pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Nešto je trulo u državi Danskoj. Odnosno, nešto je trulo u HNS-u, rekli bismo u 21.stoljeću nekoliko tisuću kilometara južnije u Hrvatskoj. Takav rasplet događaja ne bi smislio ni Shakespeare, a vjerojatno ni neki od najvećih režiserskih umova današnjice. Nisam sigurna je li to što upravo gledamo (jer vjerovali vi ili ne, nije još završeno) tragedija, komedija, burleska ili horor. A sve što je trebalo biti je dobro osmišljena strategija repozicioniranja HNS-a u političkom centru, konsolidiranje i priprema za sljedeće lokalne (2009.), predsjedničke (2010.) i parlamentarne (2011.) izbore. Ali ne. To bi bilo prejednostavno. Zbog taštine, bahatosti, arogancije, dodvoravanja ali i nesposobnosti izbor Radimira Čačića za predsjednika HNS-a izgledao je kao vrlo loše odigran film u kojemu čak ni glavni glumac nije znao što bi u tom filmu trebao glumiti.

Svi me pitaju ovih dana što se događa sa strankom. Lesar otišao, Vuljanića suspendirali, Tuna najavio ostavku, pa se predomislio. Rek'o ne znam. Pričao sam jedino s Tunom, a ovu dvojicu pravo ni ne poznajem. Tuna naravno nije slatkorječiv, ali imam mišljenje tj. stav. Imam osjećaj kao da vlada nevidljiva simfonija između javnih istupa ove trojice, odnosno da se slijed događaja nadovezuje.

Htio sam staviti naslov Lesar, Vuljanić i Kapraljević kao korektivni faktor, ali ovako je senzacionalnije. Sve je počelo kandidaturom Kapraljevića, a zatim i potpisima koje je dobio od spomenute dvojice. S cjelom pričom je zapoćeo Posavec, ali se on u međuvremenu izgubio u šumi, pa je trojka ostala medijski sama do uključivanja Beusa i Dorića u cjelu priču. Tuna je za nedavni intervju u Slobodnoj Dalmaciji izjavio od prije izrečene stavove, ali ih je malo proširio i dodao neke nove stvari, ali bitan je naslov Neka me i isključe iz HNS-a, ali neću da mi sudi Čačić!

Vjerojatno ste pročitali kako je HNS suspendirao blogera i bivšeg saborskog zastupnika Nikolu Vuljanića. Za one koji ne poznaju, Vuljanić je profesorski tip čovjeka, i to ne samo misleći na zanimanje nego kao karakterna osobina, pa stoga i ta tvrdnja kako je napisao na blogu nešto ružno je u cijelosti nespojiva s njime. Osim što je blogirao na pollitici, Vuljanića sam i osobno sreo gdje sam samo potvrdio mišljenje, a u jeku jubito afere imao je i po meni najbolje izlaganje u saboru na tu temu.

Nije me bilo par tjedana. Počela je utrka, svi trče, pa sam se i ja zatrčao. A, zapravo, već je otrčano što je trebalo otrčati. Pa se ja vračam na svoj blog i Pollitiku. Tu mi je udobno. A i društvo je pravo.

Kao što rekoh u naslovu, nekima nikad dosta. Tiče se opet moje omiljene teme, Karlovačke industrije mlijeka – KIM-a.

Što je u KIM-u važno? Nije to ni najveća ni najznačajnija tvrtka koja se privatizira. Ima većih, skupljih i važnijih. Nije to ni najbezobraznija pljačka koja se dogodila u privatizaciji. Ima i bezobraznijih, bezočnijih i skupljih. Ali, KIM je paradigma. U njemu se skupilo sve ono što odlikuje HDZ-ov način pljačkanja Hrvatske. I pljačka je razotkrivena. Tisuće su prošle u tišini i njima – pokoj duši. Jer se, očito, ništa drugo i neće dogoditi.

Pa evo kratke kronologije:

Fleksisigurnost ili prilagodljivost uz sigurnost - Flexicurity

Pišu: Dragutin Lesar (HNS) i Nikola Vuljanić (HNS)

Uvodna napomena: ispričavamo se zbog dužine teksta (5,4 kartice) ali tema je prevažna.

Gužva je ovih dana na sve strane. Politički narod priprema se za izbore. Programi su na cesti, projekti su nacrtani i sada samo treba odlučiti “ki če kega”. I to provesti u predatorsku praksu. Uglavnom neukusno i uglavnom nikome na korist. Na štetu mnogima. I onima koji gađaju i onima koji su pogođeni. A što radi bijeli svijet?

Čitam, primjerice, neki dan jednu sitnu vijest u Večernjaku – britanski parlament donio odluku (zakon, valjda, što li) po kojem ubuduće svi koji dolaze raditi u Veliku Britaniju moraju prethodno položiti ispit iz engleskog jezika. Na ovlaštenoj ustanovi. Dakle, u nekoj školi, za pretpostaviti je. Dekadentni Englezi, posjednici lingue france, općeprihvaćenog jezika za sporazumijevanje današnjeg doba, dosjetili su se da im ide na jetra da u britanskim gradovima postoje kvartovi u kojima se ne govori engleskim jezikom, a valjda i to da na raznim mjestima (kod njih, ipak, najčešće slabo plaćenim i onima na kojima Britanci uglavnom ne žele raditi) rade ljudi s kojima se ne mogu sporazumijevati na jeziku zemlje čiji su ponosni građani. Ima tu, vjerojatno, još i drugih socioloških, kulturoloških i inih razloga, ali ovo su, za pretpostaviti je, temeljni i zbog njih je britanski parlament donio takav propis. Naravno, nikom zdrave pameti ne pada na pamet da ustanovi kako Britanci i nisu baš neka demokratska nacija, kako su zaostali otočni rasisti i kako takav način postavljanja vlastitog jezika u povlašteni položaj znači gadan otklon od liberalne demokracije. To ne pada na pamet EU, a ne pada na pamet ni nama. Svi klimnu glavom i utvrde da Englezi u Engleskoj žele govoriti engleski. To je normalna stvar.

Ovaj dnevnik je u svojoj osnovi bio odgovor na pitanje postavljeno u komentaru dnevnika "Kriminal u HFPu ide dalje":

Bit problema oko prodaje KIMa je u tome da će država dozvoliti takvu transakciju.

Optimalno gledano, idealna situacija s pozicije države je napraviti natječaj gdje će država dobiti najviše novaca zato jer je to univerzalni kriterij, svima jasan i razumljiv.

Problem s time je u tome što postoje situacije u kojima je neka tvrtka više vrijedna mrtva nego živa, dakle, može se desiti da recimo u slučaju KIMa više vrijede nekretnine i imovina te tvrtke nego što tvrtka vrijedi dok funkcionira (pravi jogurte i puni tetrapake) i može se desiti da čovjek jednostavno kupuje KIM kako bi na njegovom mjestu stavio lijepi veliki superkonzum. Tako da će oprezni vlasnik koji ima malo dalekosežnije ciljeve razmisliti koji su to motivi kupca.