pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Reportaža Dijane Čuljak, novinarke kojoj je karijera procvala vođenjem i "uređivanjem" iz Tuđmanova kabineta uredivanih "Motrišta", u kojoj spominje"ekstremne snage Armije BiH" te "muslimanske ektremiste koji drže hrvatske civile" i koji sudjeluju u "planiranoj i smišljenoj akciji muslimansko-srpske politike" svjedoči ne samo o upregnutosti novinara u političku i ratnu propagandu devedesetih nego i da su neki novinari možda bili ili svjedoci ili supočinitelji ili prikrivatelji ratnih zločina.

Čuljak intervjuira žrtve ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz zgrade Vranica
Dijana Čuljak, jedna od najvećih zvijezda Tuđmanovizije, vjerojatno je barem svjedočila pripremama ili možda i samom ubojstvu ratnih zarobljenika u zgradi Vranica od pripadnika HVO za vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba u BiH. Neke bitne činjenične detalje vezane za počinjenje tog zločina sigurno zna. Radi se o ratnom zločinu kažnjivom po Ženevskoj konvenciji i običajnom ratnom pravu (Vranica, dokumentarac). Dehumanizacija žrtve prvi je korak u poticanju na počinjenje zločina, a mediji su često obavljali prljavi posao dehumanizacije neprijatelja. Odgovornost novinara za poticanje ili pomaganje ratnih zločina odavno je ispitana na sudu za Ruandu (BBC: Rwandans jailed for 'Hate Media'), no Tribunal za bivšu Jugoslaviju takve optužnice nije dizao, a lokalna pravosuđa uglavnom bježe od same pomisli da bi novinar mogao odgovarati za poticanje na ratni zločin zbog novinskih uradaka. Rijetka iznimka bila je najava posebnog srpskog tužiteljstva za ratne zločine da istražuje dva slučaja novinara koji su navodno koristili svoje izvještaje za širenje mržnje i poticanje ratnih zločina za vrijeme ratova u devedesetima (više). Da su devedesete bile godine kad su novinari radili i nečasne stvari nije sporno, a prilog Dijane Čuljak samo je jedan od bisera koji se kriju u arhivama i koje medijske kuće pokušavaju zataškati. Kako bi se održao apsurd hrvatske javne rasprave, Dijaninu reportažu je strogo komentirao Denis Latin, koji na jednoj YouTube snimci možda i sam sudjeluje u prikrivanju zločina pravdajući dim iznad Knina nakon Oluje paljenjem smeća (kojeg pale razdragani povratnici).

Imaju li društvo i novinari snage raspraviti ulogu novinara u prošlom ratu?

Da su hrvatski mediji loši nije tajna. No zahtjevnost tematike koju mediji obrađuju djeluje na vidljivost mana hrvatskog novinarstva pa se one dobro skrivaju u trivijalnim temama koje zasipaju hrvatske građane. Jedan od ultimativnih testova manjkavosti novinarskog standarda je bez sumnje praćenje procesa za ratne zločine. Izvještavanje o ratnim zločinima je jedan od najzahtjevnijih i najvažnijih novinarskih zadataka, bilo da uključuje reportaže o suđenjima za ratne zločine ili izvještavanje s terena za vrijeme konflikta i istraživanje ratnih zločina. Izvještavanje o ratnim zločinima posebna je novinarska specijalizacija jer je posao opterećen specifičnim zahtjevima i ima vlastita pravila. Potrebno je dobro poznavati povijesnu pozadinu, proceduru i pravo. Koji god bio motiv zbog kojeg se novinar bavi izvještavanjem o pravdi, postoji jedan univerzalan uvjet: mora imati vještine i znanja da to radi. Žalosna je istina da takvih novinara u Hrvatskoj ima malo i da uglavnom oni ne prate procese za ratne zločine u ime najutjecajnijih domaćih medija. Odgovorni i pouzdani novinari i urednici koji izvještavaju o pravdi temeljni su uvjet za rast razine javnog razumijevanja međunarodnih i drugih pravnih procesa.

Procesi za ratne zločine imaju za cilj kazniti odgovorne, donijeti pravdu žrtvama, spriječiti buduće zločine, utvrditi činjenice kao temelj pomirenja i ojačati pravnu državu. Te ciljeve oni mogu ostvariti samo ako su ljudi svjesni i informirani o onom što oni rade. Upravo je posao novinara da odgovorno i pouzdano informira javnost što znači da poslu mora pristupiti bez predrasuda koje imaju bilo pobjednici bilo gubitnici u oružanom sukobu. Svi hrvatski mediji padaju već na ovom testu jer potiču navijačku atmosferu svojim izvještajima. Makar žrtve smatraju da su svi optuženici krivi i makar optuženici smatraju da su potpuno nevini, posao odgovornog novinara podrazumijeva stav koji se ne temelji na ovim suprotstavljenim predrasudama nego na pravednom i balansiranom izvještaju o činjenicama koje izviru iz suđenja. Posao novinara nije da navija za "naše" nego da javnost obavijesti koje činjenice se utvrđuju u postupku i koji su glavni činjenični sporovi. Kamen temeljac dobrog novinarstva su činjenice, ne mišljenja. Samo pouzdane činjenične informacije mogu potaknuti odgovornu javnu raspravu.

Nažalost nisu jedini - tome im se pridružuju i pojedini mediji koji svojim neznanjem i nesposobnošću toleriraju nezakonito ponašanje onih koji bi se upravo trebali brinuti da sve bude po zakonu i u redu. A mediji bi ih trebali kontrolirati. U Hrvatskoj je izgleda sve naopako. O cijelom slučaju je više pisano na pollitika.com - O šibenskim konobama (i konobarima), pa ću samo skrenuti pažnju na trenutačno stanje cijele priče. Naime izgleda da je policija nakon reakcije blogera odustala od svih kaznenih progona svoje djelatnika (što tim više problematizira nezakonito traženje podataka koje su tražili (i što je najgore i dobili) jer očigledno za to nije bilo osnove) i sada samo stegovno ganja svojeg djelatnika Damira Horvatovića (inače člana SDP-a koji nije rekao riječi po ovom pitanju). I ono što je najgore - ganjaju ga za nešto što nije napisao - Novi Tjednik donosi intervju sa stvarnim Šibenskim konobarom, autorom spornog bloga. U Hrvatskoj je očigledno problem ako se napiše da je čovjek blizak ubijenim mafijaškim kumovima član šibenskog poglavarstva. Mafijaše izgleda štiti policija, te proganja blogere koji o tome pišu. I mi bi u EU? Što se u Hrvatskoj ne smije napisati istina? U nastavku prenosimo intervju iz Novog tjednika - Šibenski konobar: Nisam kriv, samo tužan, razočaran i zabrinut .

Kada je domaću medijsku scenu pogodio, prema riječima Mislava Bage, "najveći" medijski skandal zadnjih godina u kojem je Davor Butković (navodna novinarska veličina) objavio intervju s premijerom koji je primio s adrese linija04@gmail.com, NovaTV nije propustila uzjahati senzacionalističkog konja i dati se u kas pa su vijesti par dana headlinirane aferom lažnog intjervua, a Mirjana Hrga je u "10 do 8" ugostila Ninoslava Pavića na isti dan kad je Bagi u "Otvorenom" Matija Babić pokušavao ukazati da predstavnik Jutarnjeg i dva novinara na plaći EPH uključeni iz Rima i Osijeka u studiju uspješno okreću temu od standarda novinarstva na demoniziranje 23-godišnjeg zajebanta koji je najsnažnijoj medijskoj kući zabio onu stvar odostraga duboko, do suza. Namagarčeni EPH i Butković dobili su prostor za pravdanje i na NovojTV ali i pružili joj priliku da se uspne na pijedestal moralne propovjedačke (ali ipak fundamentalno ruralne) elite i perverzno naslađuje tuđim jadom u svojem prilogu s nezgrapnim naslovom s promašenim padežom: "Lažnom premijeru nema kazne" (umjesto "Lažni premijer bez kazne" ili "Za lažnog premijera nema kazne") . Novinarka Kristina Tešija odlučila je kraj svog offa iskoristiti za čitanje bukvice Davoru Butkoviću upozoravajući da "neki kolege, pa čak i oni uvaženi bi mogli ovaj slučaj iskoristiti za ponavljanje početnih lekcija novinarstava". No je li NovaTV savladala najobičniju abecedu novinarstva?

Ova brljotina s Butkovicem potpuno je zasjenila aferu sa sibenskim konobama i konobarima. Pozivali smo na akciju i solidarnost te da zastitimo pomorskog policajca koji je izgleda u cijeloj toj prici potpuno nevin a sad mu je ugrozena zivotna egzistencija.
U nekoliko blogova zakljucili smo kako su radnje koje su poduzeli djelatnici PU Sibenik bile protuzakonite i kako ima osnova za prijavu zbog prekoracenja ovlasti a vjerojatno i za krivicno gonjenje.
Takodjer je prije nekog vremena bilo jasnih znakova frustracije zbog nemogucnosti djelovanja na politickoj sceni. Ti koji su bili jako glasni kad se povela konkretna akcija s kojom je ovaj portal mogao izvesti situaciju na cistac te poduzeti neke konkretne mjere iznenada su utihnuli. Dakle gospodo draga iako je Butkovic ispao veci papan od Valdeca to ne znaci da je pomorski policajac vracen na posao tako da slucaj i dalje stoji otvoren pa bi bilo u redu i privesti ga kraju.

Prošloga tjedna policijski službenik Damir Horvatović (bivši načelnik Pomorske policije PU Šibensko-Kninske) suspendiran je sa svog radnog mjesta djelatnika granične policije (čovjek je naime nakon smjene vlasti 2003 degradiran). Ovo samo po sebi i ne bi bilo osobito čudno jer po priznanju bivšeg ministra, nad 5% zaposlenih policajaca provode se različite stegovne mjere. No, ova konkretna je posebna po tome što je čovjek dobio suspenziju zbog toga što je proglašen vlasnikom bloga "Šibenska konoba" na kojem po objašnjenju iz PU "učestalo vrijeđa i omalovažava javne osobe" - tako barem tvrdi Slobodna Dalmacija. Čovjek dakle nije ništa ukrao, nikoga nije zgazio, pijan se potukao, nego je napisao nekoliko kritičkih tekstova. I da bi priča bila bizarnija, Horvatić tvrdi, a anonimni autor na samome blogu potvrđuje - kako Šibenska konoba uopće nije Horvatićev blog, nego blog neke zasada anonimne treće osobe. Horvatića su dakle suspendirali zbog bloga koji uopće nije njegov.

Ceremonijalno spaljivanje "društvenog zla" odnosno 3 tone droge u pećima relikta teške industrije "Našicecement" mediji su popratili senzacionalistički i bez društveno odgovorne rasprave. Naime, ako je spaljeno 3 tone to znači da je od 1991. do 2005. policija u hangare utrpavala aproksimativno 214 kilograma godišnje raznih droga. Nacionalna komisija za suzbijanje droga iz 2001., čiji rad nastavlja vladin ured na čelu s Jadrankom Kosor (koja se marijanski ukazala na spaljivanju sa žutom aureolom oko glave) procjenila je da se u Hrvatskoj početkom novog tisućljeća godišnje pušilo 12 tisuća kilograma marihuane, šmrkalo 150 kilograma kokaina, injektiralo 500 kg heroina i gutalo 730.000 tableta ecstasyja što ukupno čini više od 12 650 kilograma droge godišnje (izvor, PDF). Uzmu li se ti brojevi kao relevantni (makar je potrošnja droge zbog jačanja kupovne moći sigurno od 2001. porasla) dolazi se do podatka da je hrvatski prohibicijski sustav uspio zaplijeniti manje od 2 posto droge na tržištu ili je zaplijenio puno više, ali je ogromna količina zaplijenjene droge iz skladišta u godinama neuništavanja ponovno vraćena na tržište pa je za spaljivanje ostalo samo 3 tone. Nije li čudno da u 14 godina represivni organi sakupe samo 3 tone, što je samo četvrtina navodne godišnje potrošnje marihuane? Zar je u 14 godina skupljeno samo 2400 kg marihuane, 200 kg heroina, 330 kg kokaina i 50-60 kg sintetičnih droga, kako javlja Dnevnik.hr?

Uhićen je novinar Željko Peratović. Željko Peratović je i bloger. Ima svoj blog 45 lines. Uhićen je zbog navodnog odavanja državne tajne. Policiji i tajnim službama je bilo nedovoljno što su ga pritvorili, pa su upali na Nova TV koja je vlasnik blog.hr-a i tražili skidanje nekih Peratovićevih tekstova s bloga. Dokumenti zbog kojih je uhapšen stoje na blogu već šest mjeseci, a objavljeni su i u drugim medijima i bili su dostupni svima zainteresiranima.
Nakon noći provedene u pritvoru, Peratović je pušten da se brani sa slobode.
Peratovićevi tekstovi se, uglavnom, bave obavještajnim podzemljem. Bave se premreženošću obavještajne zajednice, politike i organiziranog kriminala. Bave se počinjenim ratnim zločinima u Lici. Bave se pokušajem rasvjetljavanja ubojstva Milana Levara.
U svojoj borbi Peratović je slobodan strijelac i bije bitku kao pojedinac protiv sustava. Taj sustav mu želi onemogućiti slobodnu riječ u slobodnoj zemlji.

Jučerašnji Dnevnika NovaTV-a imao je prilog o internetu u političkoj kampanji, novinarka Tatjana Krajač uzela je i moju izjavu na tu temu.

Ono što smatram bitnim je da je od posljednjih izbora do danas punoljetno postalo oko 180.000 ljudi koji ne poznaju život bez interneta, njima je internet isto što su nama malo starijima radio ili televizija. Ja mislim da je to strašna generacijska razlika jer ona uvjetuje razlike u načinu razmišljanja, prikupljanja i obrade informacija.

Jučer je u dnevniku Nove TV prikazan prilog o iskazanoj namjeri korejskog ulaganja u hrvatska brodogradilišta. Cijeli je prilog zapravo usmjeren na to kako je time opravdan strah za radna mjesta, neki sindikalac tvrdi kako je to potez kojim vlada pokazuje svoju nesposobnost rješavanja problema, par radnika su na mikrofonskim mukama priznali da se boje za svoj posao...

Da se zadržimo samo na iznesenom u prilogu, riječ je o 4.200 radnika i 1.200 kooperanata koji tako "strahuju" - iako je riječ o zemlji koja je među vodećima upravo u tom poslu, znači znaju kako se radi taj posao. I sindikalac koji govori o tri sanacije i dvije milijarde kuna koje smo im svi mi putem bezidejne vlade poklonili - pitam se je li ikad čuo za izraz vreća bez dna. A ima i obraza govoriti o tome da bi bilo bolje prvo sanirati pa onda prodavati, "da se postigne bolja cijena" - bez ikakvih mjera koliko bi ta sanacija mogla koštati i kome bi se nakon toga mogli prodati.

U tragikomičnom prepucavanju na relaciji Mirjana Hrga - Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara oko (budimo realni) trivijalnog i tek najavljenog uključivanja u emisiju "Epicentar" deklariranog podržavatelja srpskih radikala i ishlapjelog pjevača Bore Đorđevića, u oči upada jedna rečenica iz najnovijeg pisma udruge koja maestralno sažima sukus perspektive nacionalista koji iza braniteljske ili neke druge fasade uporno pokušavaju preuzeti ultimativni i isključivi legitimitet za državu koja pripada svim njenim građanima i koja je prije dvije godine ušla u pubertet. Zbog državnog puberteta i divljanja državnotvornih hormona ili možda zbog sjete za djetinjstvom koje je gotovo, a u kojem su uživali zaštitu političkih roditelja ultradesnice, pojedinci sigurno skriveni iza braniteljske maske poručuju Mirjani Hrgi: "Mi koji smo stvorili ovu državu u kojoj i Vi djelujete imamo pravo da Vam zabranimo takvo novinarstvo u hrvatskom medijskom prostoru."