Zaboravimo sada najvažniju sporednu stvar na svijetu, taj opijum za narod nogomet, zaboravimo nesretne susjede Grke, zaboravimo ljeto i godišnje odmore, prestanimo budni sanjati i probudimo se u noćnoj mori.
Probudimo se u okrutnoj realnosti, u ovoj dugoj i beskrajnoj dvadesetogodišnjoj noći, koja jutra ne sluti, prestanimo brinuti tuđe brige, prestanimo načas ogovarati, svađati se, piti, varati, ljenčariti, baviti se sitničarenjem, spavati, probudimo se u noćnoj mori koja je naša prošlost i sadašnjost, naša stvarnost. Ne dopustimo da nam noćna mora postane budućnost.
Novi podaci sa Zavoda za zapošljavanje govore dovoljno o okrutnosti u kojoj smo prisiljeni živjeti.
Nezaposleni na dan 20.06.2012.:
296 731
Slobodnih radnih mjesta u RH:
4543
Mjesec svibanj:
Nezaposleni: 306 056
Žene: 161 895
Bez radnog iskustva: 52 642
Mladi do 24.g. : 55 445
Mladi do 24 bez rad. Iskustva: 27 428
Dugotrajno nezaposleni: 141 238
Nisu li ovi podaci zastrašujući?
Ne mislite li kako je strašno nemati posao, ne moći prehraniti obitelj, ne moći kupiti djeci voće, knjige, odjeću? Ne mislite li da je prestrašno nemati za hranu?
„Ravnodušnost ubija podmuklo.
No, prije nego što svi crknemo od
Ravnodušnosti;
Htio bih je vidjet razapetu.“
Biti nezaposlen, biti jedan od 341 716 građana koji su u prethodnim godinama ostali bez posla i nade da će se brzo ili ikada ponovo zaposliti, biti nezaposlen u Hrvatskoj jedan je od najvećih problema s kojima se suočavaju i bore građani.
Nemati nade da će se ikada ponovo zaposliti u zemlji namjerno i sa ciljem uništene industrije, kada se svakodnevno gase privatna poduzeća, a ona javna ili u vlasništvu države proizvode gubitke, završavaju u stečajevima ili se moraju privatizirati i restrukturirati prema sporazumu potpisanom sa EU; tragedija je s kojom se suočavaju brojni građani.
Tragedija s kojom moraju živjeti kako nezaposleni, tako i oni koji još rade, ali neznaju hoće li im poduzeća opstati, hoće li biti proglašeni viškom, pa otpušteni, hoće li im već jednom biti isplaćene zaostale plaće, jer država nezna kako riješiti problem poslodavaca koji ne isplaćuju plaće i doprinose ili koji ne plaćaju poreze ili nekima iznad zakona blagonaklono oprašta neplaćanje poreza.
Bravo mala, dobro si ih od..pisala
Tko časti?
Vedrana, ima tu ceduljica na kojoj piše zašto.
„Samo sam podnijela molbu. Nisam baš ništa očekivala, a onda iznenađenje, primili su me“.
-Ma ona ti je nešto doktorirala ili magistrirala prije nekoliko mjeseci.
-Živi s onim tipom.Nevjenčano.
-Imaju dvoje djece, sina i kćer.
-Nije udana, zbog,... Znaš on ti je..
Uvijek pršti energijom, razdragana je, prepuna oduševljenja za svoj posao. Mladost ju je činila lijepom, a živahne oči zainteresiranom za ljude oko sebe.
Stilisti i modni kritičari našli bi joj stotine mana, a nutricionisti bi joj odmah osmislili neku od dijeta.
Došla je prije 6-7 godina. Bila je neposredna, zainteresirana i radišna.
Kada je otišla na bolovanje, stigla je zamjena.
I čini se da je baš s njome počela prljava igra moći i podlosti.
Najednom su iskrsnuli, neki „teški propusti“ u Vedraninom radu. Zazujilo oko uprave.
Objavljen je natječaj. Zbog propusta, prednost su dali Vedraninoj zamjeni.
Nije se dala.
Izborila se za mogućnost izravnoga obraćanja i završila s „Ne želim Vam da Vašoj djeci netko učini ono što Vi činite meni“.
Ovo je bio moj četvrti duži boravak u Londonu. Turističko-potrošački „Merry- Go- Round“ je uvek bio iscrpljujući, ali ovaj put sam rešila da ga sebi poštedim. Obavila sam ritualne posete obeležjima imperijalne i kulturne istorije, prokrstarila katamaranom po Temzi, prošetala parkovima, ali bez ritualnih kupovina, ako se izuzmu sveži naslovi na koje sam naišla u knjižari Waterstone's: „CHAVS“, „The Leaderless Revolution“, „The Invention of Market Freedom“, „Why Marx was right“, da spomenem tek neke.
Odluku sam donela pred luksuznom robnom kućom Selfridges’: Jaguar, Bentley, Roll Roys su bili uredno parkirani pred jednim od mnogobrojnih ulaza. Šoferi su disciplinovano stajali kraj kola, čekajći da se „mylady“ vrate iz kupovine. Zašto bih trebalo da ulupam moje dnevnice u kupovinu predmeta koji mi u status ne mogu uneti i Jaguara sa šoferom?
Gde je London danas? Nije na razglednicama. Nije u turističkim brošurama. Buja u medijskoj tišini, koju probijaju sirene interventne policije. Moj hotel je na ivici zone 2. Helikopteri danonoćno nadleću teren, policijske sirene se oglašuju u vrlo kratkim razmacima, danju i noću.
Kako izgleda London izvan zone 1 i 2?
Ovih dana čitamo velike naslove – o smanjenju nezaposlenosti:
"Premijerka je predstavila najnovije brojke Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koje pokazuju da je krajem travnja (2011.) broj evidentiranih nezaposlenih osoba bio 308.869 (...) Premijerka je ocijenila da toliki pad nezaposlenosti nije posljedica samo sezonskih trendova, odnosno zbog turističke sezone, već i aktivnih mjera zapošljavanja." (izvor: http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/kosor-nezaposlenost-pada-ne-samo-zbog...)
Ovakve i slične hvalospjeve sami sebi počeli su prenositi i brojni drugi državni dužnosnici, posebno inzistirajući da se podaci uspoređuju s prošlim mjesecom, a ne s prošlom godinom. Sve to je potpuno nekritički prenijela većina novinara – i eto nam novog vala euforije i optimizma.
Zagrebimo malo ispod površine i pogledajmo pažljivije te brojke, pogotovo aktivne mjere zapošljavanja (pri čemu se obično misli na smanjenje nezaposlenosti, a ne na zapošljavanje – što uopće nije isti pojam). Pogledajmo osnovne brojke.
Sjećate se Matije Gupca? A kad je Zvone Boban usred utakmice navalio na milicajca zato jer je za sve bio kriv Beograd? Danas je krivica na Zagrebu - poziv na pobunu je dospio do mnogih ljudi:
"U subotu 26 veljače 2011 novi prosvjedi! Ljudi sutra je novi prosvjed protiv ove nesposobne, neodgovorne, ... korumpirane bande, koja nas pljačka i hebe već godinama, bande koja je utopila većinu ljudi u neviđena govnna/sranja, ...! Nema posla, nema plaća, što je najgore nema perspektive - ali baš ništa se ne nazire na vidiku! Mislim/o da bi moralna obaveza svih nas bila pružit potporu hrabrim ljudima koji imaju muda i trude se nešto promjeniti!"
Prosvjedu u milionskom gradu Zagrebu, prisustvovalo je nekih 10-15 tisuća ljudi. Povici, parole, i razbijene glave.
Što su jadni, gladni, nezaposleni, potlačeni, invalidi, radnici, roditelji i djeca, učenici i studenti, samohrane majke, mladi i stari; time dobili?
Stoljećima bježimo od korijena problema, spas nalazimo u izmišljanju novih naziva za jednu te istu muku.
Nemam vas namjeru dodatno deprimirati siciranjem broja nezaposlenih osim da napomenem kako postoje kategorije sezoniziranih i desezoniziranih podataka o zaposlenosti i kako je realna brojka nezaposlenih ipak nešto manja od doista crnih 335.000 nezaposlenih. No dosta s dobrim vijestima.
Ekonomski prosperitet mjerimo tzv. bruto domaćim proizvodom po glavi stanovnika i do njegovog rasta možemo iz ove točke doći s tri temeljne taktike. Prva taktika je vrlo jednostavna, moramo proizvoditi više i zapošljavanje je najlogičniji izbor. U Hrvatskoj živi oko 4.5 milijuna ljudi, nekih 18-20% su maloljetni, dok je oko 1.2 milijuna već u mirovini. To nam ostavlja oko 2.4 milijuna potencijalnih zaposlenika od kojih je u ovome času zaposleno njih oko 1.6 milijuna, što nam ostavlja potencijalni rast broja zaposlenih, ili kako bi Jadranka rekla "radno aktivnih" od 50% ili gotovo 800.000. Hrvatska je inače po broju radno sposobnih na samom dnu ljestvice. Ako pogledate strukturu tih naših zaposlenih, jasno je kako njih svega nešto oko 550.000 nešto stvarno proizvodi (u materijalnom smislu, dakle nešto što se može izbrojiti u komada na sat ili sličnoj mjeri), dok svi ostale rade u uslužnim djelatnostima. Uslužne djelatnosti su tipično radno intenzivne i vrlo često su pojedinačno najveći trošak poslodavca. Hrvatska je zemlja s najvećim davanjima na i iz plaće na svijetu (samo za određene kategorije, u nekim kategorijama nas ipak šišaju Danska i Švedska) što naš rad čini nekonkurentnim i to je dobrim dijelom razlog zašto nismo u stanju privući više stranih investitora ali ni nagovoriti ove poslodavce koji su zaglavili ovdje da više zapošljavaju (s očiglednim izuzetkom države koja se multiplicira poput amebe).
Uvijek sam dvojila o tome da postoje paralelni svjetovi, ali ovih sam se dana definitvno uvjerila da - postoje. I ne samo paralelni svjetovi nego i različite definicije iste stvari , a bogami i različite percepcije iste pojave.
Nekako se bojim za svoje mentalno zdravlje jer je vidim jedno, a uvjeravaju me da ne vidim dobro i da je to nešto sasvim drugo.
Isto tako, čini mi se da živimo u istoj zemlji, ali kada mi ju opišu na TV dnevniku i kada ju premijerka definira, skroz sam sigurna da ne živimo na istom teritoriju. Čisto ludilo! Da, ali čije!
Primjer 1.
Naša premijerka i tzv. politička elita tvrdi da Hrvatska samo što nije ušla u EU. Upriličuju se naručeni TV igrokazi Kosor-Čuljak koji građanima trebaju nadimati prsa od ponosa jer, ulazak u EU je tek tehnička stvar. E, da ne bi!
Slijedećeg dana doznajemo da je krik i bijes iz Bruxellesa provalio i da nam je rečeno - fuck off. Odnosno Pitijski, "Ući, možda, nikada ćete!"
Primjer 2.
Javnost je inzistirala na brojci nezaposlenih koji bi pokazali učinkovitost "programa gospodarskog oporavka" Vlade. Vlada se nadala da će izvješće proći lišo, ali se svi zatvrdoglavili pa hoće brojke, bemti tvrdoglave novinare.
što je sve u današnje vrijeme luksuz u rvackoj? možda je jednostavnije i brže nabrojati ono što nije. iako se i to mijenja.
kada se prisjetim kako smo živjeli prije godinu i nešto sitno dana primjećujem da je dobar dio stvari na koje smo trošili novac i koje bi se u normalnim zemljama smatrale uobičajenima postao luksuz. zašto? jer nemamo love.
ajmo nabrajati...
knjige, glazba, tu i tamo pokoja buteljica, izlazak van na klopu jednom tjedno (ne mora biti ništa fensi šmensi, ajmo samo krknut neke ćevape ili sličnu drvetinu), dnevne tiskovine, cvijeće,...
ak se baš ne mora kupit onda je bolje ne kupit... benzin također. imaš auto ali ga ne moraš voziti, jel tako? igračke klincima, ionako su današnja djeca razmažena i imaju sve kaj hoće pa im nedostatak igračaka može činit samo dobro (hvala ti vlado na tome što brineš za našu djecu)
pa bahati odlasci na more za vrijeme ljeta. opet se vlada pobrinula da djeca ne izgore na suncu na nekoj fckng plaži - hvala ti vlado....
Na krivom mjestu i u krivo vrijeme, u prilici sam promatrati novi val terora u Njemačkoj.
Već tradicionalna predbožićna teroristička sezona počela je tako da su poslani neki paketi navodno eksplozivnog sadržaja, koje su nadležne službe uspješno identificirale i onesposobile. Na TV-u su dotični paketi i prikazani kao neupitni dokaz neupitnih terorističkih aktivnosti (seeing is believing). Otkud su poslani nije mi baš bilo potpuno jasno. Prvo su bili iz Jemena, pa iz Grčke, tko će ga znat. U silnoj panici nisam bio u prilici jasno razmišljati, sklupčan u duck and cover položaj. Navodno je jedan (ili oba) bio poslan i na adresu kanzler-amta, gdje rezidira šesna Angela Merkel, tako ugrozujući i sam državni vrh Vaterland-a (za one koji vjeruju da je moguće eksploziv poštom poslati u visoke državne instituicje). Ako išta, čovjek bi mogao protumačiti ovaj incident kao dokaz uspješnog funkcioniranja „anti-terorističkog“ aparata. To bi bilo moje mišljenje, učvršćeno policijsko-propagandnim reallity- serijama, gdje su narodu pokazali kako carinici svaki poštanski paket koji dolazi u Njemačku veselo pregledavaju, prvo rentgenom, a ako zatreba i svojim voajerskim šapama.
