pollitika Neovisni, ali ne i neutralni

Ovaj sam tekst počeo pisati kao reakciju i odgovor na komentar Mr. Jaksa na njegovom dnevniku "Veliki desničari, nacionalisti ili totalitaristi":

link

Budući da je rasprava skrenula u neke vode oko "nacionalnih kategorija", odlučio sam to ipak staviti kao posebni dnevnik. Dnevnik je i dalje reakcija na tekst koji je napisao Mr Jaks, ali je i šira reakcija na neke određene izjave (u tom smislu ću se i referirati na te određene izjave, ali generalno gledajući), pa smatram da ipak treba to staviti kao poseban dnevnik. Naravno, ne očekujem samo komentare Mr Jaksa, nego i svih drugih pollitičara, zato i stavljam to kao poseban dnevnik :))

Potaknut Frederikovim dnevnikom o psihološkim mehanizmima i Zoranovim komentarima na isti, odlucio sam se na dodatnu promociju psihoanalitickog instrumentarija, po mojem mišljenju superiornog za razumijevanje mnogih društvenih fenomena, između ostalog i nacionalizma.

Ovaj dnevik biti ce komplilacija koncepata i teza Slavoja Zizeka, Jacquesa-Alain Millera, i izvorno Jacquesa Lacana (i jos izvornije Sigmunda Freuda), kroz kojeg je dano, po mojem misljenju, vrlo uvjerljivo objasnjenje logike nacionalizma. Najveci dio teksta referirat ce ili biti doslovno preveden iz knjige Slavoja Zizeka "Tarrying with the negative".

Dakle, prva konstitutivna teza jest da element koji povezuje danu nacionalnu zajednicu ne moze biti reduciran na tocku simbolicke identifikacije - ono sto povezuje clanove nacionalne zajednice jest zajednicki odnos prema Stvari, prema utjelovljenom Užitku (jouissance; vazno je razlikovati Užitak (jouissance) od ugode: Užitak je "ugoda u negodi"; on oznacava paradoksalno zadovoljstvo uzrokovano bolnim susretom sa Stvari koja remeti ekvilibrij poznatog "nacela ugode" (Freud). Drugim rijecima, Užitak je lociran "s one strane nacela ugode")

Kada je domaću medijsku scenu pogodio, prema riječima Mislava Bage, "najveći" medijski skandal zadnjih godina u kojem je Davor Butković (navodna novinarska veličina) objavio intervju s premijerom koji je primio s adrese linija04@gmail.com, NovaTV nije propustila uzjahati senzacionalističkog konja i dati se u kas pa su vijesti par dana headlinirane aferom lažnog intjervua, a Mirjana Hrga je u "10 do 8" ugostila Ninoslava Pavića na isti dan kad je Bagi u "Otvorenom" Matija Babić pokušavao ukazati da predstavnik Jutarnjeg i dva novinara na plaći EPH uključeni iz Rima i Osijeka u studiju uspješno okreću temu od standarda novinarstva na demoniziranje 23-godišnjeg zajebanta koji je najsnažnijoj medijskoj kući zabio onu stvar odostraga duboko, do suza. Namagarčeni EPH i Butković dobili su prostor za pravdanje i na NovojTV ali i pružili joj priliku da se uspne na pijedestal moralne propovjedačke (ali ipak fundamentalno ruralne) elite i perverzno naslađuje tuđim jadom u svojem prilogu s nezgrapnim naslovom s promašenim padežom: "Lažnom premijeru nema kazne" (umjesto "Lažni premijer bez kazne" ili "Za lažnog premijera nema kazne") . Novinarka Kristina Tešija odlučila je kraj svog offa iskoristiti za čitanje bukvice Davoru Butkoviću upozoravajući da "neki kolege, pa čak i oni uvaženi bi mogli ovaj slučaj iskoristiti za ponavljanje početnih lekcija novinarstava". No je li NovaTV savladala najobičniju abecedu novinarstva?

Iako je od glazbeno scenskog „pogodi me obećanjem“ spektakla HDZ-a u Ciboni prošlo jaako puno vremena, još mi se muva po mislima rečenica koja je tamo izgovorena od dr.Ive. Ta rečenica glasi: “Ako si domoljub (hm, ili domoljubkinja?), glasati ćeš za HDZ“!

Hrvatska država ne postoji dugo. Državne i demokratske tradicije nema, ona je još u povojima. Od davne 1102.god. kad je Hrvatska nestala s karte Europe do 1990.god. što je za Hrvate i Hrvatsku dobro a što ne, odlučivali su drugi.

Zato danas, ali i kao posljedica dugogodišnje vladavine hadezea i Tuđmanove vrhuške, postoji u nas ne samo strah od vlastite povijesti, nego se i samo spominjanje povijesnih tema (ukoliko one uopće nekog zanimaju) smatra opasnim približavanjem nacionalizmu – a to danas nije u modi.

Baš na današnji dan padaju dva povijesna događaja kojih se Hrvatska ne bi trebala stidjeti.

Povod ovome postu jest slovenski uradak "Why Croatia sux" (koji je u međuvremenu skinut s Jubitoa), relativno miroljubiv hrvatski odgovor, prethodne rasprave o sumnjivom srpskom kapitalu i besana noć u kojoj zbog svakojakih misli ne mogu zaspati.

Rodio sam se 1981. godine, tako da sam pretposljednja generacija koja je primljena u pionire i posljednja generacija koja je u trećem osnovne učila ćirilicu. Da, još se živo sjećam smeđe početnice koju je cijelu trebalo pročitati i teka koje sam popunjavao i latinicom i ćirilicom. U trećem osnovne učili smo partizane, učiteljicu zvali drugaricom i sve je bilo naše. U četvrtom razredu izbio je rat i odjednom smo sve morali zaboraviti, himna nam više nije bila "Hej Slaveni", već "Lijepa naša", u školi smo odjednom počeli pisati domoljubne sastavke, a pjesmu "Ala je lep ovaj svet...", koju smo prethodne godine naučili odjednom viš nismo smijeli znati napamet. Uistinu, France Prešern više nije bio naš pjesnik, kao niti Jovan Jovanović Zmaj, a Baranja se u radnoj bilježnici preselila izvan novopečene Hrvatske. Moram priznati da mi u tom četvrtom razredu mnogo toga nije bilo više jasno. Zapravo, najviše sam volio matematiku, jer jedino u njoj se ništa nije promijenilo. Hvala Bogu, svi narodi u Europi, ali i u čitavom svijetu uglavnom zbrajaju i oduzimaju, množe i dijele na svima razumljiv način... :-)

- Hrvatska je vrlo složena zemlja u kojoj ima visok postotak politički nepismenih, politička propaganda 90-ih je učinila svoje pa među mnogim ljudima postoji krivi dojam da je kritiziranje domovine njeno rušenje - rekao je Pilsel odgovarajući na pitanje Aleksandra Stankovića zašto mnogi ljudi misle da je protiv Hrvatske. (Jutarnji.hr)

Rane godine hrvatske državnosti doista je obilježio poseban propagandni rat koji je ostavio teške posljedice na društvenu mentalnu higijenu i čiji kreatori i izvršitelji nikad nisu ni politički, a kamoli kazneno odgovarali. U suprotnosti je to recimo s procesima za rat u Ruandi u kojima su novinari, pjevači i istaknute ličnosti koje su prljavom propagandom tjerali jedne ljude na druge odgovarali za poticanje na kaznena djela. S druge strane u Hrvatskoj novinari koji su sudjelovali u lažiranju granatiranja Šibenika nisu morali stati čak ni pred sud časti novinarskog ceha.

Propaganda Tuđmanovog ratnog kabineta bila je dvojaka: jedan dio je služio stvaranju borbenog morala i očuvanja kohezije potrebne za varijantu "people's war", dok je drugi oštrom nacionalističkom retorikom prljao prostor javnosti šovinističkim, isključivim, rasističkim i netolerantnim porukama i djelovao na formiranje posebne generacije djelomično mentalno "modificiranih" članova društva koji imaju fobiju od kritike i duboke predrasude. O tome govori Pilsel kad spominje mnogo ljudi koji imaju "krivi dojam da je kritiziranje domovine njeno rušenje" odnosno samo po sebi negativno. Ono što je Pilsel propustio reći jest da je smisao demokracije upravo to: konstantna kritika koja ima potencijal promijeniti i da je opravdana konstruktivna kritika sredstvo napretka i razvoja društva. Demokracija nije diktat većine nego stalan dijalog s manjinom.

Vašarski performans nacionalnim osjećajem blagoslovljenog zabavljača ograničenih vokalnih i umjetničkih dosega isprovocirao je kojekakve reakcije.

Centar Simon Wiesenthal pod povećalo je stavio nemalu grupicu pseudofašista okarakteriziravši zbog toga maksimirski nacionalistički slet kao "masovnu fašističku demonstraciju". Kad bi vam netko u Berlinu rekao da vam se u susjedstvu dogodio masovni nacistički skup, kako biste se osjećali? Hrvatska naravno nije nacistička Njemačka ma koliko se ekstremna ljevica trudila nametnuti tu analogiju, ali etiketa sigurno nije nimalo lijepa.

Židovska općina iz Zagreba odlučila se na blažu retoriku bez zapaljivog etiketiranja svojstvenog Simonovoj gerili pa se ograničila na kritiku vlasti zbog izostanka reakcije na isticanje ustaške ikonografije. Kritika hrvatske autohtone manjine (hrvatskih židova, za nacionaliste: "naših") bila je konstruktivnija i produktivnija: oglasili su se Predsjednik i Vlada od kojih je poslijednja u solomonski sročenom priopćenju odbacila "pokušaje" uporabe i isticanja simbola ustaškoga režima (unatoč tome da "domoljubljem" opijene grupe nisu ostale samo na "pokušaju") ali brže bolje i dodala disclaimer da hrvatska država počiva kako na antifašizmu tako i Domovinskom ratu, u svijetu zvanom "Hrvatski rat za nezavisnost ", a u Srbiji "Rat u Hrvatskoj" ("Hrvatski rat nezavisnosti" upće ne zvuči loše, možda čak i bolje od emocijama nabijenog termina "Domovinski rat"). Mesić je u svojoj ulozi "Nacionalnog Mesije Demokracije" iskoristio priliku da održi lekciju o trodiobi vlasti svojem zalutalom stadu koje još uvijek "puši" i potpuno nelogične medijske bombe - Simonovi hiperaktivisti tražili su naime da NMD zabrani skup i svojim mačem odsječe pomalo kontroverzni dio hrvatskog društva, protivno slobodi misli.

No u punom suglasju s pravom slobode govora i principom jednakog tretmana i prozvani dio društva dobio je priliku obratiti se s "druge strane ogledala". U njihovo ime istupila je udruga Nezavisni dragovoljci hrvatski (zvuči kao friško ime, ali puno je vjerojatnije da su samo udruga s neučinkovitim PR-om u moru sličnih) nazvavši kritike "udarom na demokraciju" (makar sve još uvijek prilično čvrsto stoji) ustvrdivši da "domoljubnijeg događaja nije bilo od postanka neovisne hrvatske države". Romansirana retorika i apokalipsa (demokracije) – baš biblijski. Površni uvid navodi na zaključak da sličnu viziju nacionalnom strašću opijenih nota imaju i ostali fanovi pjevača militantnog pseudonima čiju vrijednost brane pozivanjem na "domoljubne poruke koje odašilje" koje veličaju "dom, obitelj i Boga" makar i popovi rade isto pa misa ipak ne počinje sa "Za dom spremni!".

Ovi kakofonični monolozi (umjesto javnog dijaloga) stvaraju (ili svjesno održavaju) potpunu zbunjenost glede definiranja stava prema prošlosti koje počinje definiranjem što termini koje ćemo koristiti uopće znače. Početak svake rasprave je definiranje teme i njenih ključnih elemenata. U raspravi o prošlosti kao stalni lajtmotivi se pojavljuju fašizam, nacionalizam i domoljublje. Javna svijest o fašizmu je zadovoljavajuća makar se o njemu još uvijek raspravlja, ali značenje ova druga dva termina je problematično.

Koja je razlika između nacionalizma i domoljublja? Što su obilježja jednog, a što drugog? I je li jedan "bolji" od drugog?