Izbor kadrova za odgovorna i najodgovornija mjesta u upravljanju državnim i društvenim poslovima ne bi ni za koga trebao biti lak i jednostavan posao, osim za hrvatsku političku nomeklaturu, za njih je to posao koji obavljaju nepodnošljivom lakoćom.
Svojedobno imenovanje bezlične i bezbojne Ane Lovrin za ministricu pravosuđa u Sanaderovoj vladi potaknulo me da taj fenomen prokomentiram:
http://feniks.bloger.hr/post/dojdi-mali-bus-minister/609510.aspx
Jednako kao, što u suštini loši direktori u javnim poduzećima za najbliže suradnike biraju nesposobne ali do neprepoznatljivosti lojalne i poslušne ljude, koji s jedne strane ni o čemu nemaju svojeg mišljenja i stava, a s druge uvijek zastupaju i beskompromisno brane direktorska mišljenja i stavove.
Tu tehnologiju negativne selekcije kadrova koje je bilo i u samoupravoj praksi, Tuđman je razvio do statusa umjetnosti, inaugurirajući na državnoj razini takav izbor kadrova koji je njemu kao samodršcu omogućavao nepodnošljivu lakoću vladanja.
Svaki onaj koji je makar samo posumnjao u Tuđmanove „božanske vizije“ bio je nemilosrdno uklonjen.
