Tek što se stišala afera oko praćenja telefonskih kontakata šefa SOA-e, došla je nova. Ovaj put se navodno radi o praćenju glavnog državnig odvjetnika i nekolicine novinara. Osim kod Večernjeg lista, naslovi po medijima su bitno različiti. Da li zbog činjenice da su ovaj put nadzorom obuhvaćeni i novinari ili nečega drugog, svi redom navodno otkriće Novog lista nazivaju skandaloznim ponašanjem policije, odnosno njenog bivšeg ravnatelja Olivera Grbića. Tek dan poslije, Novi list je zatražio i dobio njegovo očitovanje u kojem demantira da je naredio navodna praćenja. Ostali mediji i političari se, s izuzetkom uvijek suzdržanog Miroslava Tuđmana, nisu opterećivali takvim sitnicama. No nije to glavni problem. Ukoliko su navodi Novog lista točni, bit će to valjda dovoljan argument vladajućima da ovo područje konačno urede odgovarajućim zakonom i uspostave učinkovit ne samo stručni već i građanski nadzor.
Na ovaj dnevnik potaklo me pitanje koje je postavio Golgota ispod jednog drugog dnevnika - naime, ako njemu, obrazovanom i dosta bistrom, iskusnom... nije jasno, kako je s ostalima..?
„Puls Hrvatske“ je neka vrsta emisije HRT koja je trebala zamijeniti Latinicu, no i pored truda voditelja Branimira Bilića i gostiju, ova emisija nije se približila kvalitetom ni izdaleka Latinici. Forsira se neka dramaturgija emisije koja bi trebala zalijepiti gledatelje za ekran, no gledam je iz navike, a ne iz oduševljenja. Imam jednostavno dojam da je Branimira Bilića ovaj tip emisije nadrastao i da, vodeći ih zadnjih godina (Lice nacije) nema više tanani osjećaj za sugovornike i da ne moderira emisiju kako bi potakao kvalitetnu raspravu, već da bi je sjeckao i istakao - samog sebe! Istina, i sugovornici počesto nemaju što inovativnog i originalnog za reći, i tako odličan termin i emisija, cijenim, razočarava gledatelje. Slično je i s Otvorenim u četvrtak kada uvijek ista četvorka ( Dujmović, Mijić, Popović, Šola) komentira događaje, a opet, slično je i s emisijom Peti dan, kada svaki put ista četvorka (Čačinovič, Čaldarović, Horvat, Raspudić), uz poneki bljesak, manje-više zamara gledatelje.
Iako već odavno ne kupujem Novi list ponekad pročitam subotnji podlistak "Pogled" u kojem se nađe pokoji zanimljiv autor i tema šira od "našeg sokaka" tj. Lijepe Njihove.
Elem, danas se glavni urednik napalio i uzeo si čitavu stranicu autorskog kometara na temu Ive Sanadera. U prvom dijelu podužeg teksta konstatirao je da je mulj koji je eruptirao Sanaderovim (raz)otkrivanjem poškropio svakoga od nas i da se nećemo od njega oprati niti ga sastrugati!! Jer da smo šutjeli i da smo svi suodgovorni!
U drugom dijelu B.M. zaziva povratak moralnih i časnih i naglašava "danas se u Hrvatskoj čovjeka traži svijećom", jer su "izumrle" moralne veličine poput, Ivana Supeka, Vlade Gotovca, Luke Vincetića, Vesne Parun...
Treći dio njegove lamentacije usmjerena je na apostrofiranje "jednog mladog umjetnika" Olivera Frljića, koji da je u svojim djelima umjetnički anticipirao Sanaderov pad i razobličavao njegove mane, poput montiranja snimki Sanaderovog huškačkog govora u Splitu, naglašavanje dvojbi oko premijerove seksualne orijentacije i sl.
Pa idemo redom:
Vjerujete li političarima? Vjerujete li da danas postoji ikakva istinska demokracija? Mnogi SDP-ovci, HDZ-ovci, i drugi, rekli su (ali još nisu ostvarili), da se nama - nositeljima stanarskog prava u tzv. privatnim neuseljivim i drugim stanovima - moraju vratiti naša oteta prava, da moramo dobiti pravo na otkup svog stana. Jeste li čuli da je Milanović to ikada ponovio, otkada je došao na čelo SDP-a? (Za razliku od njega, Jadranka Kosor je to još davno rekla, i nedavno je ponovila. Sad još samo preostaje da se to i ostvari).
Ne bi bilo dovoljno da Milanović to jednom kaže, nego on i mnogi drugi moraju to stalno ponavljati, i stalno činiti sve da se to ostvari. Ako oni to ne čine, što se može odatle zaključiti, osim da je strankama i stranačkim političarima stalo samo do njihovih osobnih interesa, i spremni su ignorirati i prekršiti svačija prava, svoja vlastita obećanja, pravdu, i sve ostalo? Nismo uopće zadovoljni ni s pojedincima iz HSS-a, HNS-a, i još nekima....
Nije nam jasno, kako to da su sve odgovorne osobe još uvijek na slobodi. Zašto se ne istraži, tko su glavni krivci, i zašto bar po koji od njih, koji je sve to zamislio i organizirao, nije već u (doživotnom) zatvoru? (Naime, mislimo da bi doživotni zatvor bio upravo adekvatna kazna za zločin koji se vrši nad nositeljima stanarskog prava i njihovim obiteljima, a koji se, po našem shvaćanju, može usporediti s nekom vrstom genocida. Pri tome treba naročito uzeti u obzir upornost kojom se krši Ustav, međunarodni ugovori, i naša neupitna prava, a što traje 14 odnosno 19 godina - od donošenja Zakona o najmu odnosno Zakona o prodaji stanova).
Postoji li ikakva istinska demokracija kod nas i u Europi, ili je to samo jedna velika obmana i predstava za naivni narod? Stranke su, izgleda, složne u svemu što ide u njihovu korist, i nije im važno ako to ide na štetu naroda. Ne radi se, jasno, samo o našim stanarskim pravima, nego i o pravima radnika, o otkazima, radu bez plaće, mirovinama, zaduživanju države, prevelikim plaćama političara i mnogih drugih, itd. U kapitalizmu se smatra normalnim da se može mnogo zaraditi na principu ponude i potražnje (na pr., neki poduzetnik, trgovac, zubar, nogometaš, pjevačica, filmska glumica....), ali za djelima političara (i još nekih) uopće nema potražnje, nego oni jednostavno grabe sami za sebe koliko hoće iz proračuna!
Kako se može nešto promijeniti, poboljšati?
Neophodno je, između ostaloga, promijeniti način izbora, tako da se biraju pojedinci a ne stranke. - Vidi: Jutarnji list od 09. 08. 2008., "Don Ivo Grubišić: Sit sam papirnatog i trona i oltara".
http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2008,8,9,,129334.jl
Evo citata:
"Kod nas je i demokracija 'papirnata'. Piše, naime, u Ustavu da je Hrvatska, među ostalim, i demokratska država. Najobičnija analiza ukazuje da se kod nas od demokracije nije dogodilo ništa, da smo 17 godina potrošili a da se nismo makli dalje od početka. Čak se može postaviti pitanje: koliko su institucije države legalne i legitimne ako narod ne predlaže i ne bira izravno svoje zastupnike, nego mora zaokruživati stranačke liste, a stranke određuju prioritete po političkoj podobnosti a ne po sposobnosti. Mi trpimo već 17 godina tiraniju podobnih nad sposobnima"
Prošlo je tek nekoliko mjeseci od kada je mjesto glavnoga urednika u Novom listu napustio časni Ivica Đikić i preuzeo ga Branko Mijić.
Novi je list u proteklih dvadesetak godina slovio za jednu od posljednjih oaza nezavisnog novinarstva. Od lokalnog glasila, zahvaljujući nekim hrabrim ljudima, prije svega pokojnom Veljku Vičeviću, prerastao je u nacionalni dnevnik u kojemu su željeli pisati najbolji hrvatski novinari. Toliko je smetao HDZ-u da je, ondašnja njihova perjanica i moćnik ( riječki Kvisling) Hrvoje Šarinić pokušao s nekakvim alternativnim "ispravnim" glasilom pod nazivom Riječki list koji je završio pod nogama građana na Korzu.
I onda, što nisu uspjeli ni Šarinić ni Tuđman uspio je Robert Ježić.
Isto kao što tužbe za dušene boli, javni napadi, pokušaji novačenja urednika, lomače od stranica Ferala nisu zaustavili hrabre novinare, ali je to učinio - kapital. Zabrana oglašavanja ( prešutna i uz šutnju struke i ne bez zluradosti kolega) stajala je života naš najnagrađivaniji i najhrabriji list.
U današnjem Novom Listu objavljen je članak o tome kakve automobile voze u riječkoj gradskoj upravi.
http://novine.novilist.hr/Default.asp?WCI=Rubrike&WCU=285D2863285E286328...
Pa navode:
Iz gradskog proračuna se izdvaja novac za gorivo, dok sve ostale troškove snosi autokuća koja je isporučila automobile.
Mene zanima npr. tko snosi troškove leasinga, registracije, osiguranja, auto-guma, popravaka i slično? Ako autokuća koja je isporučila automobile snosi sve te troškove, a gradski proračun samo troškove goriva, kako to piše u članku Novog Lista, postavlja se pitanje zbog čega autokuća snosi sve troškove i što je dobila zauzvrat od gradske vlasti?
Taj model, po kojem netko snosi samo troškove goriva, a autokuća baš sve ostalo, meni bi dobro došao, pa me zanima, bi li i drugi poduzetnici ili obični građani dobili na korištenje od te autokuće megane, na način da autokuća sve plaća, a oni samo gorivo?!
Današnji tekst u riječkom Novom listu ponovno aktualizira osnivanje nečega što se, u radnoj verziji, naziva Katedra glume.
Rektor Sveučilišta izjavljuje kako će se, eto, vrlo skoro osnovati Katedra, koja će za početak biti smještena u "kulturno-umjetnički" blok Akademije primjenjenih umjetnosti, a na njezinom će čelu biti proslavljeni glumac Rade Šerbedžija. Već se zna da će predavačica biti i njegova supruga Lenka Udovički, i još jedan gospodin iz Edinburga.
Uz iznimne umne napore, pokušah dešifrirati što bi bilo u sadržaju Katedre i kakav bi profil stručnjaka on producirao, ali nije mi uspjelo.
Rektor vrlo uopćeno govori o glumi, drami, medijima, a kreativno jezgro na Akademiji razgranalo bi se i razmahalo u raznim smjerovima: scenografija, kostimografija, ples...i tko zna kamo sve.
Rektor vidi i priliku za mlade koji su zalutali u odabiru profesije ( obrazovanja) i vidi Katedru kao "zadnju priliku" da nešto učine sami sa sobom. Bravo za humani pristup zabludjelima ili nezaposlenima.
Vjerujem da su mnogi zapazili ovih dana kako je rasprava na temu PRIVATNO-JAVNO a aktualizirana objavom transkripata SMS poruka koje je pokojni Ivo Pukanić vodio sa značajnim personama, iznova aktualizirana. O ovoj temi u sjećanju su mi dnevnici Ve-ka a i Zoran Oštrić pokušao je upozoriti na opasnosti javnog linča, mrak je pisao na tu temu ( "Ivo Pukanić, - heroj ili zločinac"), uz ovu delikatnu temu vjerujem da pollitičari s dužim stažom, znaju još više primjera.
Još pod utjecajem gledanja sinoćnje rasprave u «Otvorenom», posebno nastupa Radimira Čačića, dr. Slavena Letice i Berislava Jelinića iz "Nacionala", pitam se LJUDI, ZAR JE TO MOGUĆE? Znam da će i ova tema podijeliti «pollitičare», ali dok se ne pronađu određena optimalna zakonska rješenja, PA I POSLIJE, lomit će se koplja o pitanju što je «javni interes» a što zaštita privatnosti, ugleda, dostojanstva.
NOVA SUDSKA PRAKSA
U Haagu ili kod Ahtisaria?
Kada sam u svom prethodnom devniku „Lažni čuvari istine“ izrazio sumnju u povezanost demarša EK upućenog Hrvtskoj zbog „topničkih dnevnika“ i posredničke misije Olli Rehna u rješavanju graničnog spora sa Slovenijom, našoj javnosti još nije bio poznati službeni odgovor Sanadera na ponudu o „medijaciji“ Martia Ahtisaria. Konačno je u ponedjeljak, 9.ožujka javnosti je u obliku priopćenja objavljeno da Hrvatska prihvaća „medijaciju“ ako će ona dovesti do međunarodnog suda pravde u Haagu. Tekst očitovanja nije dostavljen medijima!
Dva dana nakon toga ponovno se oglasio Rehn i izjavio da se medijacija mora temeljiti na međunarodnom pravu.
Ova izjava bila je povod mojim daljnim sumnjama. Naime, ako je medijacija samo priprema za izlazak dviju država pred Međunarodni sud pravde u Haagu, čemu ova izjava? Što ona znaći? Ne upučuje li ona na namjeru da posredništvo Ahtisarija zapravo predviđa i konačno odluku o graničnoj crti?
Krenulo je prije nekoliko dana sa tekstom o Rončeviću i njegovoj kupnji novog stana. Iako kupnja sama po sebi ne bi smjela biti sporna, javnosti je zapelo za oko da je ministru odobren kredit koji će isplaćivati do 78 godine života, sa mjesečnom ratom od kojih 11 000 kuna. Tu se već polako postavlja pitanje jednakosti građana, budući je teško vjerovati da bi banka "samo tako" odobrila takav kredit bilo kojem drugom građaninu sa, doduše, visokom plaćom, ali na određeno vrijeme. Kao što je rekao Sanader, na još tri godine i dva mjeseca. A možda mu gale i skrati taj period. :-)
Anyway, o ovom se slučaju već podosta pisalo, pa i na ovim stranicama, no to je samo povod. Novinari su nanjušili zanimljivu temu, te su krenuli kopati i po stanarskim planovima ostalih političara, pa je tako jučer u Jutarnjem listu svjetlo dana ugledao tekst o tome kako Luka Bebić i Zoran Milanović kupuju nove stanove. Ništa čudno, posao političara je javan, baš kao i njihove imovinske kartice, i normalno je da se javnost - i novinari - zanimaju za te teme. Ono što je meni zapelo za oko je urednički tretman tih informacija.
