnu i Hercegovinu nije pomogao da mu popravi, kako stvari stoje, jedan vrlo loš tjedan. A možda i nekoliko njih, u posljednje vrijeme. Možete me ispraviti, ali mi se čini da su mu se stvari malo zakomplicirale u ponedjeljak 19. ožujka 2007. kada su objavljeni rezultati izbora u Slavonskom Brodu. Koji su pokazali da ih je HDZ, drugi puta u dvije godine, izgubio. Što znači da, ponovno, nije dobio drugi najveći grad u Slavoniji. A ta bi naša regija, ravna, široka i puna inata, mogla imati značajnu ulogu na izborima krajem godine.

Ukratko:

Po tko zna koji put vladina sjednica kasnila s pocetkom. Novinari sjedili i cekali Sanadera. Kad je konacno dosao (45 minuta kasnije) novinari su demonstrativno napustili sjednicu.

I sad su kao face!

Meni je to potpuno neshvatljivo - jedan sasvim izvitoperen pristup.

Shvatio bih da se radilo o konferenciji ZA novinare, pa mi onda ima logike - pozvao si nas da se sastanemo s tobom a onda nisi dosao na vrijeme pa me svojim ponasanjem vrijedjas i ja to vise necu trpiti.

Ali ovdje?!?

Hvale se u SOA-i da su za 24 sata obavili izvanredni nadzor i nisu ustanovili da su obraživali Vesnu Škare-Ožbolt, Đurđu Adlešić i Milanku Opačić, ali da nisu otkrili ni da li su one postale žrtvama obavještajnog podzemlja.

Pa nije valjda da Karamarko danonoćno nadzire svo obavještajno podzemlje u zemlji bez naloga, pa može reći da nitko od njih nije špijunirao zastupnice? Da dobije nalog za nadzor obavještajnog podzemlja trebala bi mu 24 sata. Dakle, nadzire ih non-stop, al oni su ovaj put dobri. Podrazumijeva se da je SOA-a najbolja, pa se interni nadzor u samoj kući nije ni provodio. zaključno, zastupnicima se ne bave špijuni (ni profesionalni, ni honorarni). One su nečija druga žrtva ili izmišljaju.

Čista je šteta što današnji in memoriam Erichu Schumannu, članu uprave i suvlasniku WAZ-a, objavljen u Jutarnjem listu na 20. stranici, nije našao svoje mjesto i na portalu Jutarnjeg. Samo tako bi se mogla i šire od uobičajene publike lista mogla vidjeti sva dubina poslovne politike u Jutarnjem i sva širina koncepcije kvalitetnog i slobodnog novinarstva koju tamo gaje. Osim toga, na taj način bi mi smanjili trud - ovako sam bio toliko očaran da ga jednostavno moram prekucati.
Autor teksta je Jadran Kapor, donedavni novinar, a danas direktor Jutarnjeg, koji je očito našao načina kako se odužiti ruci koja ga hrani. Dakle, ovako (uz povremene komentariće): u prvom dijelu teksta Kapor uglavnom piše o Schumannovoj biografiji, i to je uglavnom nesporni dio, jer, o mrtvima sve najbolje. No, onda počinje predstava.

Eto,naša diplomacija ne miruje. Galić ruje HRT zbog Pariza, a droga juri iz svih smjerova. Munchen, Nizozemska, Los Angeles.

Sama afera oko šverca droge i nije toliko bitna jer se puno veće količine švercaju u šleperima i kombijima, a da to nitko 'ne primjeti'. Ono što je bitno je da ova afera ukazuje na 'problematičnost' našeg političkog vrha te njeno djelovanje u inozemstvu.
Prije svega, MVPEI je vrlo važno ministarstvo za RH jer ono ukazuje na 'kurs hrvatske vanjske politike'. U slučaju nekakvog skandala, običaj je da šef ministarstva odgovara ponaosob. No budimo pragmatični i recimo da u našem slučaju, 'Kolinda k'o Kolinda' i nije toliko bitna jer ako ste ikada imali prilike slušati ili ju nešto upitati vidjeli biste da je ona vrlo dobro instruiran papagaj i lojalni libero 'viših sila' hrvatske politike. Pri tome jako malo ovisi o njenom osobnom političkom usmjerenju. Poznavajući Sanaderovu narav upravljanja, to je upravo što se traži od ovog ministarstva - marioneta u rukama autoritarnog vođe i 'sive eminencije' samog ministarstva koje imenuje sam premijer. A kakva nam je siva eminencija, e pa upravo se pokazalo ovom aferom.