Dobriša Cesarić
Skrivena bol
Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Radje ga skriva i tvrdo zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga use povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.
Od presude generalima sve više vidim patriotizmom nabijenih riječi, pogleda i srca oko sebe. Zamijetio sam to najprije u svom ocu. On je prvi kojega smo sestra i ja nazvali nakon presude. Takva je valjda sudbina pomoraca; dijete im se rodi - telefonski poziv; majka im umre - telefonski poziv; njihovi se generali osude za udruženi zločinački poduhvat - telefonski poziv.
"Tata, žao mi je."
Ili: Koliko je Premijerka daleko od Sanaderova nauka?
Pitanje, odmah na početku: kako se Jadranka Kosor odnosi prema prosvjedima?
Model organiziranja blokade sveučilišta, 2009. bio je iznad svega što smo do tada vidjeli. Velik je broj komentatora, a tada ih je bilo i previše, čak i kada bi kritizirali priznavao da je organizacija dobra. Osim što je, za vladajuće, udar s lijeva došao neočekivano i direkt u skotomu, bio je osmišljen tako da je većina mehanizama borbe vlasti sa subverzivnim elementima podbacio. Mehanizmi kao potkupljivanje vođe prosvjeda, traženje izgovora da se prosvjede razbije policijskim kordonima, traženje razloga da ih se diskreditira radi nasilnosti, neutemeljenosti, idealizma, nemogućih zahtjeva, loših nuspojava unatoč eventualno dobrim željama itd.
U samo tri godine, stoljećima dug "progres" čovječanstva se pretvorio u kolaps ljudske civilizacije - potpuni financijski, politički, socijalni, kulturni i moralni fijasko.
Negiranje prava ljudima da sami proizvode hranu i kontroliraju lanac oskrbe, negiranje prava na slobodu kretanja u vlastitoj zemlji, negiranje privatnosti... Svi smo sad Indijanci, a planeta veliki rezervat? Tako nekako, ako ne i još gore...
Ako svijet postaje sve bolji i bogatiji, zašto se onda osjećamo sve lošije i siromašnije?
Naše gospodarstvo, naša kultura, cijeli naš svijet, izgrađen je na dugu. Nitko nas nikada nije pitao da li smo baš to htjeli, jednostavno, sustav je već bio takav kad smo u njega upali. Ljudi su do sada živjeli s pretpostavkom da je dug osnovni pokretač uspješnog društva. Od nedavno, počeli smo se pitati koja je opipljiva korist od ovisnosti o na dugu baziranoj ekonomiji, ako uopće nekakva postoji.
Vijekovima smo trpjeli autokraciju, kleptokraciju, apsolutne monarhije - ponekad izgleda kao da se patnja nikada neće završiti.
Sloboda je zarazna. Zarazna je zbog osjećaja da se ipak može osloboditi.
Većina onih koji čine ovaj svijet, do sada nije uspjevala shvatiti da je gotovo sve oko njih jedna iluzija velikih razmjera u kojoj sa stvarnošću ne postoji nikakva povezanost. Početkom novog milenijuma, istina da stvarnost i obični smrtnici nikad nisu u kontaktu, postala je očigledna i samim time što je definitivno znanstveno dokazana. Bez obzira na to što pojedine individue i dalje ovu stvarnost odbijaju prihvatiti, ova se tragedija nikako ne smije odbaciti, zapostaviti ili zanemariti. Štoviše, za one koji sebe vole nazivati realistima, poznavanje prave prirode stvarnosti je uvjet od temeljnog značaja. Iako su neki nešto i pročitali o pravom stanju stvari, i dalje se u javnosti nastavljaju pitati zbog čega ovoj temi treba pridavati neki poseban značaj. Unatoč tome, važnost pravog stanja stvari sada masovno čovječanstvo bode u oči: Još od davnina na ovom svijetu postoji malobrojna elita koja ne birajući sredstva napreduje prema ostvarenju apsolutne kontrole nad protokom sveg novca i svih informacija, svim resursima, nacionalnim vladama i obrazovnim institucijama, svakim živim bićem, hranom, vodom, svakim kamenom...
NASTAVAK PRVOG DIJELA:
Da, ljeto je, a stara je izreka: tko ima para, kupa se u moru, tko nema, kod kuće, u lavoru. Pitanje je gdje su danas hrvatski građani, tko si može priuštiti more u vremenu zlokobnih vijesti? Mada, istine radi, ima i vijesti koje bude nadu, a to je relativno popunjeni Jadran, iako, iskustvo nam govori, izvještaji o turističkoj sezoni retuširali su se ovisno o političkoj situaciji u zemlji, ranije Jugoslaviji, danas Hrvatskoj.
Vratimo se analizi hrvatskog usuda, pitanju koliko je u nas demokracije, a koliko ostataka starog, ne baš demokratskog, jednostranačkog , socijalističkog sustava.
Manje me je strah, Josipović na pravom mjestu, u nevrijeme.
Prva pomisao kada sam čuo rezultate izlaznih anketa bila je: imam li pravo s tisućama onih koji su glasovali za dr. Josipovića, odahnuti? Imam li pravo na radost, na nadu, na ono što kažemo «lakše se diše»? Dakle, postavljam pitanja umjesto da vičem «Ivo, Ivo..». Ne volim buku, čak ni slavljeničku pa u ovom dnevniku nema uskličnika.
Nisu objevljeni još službeni rezultati, ali prednost Josipovića, po izlaznim anketama je tako velika da bi se moralo dogoditi svjetsko čudo da se rezultat obrne. Građani Hrvatske su dobro odlučili, shvatili su tko je tko, čiji programi su uvjerljiviji i tko je pristojan, miran, kojem je za više vjerovati, tko više ukupno ZNA.
Prigovorilo mi se na pollitika.com da sam euforičan, da reagiram na bedastoće…(ve-ka).S obzirom na taj prigovor nisam namjeravao ništa pisati poslije ponoći, nakon što su poznati privremeni službeni rezultati predsjedničkih izbora kojima je završen prvi krug. Ali, kada je dr. Ivo Josipović u kratkom i odmjerenom govoru pobjednika ovog kruga, učinio metaforu sa svjetlom i tamom i kada sam pogledao svoju knjigu poezije s podnaslovom «pjesme svjetla i tame»,tada nisam mogao – šutjeti odnosno ne napisati ovaj zapis lagane nade i ipak, brige. Ponukao me i dnevnik Golgote koji zaziva katarzu – preko Milana Bandića na Pantovčaku, ponukao me i sam Bandić najavaljujući da će Josipović biti predsjednik na daljinski upravljač kojim će upravljat i - Zoran Milanović... Rekao je to samo nekoliko minuta nakon objave spomenutih rezultata gdje je njegov protukandidat osvojio više nego dvostruko glasova od njega, bez riječi čestitke, bez riječi uvažavanja Ive Josipovića.
Izvor: Crom Alternativne Vijesti, 03 Prosinac 2009.
Serđu Blažiću iz Atomskog Skloništa je onomad od srčane kapi umro najveći mrav u vrtu vidjevši ljude kako besramno lažu i kradu, kad je pred školom čuo psovke gomile đaka i kad je vidio da su sa vrata otjerali starog prosjaka.
Opća recesija, depresija i financijski očaj su posvuda zavladali, ja se eto prisjetio one Jure Stublića iz Filma "Zamisli život u ritmu muzike za ples" i navio do daske onu Tifinu "Padaju zvijezde", ali taman što sam počeo igrati i vjerovati da postoji nada, umjesto zvijezda su osim banaka počele padati i prve države, i to ne bilo koje, one najnaprednije i najbogatije, Island naprimjer, evo i Grčka i Engleska samo što nisu, pa tko ima novca ako ga nemaju bogati šeici iz raja zvanog Dubai?
Ako sagledamo aktualnu situaciju u svijetu, ona nije ništa drugo nego posljedica dugotrajne trgovine robljem, krijumčarenja alkohola, potezanja oružja, dilanja opijuma, otimanja zemljišta, nasilnog oduzimanja vode i sirovina, istrebljivanja autohtonih naroda, proizvodnje i prodaje škarta, upotrebe javnih fondova za privatne špekulacije, sumnjivog poslovanja državnim obveznicama i isplatama sakrivenim u kovertama za političke usluge.
Izgleda da su mnoga bogatstva izrasla na prisilnom radu, radu na određeno vrijeme, radu na crno, radu u zatvoru, radu ilegalnih imigranata, ženskom radu, radu djece i radu štrajkolomaca potpomognutih smrtonosnom silom nasilnika nabijenih oružjem.
Čini se da je dosta starog novca u istom posjedu često samo nešto više od prljavog novca opranog generacijama prije toga.
Prognoza je tmurna, sa horizonta nema dobrih vijesti.
Trenutna dužnička ovisnost i financijsko političko moralna kriza u mnogo čemu nalikuju na popularnu pjesmu grupe Disciplina Kičme, "Čudna Šuma":
"Jednog toplog dana usred guste šume
medvjed ispi med i sok
uhvati za sovu, s njom počne igrati rok
Kada se u jednim američkim novinama objavila anketa deset najpoznatijih osoba prve polovice 20-og stoljeća, deveto mjesto je zauzela jedna životinja. Bio je to trkaći konj Seabiscuit, odbačeno ždrijebe iz legla poznatog konja Man o´Wara. Zdepast, čudnog načina trčanja promijenio je mnogo trenera koji su ga zlostavljali da bi na kraju vukao zaprežna kola i za mali novac prodan jednom vlasniku autosalona. Vjera vlasnika autosalona u odbačenog konja te trenera i džokeja sa manje od 2 posto pobjeda urodila je inspiracijom za milijune ljudi diljem Amerike pogođenom velikom recesijom. Američka književnica Laura Hillenbrand je na temelju članka napisala knjigu koja je poslužila kao predložak za scenario hollywoodskog filma Seabiscuit iz 2003. godine. Ipak je možda najbolji dokumentarac o toj fenomenalnoj životinji prikazan na Viasat History istoimenog naziva.
