Čitateljima pollitika.com, kao i čitateljima mog bloga već je poznato da od provođenja akcije „NATO na referendum“ radim na inicijativi promjene članka 86. Ustava Republike Hrvatske koji propisuje broj potpisa koji potrebno prikupiti kako bi se građanskom inicijativom raspisao referendum. Taj prijedlog postoji već u zaključku akcije „NATO na referendum“. To je prijedlog koji smo još prije više od godinu dana prezentirali klubu zastupnika SDPa, i dobili načelnu podršku. To je prijedlog koji se našao i u zajedničkom prijedlogu udruga civilnog društva. Na kraju, to je prijedlog oko kojeg sam obavio više razgovora sa relevantnim sugovornicima iz SDPa, ali i HNSa. Prijedlog je u svim razgovorima nalazio na podršku i razumijevanje – štoviše dobio sam informaciju da je od strane SDPa predstavljen i na radnoj skupini vladajućih i oporbe na kojoj se usaglašavaju ustavne promjene.
I sve je to lijepo, ali danas, 25. siječnja, priča je dobila svoju javnu potvrdu u emisiji Otvoreno.
Proteklo vrijeme nije prošlo uzalud, barem što se mene tiče. Pustio sam informaciju (u skladu sa vlastitim dosegom), da vidim kakva će biti reakcija i odaziv. I za sada imam podijeljene (ali jasne) osjećaje – s jedne strane, dio natonareferendum udruga nije „oduševljeno zagrizao“, no zato su se pojavile grupe i pojedinci koji nisu bili tada uključeni. Evo kratkog rezimea dosadašnjih razgovora.
Zagreb, 17. veljače 2009.
IZJAVA ZA JAVNOST POVODOM NAJAVE IZMJENA USTAVA RH I NAJAVE RASPISIVANJA REFERENDUMA O HRVATSKOM PRIDRUŽENJU NATO-u U SLOVENIJI
Ovih dana, deset mjeseci nakon akcije prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO savez, svjedoci smo dva događaja, oba simbolično vezana uz tu akciju: formiranje radne skupine za promjenu Ustava Republike Hrvatske, te priprema za održavanje referenduma o ulasku Hrvatske u NATO savez – ali u Sloveniji. Odbor za referendum osjeća se dužnim upozoriti javnost na okolnosti koje su im prethodile.
Iako su u posljednjih par dana objavljena čak dva teksta koja se bave ustavnim promjenama ( tekst drlesara, te onaj Zvonetov), mislim da se o toj temi može napisati još nekoliko stvari koje nisu do sada obrađene, a predstavljaju dobar materijal za javnu raspravu. Dakle, promjene Ustava su neminovne. Preporučam linkane dnevnike ukoliko tražite odgovor na pitanje „kako“ i „zašto“. Štoviše, matični saborski odbor (Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav) već neko vrijeme prikuplja prijedloge promjena, tako da se sve odradi „u komadu“. Omjer političkih snaga (ali i odgovornost prema takvom poslu) diktira takav način rada, budući je za promjenu Ustava nužan kompromis između dvije najveće stranke u Saboru – SDPa i HDZa. Nitijedna strana, bez suradnje one druge, ne može osigurati dovoljan broj glasova (dvije trećine). No to nije sve. Broj mandata koje u Saboru imaju HDZ i SDP zajedno, dovoljan je za promjenu Ustava. Nitko im drugi nije potreban.
U zadnje vrijeme u pozadini se aktualizirala priča o financiranju javnih inicijativa. Tako se da primijetiti da se ekipi ne da (najčešće jednostavno ne stignu uz sve životne obaveze) participirati u javnom političkom životu Hrvatske, s obzirom da je tematika prilično zahtjevna, te padobranski đir nema pretjeranog smisla.
Zatim je Oštrić nedavno primijetio u jednom komentaru čini mi se, kako u Hrvatskoj civilni sektor ne financira narod, građanstvo, javnost, već je financiranje utemeljeno na donacijama Države ili stranih političkih fondova. Tako i cijeli civilni sektor umjesto da se može slobodno boriti za javni interes, nužno mora uvažavati činjenicu da tko te plaća, tko ti omogućava da postojiš, jeste stvarni sef iliti grana koja se ne reže.
U Hrvatskoj tako ne postoji niti običaj, niti praksa javnog financiranja društvenih i političkih projekata sa strane onih za koje takvi politički projekti i služe. A nema džaba ručka.
