Na današnji dan mi katolici spominjemo se svih onih koji su se spasili i gledaju slavu nebesku, dakle su sveti, ali ih Crkva nije službeno proglasila svetima. Mi vjerujemo ili se nadamo da su to svi naši mili i dragi pokojni.
Rijetko se za nekog može sa sigurnošću reći da je svetac. Ja sam imao sreću u životu da sam upoznao fra Antu Antića, franjevca splitske provincije za kojeg mirne duše mogu reći da je živio svoju vjeru i da je zaslužio da ga se naziva svetim.
Kao srednjoškolac želio sam postati svećenik. No, nije se bilo lako odlučiti. S kime se posavjetovati? Moja mama mi je predložila da se savjetujem s ocem Antićem. To sam ja, naravno kao isusovački đak, glatko odbio. I onda jednog dana, slučajno sam prolazio Zvonimirovom i spontano skrenuo u franjevački samostan uz crkvu Majke Božje Lurdske. Zapitao sam za fra Antu a portir mi je pokazao rukom smjer. Zakucao sam na vrata. S druge strane se čuo glas:“ Uđi Ivica“. Do danas si to ne mogu objasniti. Mi katolici vjerujemo u nadnaravne pojave. Ali tko i kad ih doista doživi. Možda je fra Ante upravo očekivao nekog Ivicu pa sam naletio ja. Tko zna?
