Kao što sam već jednom napisao -- dovoljno bi bilo da napišem jedno ime i prezime (Benedict Anderson) -- ali ipak neće svi ljudi shvatiti, a osim toga, postoji minimalna duljina bloga na Pollitici, a dvije riječi su ipak premalo.
Dakle, gorespomenuti Anderson se pozabavio fenomenom koji se zove nacionalizam. Naoko svi znaju što je nacionalizam, ali je taj fenomen ipak prilično neobičan, ako malo promislite.
Zbog tradicije SFRJ i tadašnjeg izjednačavanja nacionalizma s ekstremizmom i šovinizmom ta riječ nekako još uvijek ima negativni predznak. To zapravo uopće ne stoji. Nacionalizam je jednostavno osjećaj pripadanja nekom narodu, i politički pokret, odnosno ideologija koji se gradi na tome.
Danas je nacionalizam -- odnosno, osjećaj pripadanja nekom narodu -- skoro samorazumljiv. Ali prije nekih 800 godina nije bilo tako, zapravo ako bi se nekog pitalo "što je" vjerojatno bi odgovor bio kršćanin, katolik...
Kako se to kasnije promijenilo je duga priča, i povezana je s nastankom modernog društva, države, demokracije (kakve-takve) i medija.
Hrvatski ekstremni desničari zaista su imbecilni seronje, čak i kad su akademici. Prije 14 godina, usred Zagreba, na dan koji Europa slavi zbog pobjede nad fašizmom 1945, pristaše fašizma, pod zaštitom policije, fizički su napali miran skup antifašista i razbijali glave. Njih je užasno iritirao skroman zahtjev, da se jednom od zagrebačkih trgova vrati ime "Trg žrtava fašizma" (što je dvije godine kasnije ipak napravljeno, a u Splitu, koji je dvije i pol godine bio pod okupacijom fašističke Italije, to ni danas ne može proći). Ista priča i sad s akademikom Slobodanom Novakom.
Akademik Slobodan Novak: Gospodine Goldsteinu, stidite se!
Koja bljutava demagogija, manipulirati žrtvama kao ovdje: »Kudikamo je veći i teži zločin, zar ne, ubiti Židova, nego nekog tamo ruskog mužika (...)« Nacizam je krenuo u masovnu agresiju na slavenske narode, s namjerom da većinu istijebi, a ostale pretvori u robove. U agresiji i okupaciji, pobili su milijune "ruskih mužika" i imali su plan pobiti ih oko sto milijuna - doslovce, brojka nije pretjerana.
BALKANIZACIJA EUROPE
- integracijske mogućnosti razdvajanja (ili Jugoslavija kao uzor) -
JEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO
JEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO NIŠTAJEDNO VELIKO
Mit. Ta opojna riječ koju čini čaroban sadržaj. U istoj mjeri blizak i dalek, da se s njime možemo poistovjetiti, prihvatiti ga kao mogućeg, čak i točno, a opet dijelom svoga (racionalnog i obrazovanog) uma sumnjati u njegovu istinitost i utemeljenost. No, odakle mitovi izviru? Zašto postoje? Kupih jednom prigodom u Dubrovniku „Kratka povijest mita“, moram priznati da me nije oduševila, al mi je ukazala koliko su mitovi ukorijenjeni u društvu i pojedincima.
Zašto je tako, lako je shvatiti. I objasniti. Mitovi su, u sociološkom, durkheimovskom smislu, društvene činjenice, izvanjski regulatori ljudskog ponašanja. Oni, baš poput normi, utječu na pojedince, usmjeravaju njihovo ponašanje, očekivanja, stavove. Osim toga oni reguliraju društvene odnose, socijalizacijom postajući osnovama naših stavova i uvjerenja.
Tekst koji ćete pročitati predstavlja slobodni prijevod i prilagodbu eseja kojeg je još 2003. godine napisao Andrius Bielskis, litvanski intelektualac i filozof, današnji direktor Instituta za Kritičku Misao DEMOS.
http://www.demos.lt/english/about.htm
Dakle radi se o godini uoči pristupanja Litve EU, gdje je, slično kao i u Hrvatskoj, usprkos inicijalno širokoj narodnoj podršci priključenju, vladala zbunjest zbog zbog ulaska u jednu političku zajednicu kratko vrijeme nakon sticanja žudjene samostalnosti. Ta zbunjenost izazivala je negativne osjećaje prema EU medju Litvancima i vodila do usporedbi EU s omraženim Sovjetskim sistemom – slično kao što se u Hrvatskoj pojavljuju usporedbe EU s Jugoslavijom. Andrius Bielskis u svom tekstu istražuje motive koji stoje iza takvih osjećaja i objašnjava kako EU može pomiriti moderni nacionalizam s nadnacionalnim strukturama Unije.
Koncept novog drustva je "sky diving". Lebdece individue koje egzistiraju samo kad su sposobne letjeti. Samostalno ili udruzujuci se u razne oblike, po potrebi trenutka. Kad let prestane, nalaze novu snagu, energiju koja ih dize u nebesa gdje kao slobodni mogu dalje kreirati svoj svijet, prstenast.
Koncept kulturne suverenosti je krahirao. Problem je jedino sto to malo tko shvaca. Tradicija drzave kao nacionalne i suverene drzave, kao njegovatelja, bastinika kulture nacije, izgubila je svaki smisao. Posljedica takvih kulturnih kretanja je izgubljenost covjeka u svojoj zarobljenosti ogradama koje je sam stvorio. Ogradama koje je vrijeme pregazilo.
Masa ljudi to ne shvaca, uporno njegujuci i dalje atavisticku tradiciju, cak poneki u to i vjerujuci. To je nemoc percepcije stvarnosti, to je strah od razvoja vlastitog intelekta i njegovog pustanja na slobodu. Onu slobodu u kojoj intelekt tek postaje taj o kojem naziv prica, individualan. Sposoban percipirati svijet oko sebe onakav kakav je, u njemu plivati horizontalno. Mozda mijenjati, no za to je potrebna sloboda.
Stvar je prenosiva na citavo drustvo. Covjek kao kulturno bice preko kulture definira svoj svijet. Ako je suverenost nacionalnih kultura konceptualno krahirala, krahirao je i koncept danas poznate demokracije kao osnovne postavke drustvenog uredenja. Ljudi ne zele vise sudjelovati u politickom zivotu delegirajuci. Politicke stranke prakticno nemaju razlicitost, te gube svoju svrhu. Time i demokracija, koja je pravo odabira, a odabir izmedu istog nema smisla. Piramidalni sistem u kojem nacionalnom zajednicom, drustvom, vlada jedna od istih politickih opcija, koja u stvari ne vlada, nego slusa i izvrsava "naredbe" transnacionalnih centara jos je veci apsurd.
Taj proces koji se dogodio nije Balkanski ili Europski, on vlada svim drustvenim zajednicama na svijetu, pa makar se one jos uvijek zvale demokratski uredene drzave. Balkan je samo prototip. Primjer koji ce se siriti i preuzimati kao model, na sve vece povrsine. Uspjesna demokratska kreacija kraha svjetske demokracije.
Kad mase, drzavljani suverenih drzava, pogotovo nacionalnih, shvate (ako shvate) novi koncept funkcioniranja drustva, otvara se mogucnost stvaranju neceg novog. Horizontalne suradnje, dogovora, razmjena, na koncu i organizacije.
Pogreb demokracije kao nacela piramidalne organizacije zivota, sa cvrstim uporistem u drzavi dogodio se odavno. Ostalo je samo pitanje, kad ce to demoralizirani ljudi shvatiti. I naravno, kad ce ih se dovoljno nedepresivnih aktivirati.
Strah je taj koji skriva istine od uma. Ili primitivizam, ne znam. Ili nemoc hipnotizirane, isprogramirane svijesti mase. Vidljive vode copora su nestale, a mi, ljudi, ostali posve sami da krenemo u novom, ali nepoznatom pravcu. Ljudskom.
Za takvo kretanje potrebno je biti Individua, jer kolektiv u suverenom nacionalnom drzavnom smislu odavno vise nikud ne ide. On padajuci u bezdan, vuce na dno sve one koji ga se cvrsto drze.
Individue koje su sposobne horizontalno plivati (sky diving) formirati ce nova drustva, nove zajednice, okupljene zbog zadovoljenja potreba neogranicenog covjeka. Vrijeme je za male zajednice, koje ce se prstenastim udruzivanjem siriti ili smanjivati. Koje ce primati i pustati nove i stare grupe, ili individue slobodnomislecih ljudi da dolaze i odlaze, ovisno o potrebama njih samih.
http://www.youtube.com/watch?v=qVAkDRV-m84&feature=player_embedded
Balkan je u mnogim socioloskim promjenama bio testno podrucje, oduvijek. Grcka danas, ociti je pokazatelj da se taj trend nastavlja. Uostalom, zar nije pravo mjesto za pokop demokracije, bas ono gdje je ona nastala?
Nadam se samo kako prijelaz ovog puta nece biti jako krvav.
Vracam se na temu nacionalizam i ljubav prema naciji i drzavi. Kao i na najcesce odabranu recenicu pozitivnog objasnjenja sto je nacionalizam: Voljeti svoje, postivati tude. Ljubav, predocena kroz upotrebu rijeci "voljeti" u opisu nacionalizma, ima poprilicno nakaradno znacenje. Bar iz onog sto se desava "na terenu".
Nacionalisticka "ljubav" prema "svojem" strasno podsjeca na ljubav "zlostavljaca" prema "zrtvi".
Znam da ce se opet svi pobuniti, pa cu prije toga rade napisati kako ja vidim tu ljubav, na stvarnom primjeru obiteljskog zlostavljanja Oca pijanca, koji tuce zenu, koja brani djecu od zlostavljanja primajuci batine bez nekih vecih pobuna, stoicki, mirno. To je najcesci primjer zlostavljanja u praksi Balkana.
