Reći ću: Ja volim srednji vek!
I onaj rani i onaj srednji-srednji i onaj kasni.Volim svih tih hiljadu i kusur godina.
Pastrmke su tada bile vesele, mačori debeli i pokvareni, zalasci sunca - to se neda opisati, a mirisi...mirisi...jutarnje rose, sokova pokošenih livada koji se u kapima cede sa rukom iskovanih kosa, topla, zanosna isparenja stajnjaka koji se zorom trakasto šire i podvlače pod slamnate krovove kuća sa usnulim nabreklim dojkama i muškim žilama.
I mir.Mir.
S proleća se sejalo (rukom), s leta se kosilo (rukom), s jeseni se skupljalo (rukom), zimi se jelo-rukama.
I tako vekovima.
Krava u štali je imala svoje ime, sve je imalo svoje ime, i kvočka i njeni pilići.
Radnje (trgovci) zapravo i nisu postojale.Nije bilo ,,nove robe,, novih proizvoda.
Bilo je samo zanatlija.
Nije se pušilo, ni pila kafa.O raznim mirođijama i da ne govorim.
Onome gore u zamku davalo se njegovo, crkvi njeno.
I tako hiljadu godina.
Dobro, ratovalo se tu i tamo, onaj zamak protiv onog, ali jedina stvarna opasnost je bila kuga. A to je već Božja volja.